“Kad sam muža izgubila, ostala sam s devetoro djece i dvije krave” – Tutinka Sanija Puhović
U jednom od sela tutinskog kraja živi 80-godišnja žena čija životna priča odzvanja snagom, upornošću i tihim herojstvom. Iako je iza nje cijeli vijek teškog rada, gubitaka i borbe za preživljavanje, ona i danas plete čarape, s osmijehom priča o prošlim vremenima i ponosno nosi titulu – devet puta majka.
„Bila sam s roditeljima u Turskoj tri godine, pa smo se vratili. Udala sam se ovdje, a prevarili me,“ kaže ona jednostavno, bez gorčine, sjećajući se dana kada je mislila da je život čeka lakši put. Umjesto toga, dočekao ju je život bez puta, bez vode, bez ikakve pomoći.
- „Radilo se, tkalo, plelo… Peške smo išli po nekoliko kilometara. Kad se dijete razboli, iz Tutina do Godova, sve pješke. Devetoro djece, dvije krave – to je sve što sam imala,“ priča dok joj pogled zastane u daljini.
Iako je odavno ostala bez muža, koji je preselio prije 25 godina, nikada nije posustala. „Ostavio me s djecom od dvije godine, jedno za drugim, svake dvije godine po jedno. Radila sam i dan i noć. I danas me bole ruke, ali šta ću – mora se,“ kaže tiho.
Bez traktora, bez konja, bez mašina – sve se radilo ručno. „Kosilo se ručno, grabuljalo, sve živo. A sad, sve na automatik. Ja sam rublje prala u koritu, nosila na glavi, pa nazad punu kantu vode. I opet bi stigla da nahranim stoku i djecu.“
Život joj nije štedio ni po zdravlju. „Našli mi tumor, pa mi operisali oko. Sad više ne vidim na lijevo, ali hvala Bogu, živa sam.“ Od devetoro djece – mnogi su otišli svojim putem. „Čerke se udale, sinovi rade. Dolaze, brinu se, ali čovjek kad ostari, sve mu tuđe kuće,“ kaže s blagim uzdahom.
Majka, brat i otac svi su joj preminuli od iste bolesti. Ipak, ona se nije predala. „Meni što god dođe, ja sam zadovoljna. Koju sam muku vidjela, svaka današnja žena bi pala. Samo želim da oženim sina i da umrem spokojna.“
Ova žena, čije ime u priči ostaje skriveno, simbol je generacije Sandžaklija koje su tiho gradile temelje svojih porodica. Nema društvenih mreža, nema luksuza – ali ima ono što mnogima danas nedostaje: ponos i zahvalnost.
- „Mene šta god dođe, ja sam zadovoljna. Vodu smo dobili tek ove godine. Djeca iskopala bunar. Sad kad pustim vodu u kući, meni srce puno,“ priča kroz osmijeh.
Njene riječi odzvanjaju kao svjedočanstvo o vremenu kada se živjelo teško, ali pošteno – i kada su žene Sandžaka, bez mnogo riječi, nosile čitave živote na svojim plećima. Pogledajte prilog ispod teksta.
