Potresna ispovijest Sabahete čijeg sina je ubio VELJKO BELIVUK: Da mi je samo koščicu da mu nađem, da imam gdje cvijeće da mu odnesem

--- Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala ---

Prošlo je više od dvije godine kako su, prema tvrdnjama Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore, u kući u Stanjevića rupi, nadomak Spuža, ubijeni Damir Hodžić i Adis Spahić.

Prema optužnici za te likvidacije terete se Veljko Belivuk, Marko Miljković, Nebojša Janković i Ratko Živković iz Kraljeva. U potresnoj ispovijest Sabahete Hodžić, majke i punice ubijenih mladića, govori kako ona i njena porodica već dvije godine vode neprekidnu borbu da saznaju istinu.

Tog dana kada su Damir i Adis nestali, nisam bila u kontaktu ni sa jednim od njih dvojice. Adis je došao dan prije nego što se sve to dogodilo kod nas kući. Rekao je da mu treba naš porodični auto, ali nam nije ni rekao za šta mu treba. Tek sam kasnije čula od njegove majke da je njoj rekao da ide negdje da odveze Damira i da se brzo vraća. Tog dana uvečer, ja sam zvala Adisa da vidim kada će doći, ali on se nije javljao uopšte – započinje sagovornica.

Kako kaže, ubrzo su shvatili da su nestali i krenuli su da ih traže. Policija im je sedam dana nakon nestanka zabranila da nastave potragu.

Suprug i ja smo pokrenuli ličnu istragu. Sedmicu smo konstantno tragali, uporedo sa Specijalnim timom, od kuće do kuće i tražili snimke kamera od ljudi. Tako smo pratili automobil, odnosno kuda su oni išli. Kada smo došli do jedne benzinske pumpe u Danilovgradu, za koju mislim da je na putu do te Stanjevića rupe, taj sedmi dan, zvali su nas iz tužilaštva i stopirali nas.

Rekli su nam da opstruiramo istragu, da činimo krivično djelo. Bili smo primorani da odustanemo – objašnjava neutješna majka, i dodaje: Vjerovali smo državi

Ne mogu da prežalim što nismo nastavili da tražimo kada su nas zaustavili. Vjerovali smo državi, tužilaštvu i organima reda kojih očigledno nema jer smo mi ti od kojih je policija dobila sve snimke sa privatnih sigurnosnih kamera. Možda bi ispalo nešto drugo da nas nisu stopirali – kroz suze navodi Sabaheta za nova.rs.

Ona dodaje i da je u narednih pola godine, od nestanka sina i zeta, jedina informacija koju su dobijali od policije bila da oni rade na slučaju.

Poslije pola godine smo nastavili da se obraćamo specijalnom timu i nailazili smo uvijek na isti odgovor: „Radimo na slučaju“. U startu sam osjetila da me lažu i zavlače jer kao stalno nešto rade, a zapravo ništa nisu radili. Ja sam im i rekla: „Vi radite jer ste ih vi i odradili“, oni su mi samo rekli „Nemojte tako“. Još tada sam im rekla, da nije Srbija potegla cijelu priču, sve bi ovo ostalo neriješeno – kaže neutješna majka i dodaje da ima zapisano sve gdje je bila, koliko puta, kod koga i ko je svaki put primio.

Svaki put bi nas primio neko drugi. Primio nas je i taj Lazović jednom, a znamo svi gdje je on sada, eno, ima i slika.

Pojavili se snimci

Kako ističe, saznanja šta se sa Adisom i Damirom dogodilo dobili su iz srbijanskih medija, nakon čega im se obratio i tužilac Saša Čađenović.

Zvali smo da pitamo da li ćemo mi kao porodica od druge države da saznajemo šta se desilo sa našim sinom. Nakon toga smo se prvi put vidjeli sa tužiocem Čađenovićem koji nam je rekao da je Damira ubio Belivuk 14. oktobra 2020. godine iz vatrenog oružja, u automobilu i da za to ima slike i mnoštvo dokaza ali da nismo spremni to da vidimo – objašnjava Sabaheta.

Na njihovo insistiranje, kaže, vidjeli su se i naredni put kada im je rečeno da su mladići zapravo ubijeni na drugom mjestu, odnosno u kući u mjestu Stanjevića rupa u Spužu.

Slijedi press-konferencija, išla je slika u pozadini, a Čađenović izjavljuje da se na toj slici nalazi moj sin. Odmah nakon iznošenja slika u javnost, zakazujemo novi sastanak sa tužiocem Čađenovićem na kojem tvrdi da nema ništa sa tim slikama koje su izašle u javnost, da su to novinari nabavili i da na njima nije naš sin – navodi ožalošćena majka.

Kako Sabaheta dodaje, u narednim mjesecima još nebrojano puta vidjeli su se sa tužiocem, ali da do dana današnjeg i dalje nisu vidjeli ni jedan dokaz o ubistvu sina.

Čađenović nam je od početka pričao da nama ne treba advokat i da nam je on dovoljan, da će on sve razriješiti. On je plakao kao malo dijete kada sam posljednji put bila kod njega. Moj suprug i ja smo se samo gledali. Nije nam bilo jasno zašto on plače za naše dijete, a čak ga nije ni poznavao. Plakao je kao da mu je rod najrođeniji. Moj muž ga je i pitao: „Što vi plačete?“ Nakon toga, mene je tužilac Čađenović blokirao na telefonu – navodi Sabaheta.
Novi tužilac

Prije šest mjeseci, slučaj nestanka i ubistva Spahića i Hodžića preuzeo je novi tužilac, ali kako Sabaheta navodi i sa njim je isti slučaj kao i sa Čađenovićem.

Ista priča, rečeno nam je da će nas zvati i obavještavati, a nijedan poziv nismo dobili, ni informaciju. Da nema medija, ništa ne bismo ni znali o ubistvu sina. Ponašaju se kao da su nestala dva pileta, a ne da su nestala dva mladića. Sram da ih bude, daj Bože da ih snađe isto što je i nas. Ne želim im gore, samo isto – bijesno kaže Sabaheta.

Kako dodaje, ona je i tužiocu rekla da će otići u kuću u kojoj su prema navodima optužnice likvidirani njen sin i zet.

Rekla sam mu da ću kopati i rukama i nogama, samo da nađem ostatke svog sina, ali mi nije dao. Zahtijevala sam. Čak mi je i rekao da nije sigurno. Ja sam mu odgovorila da se za svoju sigurnost ne plašim. Jer, ovo što ja proživljavam – to nije život – plačući jedva izgovara majka, pa dodaje: ‘Dođe mi da se zapalim’

Čula sam da su tu kuću nakon zločina gotovo u potpunosti demolirali. Potom su zidovi iznova gletovani, krečeni, mijenjane su pločice, parket, vrata, namještaj. Sigurna sam da su oni njih unutra i zakopali i zabetonirali. Ne vidim koji je drugi razlog što nam ne daju da idemo tamo. Ta kuća je drugi Ritopek.

Sabaheta dodaje da su pokušali da angažuju advokata, ali da niko ne želi da prihvati slučaj.

Vjerujete li vi da mi više od dvije godine pokušavamo da angažujemo advokata da preuzme slučaj. Da nađemo nekoga da se bori za nas. Ali koga god da smo pitali, svi su na pomen slučaja odmahivali glavom i pričali da ne smiju ili neće da prihvate. Rekla sam i suprugu, ubija me neizvjesnost i neznanje. Dođe mi da kupim kanister benzina, da odem ispred skupštine, pozovem novinare i da kažem: „Niko mi ništa ne priča, ja ne mogu da izdržim ovu neizvjesnost i bol, i da se zapalim“, jecajući navodi neutješna žena.

Sud i kazna

Kako dodaje unesrećena majka, njen sin je kao dijete imao problema sa zakonom.

Sa društvom je htio da reketira nekog čovjeka ovdje u Crnoj Gori i tada je sve krenulo. Damir je zbog tog slučaja i protjeran odavde, bio je srbijanski državljanin, a živio je na relaciji Bosna – Crna Gora. Stalno ponavljam, ako je bilo šta loše uradio, postoji sud, postoji kazna, ali ne da ga ti monstrumi tako ubiju – kaže ona pa dodaje:

Mi smo rodom iz Peći. Slučajno sam rođena u Crnoj Gori, tu sam se zaposlila i tu smo ostali da živimo, što prežaliti ne mogu. Majku i oca su mi zaklali na Kosovu za vrijeme rata, svašta me je zadesilo u životu – plačući kaže Sabaheta.

„Tješi me samo činjenica da su ubijeni iz pištolja. Nisu maltretirani, klani, mljeveni i da ih nisu bacali po Dunavu. Kažem sebi, makar nisu bili svjesni šta se događa, upucali su ih. Zamislite kako je bilo onim mučenicima koje su žive klali i drali i svašta im radili. Kako li je tim majkama, ženama, sestrama tek, ako je meni ovako. Meni nema više bijelog dana, vjerujte, dvije godine nema dana da ne oplačem. Ubi me to držanje boli u sebi, meni je svaki dan isti“, kaže Sabaheta.
Sve je gore i gore

Kako kaže, plaši se da će smrt njenog sina i zeta „završiti u fioci“.

Nama su ruke vezane, niko nam ništa ne javlja. Htjela sam i u Srbiju da dođem, da molim za pomoć. Kažu vrijeme liječi rane, ne liječi. Sve je gore i gore. Ovo nikoga ne snašlo u životu, osim monstrume koji su živo bit će mogli da melju u mašini, da kolju i komadaju – kaže ona.

Sabaheta dodaje da ima još jednog sina i kćerku, Adisovu suprugu, ali da svako dijete ima svoje mjesto u srcu.

Na kraju, jedva uspijevajući da izgovori, Sabaheta kaže da bi joj bilo lakše makar da može sina da sahrani. Sa ima gdje cvijeće da mu odnese.

Podsjetimo, kako su ranije saopštili crnogorski mediji, Hodžić i Spahić ubijeni su u Crnoj Gori istog dana kada je u Beogradu u Ritopeku likvidiran Lazar Vukićević.
Bitna karika

Dijete je dijete, a to je moj Damir bio. Imao je samo 23 godine, tek stasao. Isto me boli i za Adisa, ostalo je dvoje male djece iza njega. Kćerka mi se muči, bori za djecu kako zna i umije, ništa ne može da promijeni. Prije tri mjeseca mi se rodio unuk od drugog sina i dali su mu ime Damir. Vjerujte mi da ne mogu po imenu da ga pozovem – jecajući navodi neutješna žena.

U optužnici srbijanskog Tužilaštva za organizovani kriminal nalaze se i transkripti razgovora te kriminalne grupe. Prema tim dokumentima, par sati nakon likvidacija u Spužu u 19.55 časova, Belivuk snima poruku.

Samo koščicu da mu nađem. Evo mi ga groblje ispred kuće, gledam ga sa prozora. Majka bi svako jutro išla da mu upali svijeću, da se isplačem, da mu pričam. Prije neki dan sam bila u Sarajevu, išla sam tako ulicom i gledala. Sve mi se čini da će on da naiđe. Idem tako ulicom i ugledam nekoga ko mi uzliči na mog Damira, a ne liči uopšte. Sve se nadam da ću ga vidjeti i zagrliti, a njega nema – jecajući završava Sabaheta Hodžić.

Stigli su i Radulović, Hodžić, koji je obezbjeđivao Mila i Adis Spahić, koji je tu slučajno završio. Zemo ih je ljubazno sačekao, onda je uletjela pomenuta petorka, nosili su pancire. Hodžić je potegao pištolj, Janković ga je usmrtio sa tri hica iz heklera. Gledao sam te slike uživo taj dan kad se odvijalo. Kada su ugledali da Spahić nije bitna karika i njega su usmrtili, dok su Mileta držali živog – rekao je svjedok okrivljeni Srđan Lalić, na suđenju prethodne sedmice.

Samo da vas pozdravim puno braćo, da se zahvalim svima. Prenesite nam utiske molim vas, znači dajte nam malo da nahranimo ego, umorni smo, prljavi smo, smrdimo, znači haos. Evo braćo još smo u čizmama brate, znači haos, pričajte malo molim vas – navodno je poruka koju je uvečer poslao Belivuk, pa se obratio i tada otetom Lazaru Vukićeviću.

Imaš sreće što mi ovdje deremo ove glupe Crnogorce, pa ne možemo mi – objašnjava Belivuk zašto nije u Ritopeku sa ekipom koja je otela, mučila i ubila Vukićevića.

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
3 2 votes
Article Rating
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com
error:
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker