Kako se nositi s traumama: Ispovijesti preživjelih nakon stravičnog zemljotresa u Turskoj i Siriji

--- Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala ---

Broj poginulih u razornom zemljotresu koji je nedavno pogodio Tursku i Siriju premašio je 50.000, a još i više ljudi ostalo je bez krova nad glavom.

To je ostavilo ogromnog traga na mentalno zdravlje ljudi zahvaćenih ovom tragedijom, i neposredno i posredno.

BBC tim je razgovarao sa preživelima, spasilačkim timovima i stručnjacima. Kako opisuju, dok su ulazili glavnim putem u Antakyju, neprekidne sirene ambulantnih kola odjekivale su kroz krš.

Kamioni sa pomoći, buldožeri i volonteri bili su zaglavljeni u redovima koji su se protezali kilometrima. Bilo je to stanje potpunog haosa na ledenim temperaturama.

BBC

Burak Galip Akkurt i njegov tim iz turskog udruženja dobrovoljnih spasilaca Akkut radili su na četvorospratnoj zgradi. Dilek Eger je bila svjedokinja smrti roditelja i brata u njihovoj porodičnoj kući u Iskenderunu. Njihove baterijske lampe sjekle su mrak kroz ruševine, dok su uzvikivali pitanje koje je tih dana bolno odjekivalo Turskom: “Da li me neko čuje?”

Čekali su u potpunoj tišini, nadajući se da će im odgovoriti najslabašniji glas ili da će čak čuti zvuk najjednostavnijeg pokreta, kuckanje prstom, kliktaj.

“Kad čujete glas kako dopire iz ruševine, kako se osećate?”, pitala je novinarka Buraka u trenutku zatišja.

On mora da se distancira od vlastitih emocija da bi uspio da obavlja spasilačku misiju, objašnjava, ali bi ga potom sve sustiglo nakon što se misija završi i potražio bi psihološku pomoć kako bi izašao na kraj sa svim što je vidio.

“Nije baš lako oporaviti se od svega što vidite. Traumatično je i veoma dramatično također”, kazao je Burak. Narednog dana novinarka BBC-a se srela sa Dilek Eger.

BBC

Ona je spašena iz zgrade u susjednom gradu Iskenderunu, pošto je bila zatočena osam sati.

“Potres je bio nevjerovatno snažan. Odmah sam ustala iz kreveta i otrčala u sobu roditelja. Urlala sam iz sveg glasa. Ali moja majka, otac, brat, nisu odgovarali. Mislila sam da ću izgubiti razum”, rekla je. Njeni roditelji i brat su izgubili živote pod ruševinama.

Ona je bila zaglavljena, okružena slomljenim staklom, a vidio joj se samo gornji dio glave. Porodični prijatelj je uspio da je prepozna i spasi uz pomoć golih ruku i noža.

Prva dva dana nije mogla da plače, ali dok je ležala na sofi u bakinoj dnevnoj sobi, govoreći tiho o patnji kroz koju je prošla, vidno su počele da je obuzimaju emocije, prepričava to novinarka.

Dok je ljubila i milovala fotografiju na kojoj se grli s majkom, počela je da jeca. “Moja majka mi je izdahnula na rukama”, rekla je.

“Čak i dok je umirala, spasla me je, jer je bila na meni. Ništa nisam mogla da učinim da je spasim”, prepričava to Eger.

“Moj brat je bio zaglavljen u drugoj sobi, a moj otac je patio u bolovima. Tad vam se sruši čitav svijet. Prisustvujete smrti svih onih koje volite. Ne osjećam bijes niti želju za osvetom. Osjećam samo prazninu.”

Dilek je samo jedna od više desetina hiljada ljudi koji su preživjeli zemljotres, ali se sada suočavaju sa životom koji bi mogao ostati u ožiljcima zauvijek.

Nakon razgovora s dvije žrtve, novinarka BBC-a je primila tekstualnu poruku od još jednog preživjelog.

On je napisao: “Mi koji smo danas živi ostat ćemo ispod tih ruševina sve do dana kada budemo umrli.”

Psiholozi kažu da će oni koji prežive tako traumatične događaje prolaziti kroz faze: prvo šok, a zatim će anksioznost i strah ubrzo zamijeniti stanje poricanja. Cagaj Duru iz Turskog udruženja psihologa rekao je da nije lako izaći na kraj s traumom ovih razmjera, ali razgovor o tome, izražavanje osjećanja i misli o doživljenom treba da bude prvi korak ka izlječenju.

On je upozorio da ako se ne ukaže psiho-socijalna pomoć onima kojima je potrebna tokom ovog perioda ožalošćenosti, onda bi mnogi ljudi mogli da završe za teškim poremećajima kao što je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), depresija ili zloupotreba narkotika.

“Svi mi moramo da upitamo jedni druge: Kako ste? Ima li bilo šta što mogu da učinim za vas? Moramo da govorimo: ‘Tu sam za vas.’ Morate da prenosite poruku da smo solidarni sa onima kojima je pomoć potrebna i da se trudimo da razumijemo njihovo iskustvo, tu smo da ih saslušamo, pomognemo im i podijelimo sve te emocije”, objašnjava psiholog.

Normalnost ne znači vratiti se životu kakav je bio prije zemljotresa, to bi morala da bude nova normalnost, upozorio je on. Ta nova normalnost će morati da se izgradi, a za to je potrebno vrijeme.

Ali težina tog zadatka došla je do izražaja kad je novi talas zemljotresa pogodio već razoreni grad. Oni nisu bili tako snažni kao prva dva, ali i dalje uspaničeni ljudi bili su na ulicama, plačući od očaja, pitajući se da li žive u noćnoj mori kojoj nema kraja.

Neki su bili bijesni, pitajući se šta je moglo još da se učini da bi se spasli životi. Vrativši se u Istanbul, izvan zone katastrofe, nivonarka je idalje bila okružena traumom, zalijepljena za televizijski ekran i mobilni telefon kao milioni drugih.

I dok najveći grad u Turskoj leži na krupnoj liniji rasjeda, ljudi ne mogu da se ne zapitaju: hoće li i sami proći kroz istu tragediju u budućnosti? Šta mogu da učine da je spriječe?

I dok nastupa period tugovanja, masovna trauma i kako reagovati na nju postao je još jedan od velikih izazova za Tursku, prenosi BBC.

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...

Povezani članci

Subscribe
Obavijesti o
guest

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex