Ukrajinski rat i moreuzi – šta će Turska učiniti?

--- Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala ---

Piše : Said Haj

Posljednja ukrajinska kriza predstavlja pravi izazov za Montreux konvenciju i komplicira turske računice.

Neposredno nakon početka ruskog vojnog djelovanja protiv Ukrajine i unutar njene teritorije, potonja je uputila direktan zahtjev Turskoj da zatvori moreuze za rusku mornaricu. Taj zahtjev, koji je bio očekivan, ponovno je skrenuo pažnju na turske moreuze, na osjetljivost pozicije Turske u aktuelnoj krizi, te na njene precizne računice.

U slučaju da je Turska strana u ratu, ona ima pune ovlasti da odluči šta želi učiniti po pitanju moreuza. Isto vrijedi i u slučaju da procjeni da joj prijeti neposredna ratna opasnost, iako je Liga naroda ili većina država potpisnica Konvencije mogu natjerati da preispita svoju odluku.

Montreux konvencija

Mirovni sporazum iz Sevra iz 1920. godine nanio je veliku nepravdu Osmanskom Carstvu. Potom su Turci vodili ”Rat za nezavisnost” i poništili ga Sporazumom iz Lausanne iz 1923. godine, koji je formirao mapu Turske Republike u nastajanju i njene odnose s drugim zemljama i stranama. Izuzetak je članak 23 o moreuzima Bosfor i Dardanel, o kojem se naknadno raspravljalo i pregovaralo, a svoju finalnu formu je dobio u Montreux konvenciji.

Konvencija, koju je Turska potpisala 20. jula 1936. godine s Bugarskom, Francuskom, Britanijom, Australijom, Grčkom, Japanom, Rumunijom i (bivšim) Sovjetskim Savezom, sastoji se od pet glavnih odjeljaka podijeljenih na 29 članaka uz četiri aneksa. Prvi odjeljak se bavi statusom trgovačkih brodova, drugi ratnim brodovima, treći avionima, četvrti općim odredbama, a peti završnim odredbama u nekim pojedinostima, među kojima je i vrijeme trajanja ove Konvencije (20 godina, s izuzetkom općeg načela vezanog uz slobodu prolaza i plovidbe, koje će se nastaviti bez vremenskog ograničenja) te način na koji se može raskinuti ili izmijeniti.

Ankara je predana poštivanju i provedbi Konvencije, držeći je podalje od rasprava, budući da se smatra dopunom Sporazuma iz Lausanne, a time i jednim od ”temeljnih dokumenata Republike” prema njenom mišljenju. Također, Konvencija priznaje njen puni suverenitet nad moreuzima koji su ključ i ulaz u Crno more, dodjeljujući široke ovlasti Turskoj koje podrazumijevaju zatvaranje moreuza za određene strane u slučaju rata. Međutim, pojedini iznose kritike na račun ove Konvencije jer Turskoj donosi slabu novčanu dobit zbog smanjenja prometnih tarifa.

Prvi odjeljak predviđa potpunu slobodu prolaza za trgovačke brodove bez obzira na sve pojedinosti u vezi s njima u slučajevima mira (članak 2), te u periodu rata u kojem Turska nije jedna od zaraćenih strana (članak 4), kao i brodovima koji pripadaju zemljama koje ne učestvuju u ratu u slučaju da je Turska jedna od zaraćenih strana (članak 5).

Što se tiče drugog odjeljka, njime se regulira prolazak ratnih brodova u slučajevima mira i rata. Možda je najvažnije u svemu tome da se definira prolazak za plovila država koje ne izlaze na obalu Crnog mora. Maksimalna dozvoljena tonaža svih stranih plovila ne smije prelaziti 15.000 tona, a ove snage ne smiju imati više od devet brodova. Period boravka ratnih plovila država koja ne pripadaju obalama Crnog mora ne može biti duži od 21 dan, a ukupna težina svih brodova može maksimalno iznositi 45.000 tona, uz uvjet dobijanja prethodne dozvole od Turske (čl. 14 i 18).

U slučaju da je Turska jedna od zaraćenih strana, ona ima pune ovlasti odlučivanja šta želi učiniti po pitanju moreuza (čl. 20). Isti je slučaj ako Turska procijeni da joj prijeti neposredna opasnost rata (čl. 21), iako Liga naroda ili većina potpisnica Konvencije mogu potaknuti Tursku da preispita svoju odluku.

Složene računice

Iako su prošla desetljeća i mijenjali su se međunarodni sistem i odnosi snaga u svijetu i regiji više puta, Montreux konvencija još uvijek postoji i poštuju je sve strane bez nekih radikalnih promjena. Turska se uvijek zalagala za provedbu odredbi Konvencije, podsjećajući na njih i pozivajući strane na njihovo poštivanje. S jedne strane, zato što joj daje ovlasti koje ne želi izgubiti, a sa druge kako bi se sačuvala sigurnosti i stabilnost crnomorske regije.

Međutim, vremenom je rasla napetost u crnomorskoj oblasti, jer je uključivala jednu zemlju u sastavu NATO-a (koja je crnomorski susjed Rusije) s raspadom Sovjetskog Saveza i završetkom Hladnog rata, a to je Turska. Sada uključuje tri zemlje, nakon pristupanja Rumunije i Bugarske u Alijansu 2004. godine. Tu su i dvije zemlje koje više naginju Zapadu i koje žele ući u NATO, a imaju napete odnose s Rusijom, odnosno Ukrajina i Gruzija.

Iz ove perspektive, posljednja ukrajinska kriza predstavlja pravi izazov za Montreux konvenciju i komplicira turske računice. Riječ je o krizi između dvije crnomorske zemlje, uz indirektnu umiješanost NATO-a u krizu, što znači da bi Crno more možda moglo biti jedno od ratnih poprišta. Zbog toga je Kijev izričito zatražio od Ankare da primjeni odredbe Konvencije iz Montreuxa i da spriječi prolazak ruskih vojnih brodova kroz moreuz. Koje su opcije pred Turskom?

Prije svega, potrebno je okarakterizirati trenutni razvoj događaja: je li to “rat”, “vojna eskalacija” ili djelomična ruska “vojna operacija” u Ukrajini? Pojedini smatraju da se izbjegavanjem opisa “rat” Turskoj pruža mogućnost da izađe iz neugodne situacije oko odluke o moreuzima. To je možda bilo moguće na samom početku, ali s dolaskom ruskih snaga do glavnog grada Kijeva, Turska teško može izbjeći da trenutna dešavanja ne nazove ratom.

Ako je to zaista rat, Turska će se suočiti s tri glavne situacije prema Konvenciji. Ako je Turska jedna od zaraćenih strana, ima pravo, u skladu s člankom 20, potpuno zaustaviti plovidbu kroz moreuze bez izuzetka, ali to ovdje nije slučaj i ne čini se izglednom mogućnošću u doglednoj budućnosti.

Drugi slučaj je da Turska osjeti da joj ”prijeti neposredna opasnost rata”. U tom slučaju će, prema članku 21, imati pravo spriječiti prolazak vojnih plovila zaraćenih strana, osim brodova koji su napustili crnomorsku regiju i žele se vratiti u svoje luke. Štaviše, ovaj članak dozvoljava Turskoj da to pravo (povratak brodova) ne odobri državi za koju smatra da je uzrokovala aktiviranje ovog članka. Odluka Turske je u tom slučaju ograničena, te ako Liga naroda odluči dvotrećinskom većinom (koja više ne postoji) ili većinom glasova država potpisnica Konvencije da takve mjere nisu opravdane, Turska se obavezuje na ukidanje dotičnih mjera.

Treći slučaj je rat između dvije ili više zemalja u kojem Turska nije zaraćena strana i ne osjeća da joj prijeti neposredna opasnost zbog toga, što je slično trenutnoj situaciji. Ovdje, prema članku 19 Konvencije, Turska ima pravo spriječiti prolazak ratnih brodova zaraćenih zemalja kroz moreuze, ali to ne sprječava “povratak” brodova u svoje luke.

Turska će biti posvećena gotovo doslovnoj provedbi Montreuxove konvencije, što znači sprečavanje prolaska ratnim brodovima kroz moreuz u slučaju da se razvoj događaja okarektezira kao rat. To je teoretski gledano, no u praksi Rusija uvijek može poslati svoje pomorske snage izvan Crnog mora u njegovu unutrašnjost pod tim da se “vraćaju” u svoje luke. Čini se da je to rupa u uvjetima Konvencije u korist Rusije u ovom slučaju.

Iza zatvorenih vrata

Dakle, u osjetljivim i iznimno složenim okolnostima kao što je trenutna, Turska će biti još privrženija striktnom provođenju Konvencije, bez obzira na njeno mišljenje o događajima i stranama u sukobu, osim ako nije glavna strana u istom. Eventualne rupe ili greške u primjeni otvorit će vrata kritikama, a možda i zahtjevima za izmjenom Konvencije.

To se i ranije događalo u prethodnim situacijama i krizama, posebno od strane Rusije, što bi se moglo opet ponoviti, no Ankara to nastoji izbjeći svim sredstvima. Pritisak da se izmjeni Konvencija, zbog neuspjeha Turske da je ispravno primjeni, uz velike geopolitičke promjene u crnomorskoj regiji od vremena njenog potpisivanja, mogao bi uzrokovati da Turska izgubi karte velike sile koje je držala u svojim rukama i od kojih je imala koristi desetljećima kada je riječ o plovidbi u Crnom moru. Uprkos svim zbivanjima u prethodnim godinama, to područje je općenito ostalo mirno, a posebno u pogledu odnosa, konkurencije i ravnoteže između Rusije i Turske.

Na kraju, ovo se odnosi na tekst Montreux konvencije o moreuzima i opcijama koje Turska ima u njenoj primjeni. Međutim, potonja svakako nastoji izbjeći donošenje teških odluka u tom pogledu, zbog delikatnosti i složenosti situacije s Rusijom, Ukrajinom i NATO savezom, kao i mogućih posljedica na rat i turske odluke. Prema tome, Turska nastavlja s pokušajima diplomatske komunikacije i s Moskvom i s Kijevom, te insistira na mogućnosti da bude domaćin samita između predsjednika ili barem ministara vanjskih poslova Rusije i Ukrajine. Turska možda traži od Rusije iza zatvorenih vrata da ne otvara front na Crnom moru i da izbjegne eskalaciju na tom prostoru kako bi izbjegla donošenje tako osjetljive odluke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

IZVOR: AL JAZEERA

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
Subscribe
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker