‘Obećana‘ zemlja više nije obećana: Standard pada, mladi se vraćaju roditeljima, a beskućnika je sve više…
Na spomen Kanade, prve asocijacije mnogima su pozitivne i ugodne: bogata zemlja s jakom socijalnom državom i visokom razinom ljudskih prava, tolerantna i s puno manje oružanog nasilja od svog južnog komšije. Jedino je malo previše hladno.
Ali čini se da je ta raširena i popularna predodžba o Kanadi zastarjela. Izvještaji koji pristižu sa sjevera sve češće ukazuju da u ovoj članici skupine G7 – koja okuplja sedam najrazvijenijih zemalja Zapada – stvari baš nisu tako bajkovite, piše Slobodna Dalmacija.
Posljednji izvještaj objavljen je ove sedmice. Naručila ga je kanadska vlada, a odnosi se na beskućnike u Quebecu, najvećoj i drugoj najmnogoljudnijoj od 13 kanadskih provincija. Pokazalo se da se broj beskućnika u Quebecu u četiri godine udvostručio: 2018. ih je bilo manje od šest hiljada (5789), a lani ih je registrirano deset hiljada, od čega gotovo polovica (4690) u Montrealu.
Za kanadsku javnu televiziju CBC izvještaj je komentirala Marina Boulos-Winton, direktorica tvrtke Chez Doris koja nudi usluge i utočište ženama koje su u Montrealu ostale bez doma. Rekavši da njezina organizacija ulaže velike napore kako bi otvorila više skloništa, ustvrdila je da je broj žena kojima je potrebna pomoć „gotovo dvostruko veći od onoga što smo očekivali”.
Pritom su mnoge od tih žena izbjeglice, „kojima nije dano dovoljno novca i sredstava da stanu na čvrsto tlo”.
- Sada se utapamo zbog ogromnog broja žena koje trebaju jesti, a organizacije poput naše ne mogu same riješiti krizu bez dodatne podrške – rekla je Boulos-Winton.
A gradonačelnik grada Quebeca (u kojem je od 2018. do 2022. broj beskućnika porastao za 36 posto) Bruno Marchand situaciju je nazvao „neprihvatljivom”.
- Žalosno je imati sve više ljudi koji žive na ulici – rekao je Marchand.
Mladi se vraćaju roditeljima
Porast beskućništva odraz je društvene situacije u kojoj je stanovanje poskupilo, a inflacija destruira životni standard. Prema podacima kanadske Nacionalne agencije za stanovanje (CMHC), od svih zemalja skupine G7 upravo kanadska kućanstva imaju najveće stambene dugove, koji iznose čak 107 posto nacionalnog BDP-a.
U takvim prilikama sve više mladih ljudi se žali da više ne mogu plaćati najam stana, te se vraćaju roditeljima. Indikativan je podatak, objavljen u junu ove godine, da čak 81 posto korisnika skloništa za beskućnike čine odrasli samci koji imaju posao, ali su im primanja preniska da bi mogli plaćati najam stana, a mnogi od njih imaju problema i s plaćanjem hrane.
Taj junski nacionalni izvještaj organizacije Community Food Centres Canada (CFCC) otkrio je alarmantnu stopu siromaštva među radno sposobnim samcima u Kanadi, triput višu od državnog prosjeka. Prema izvještaju, više od petine odraslih samaca (22 posto) živi ispod granice siromaštva, prvenstveno zato što imaju niske plate i(li) privremene poslove s nepunim radnim vremenom „kojima nedostaju beneficije i stabilnost”.
U izvještaju se ističe da je gotovo milion radno sposobnih samaca zaglavilo u krugu „dubokog” siromaštva, s prosječnim godišnjim prihodom od 11.700 dolara, što je manje od polovice praga niskih prihoda (25.252 dolara) za kućanstvo s jednom odraslom osobom.
„Dokazi su nevjerojatno jasni – kroz užasno neadekvatne programe potpore dohotku i tržište rada koje stvara nesigurnost zbog niskih plata i malo beneficija, zarobljavamo ljude u siromaštvu u ovoj zemlji”, objavio je izvršni direktor CFCC-a Nick Saul.
Pet miliona siromašnih
Savremeno kanadsko društvo zapravo je prilično precizno još 2017. u listu The Independent portretirao tada 91-godišnji kanadski sindikalist, urednik i novinar Ed Finn (umro je 2020. godine), u eseju pod naslovom „Šokantno visoka stopa siromaštva u SAD-u jednaka je i u Kanadi”, gdje je iznio da pet miliona Kanađana (od njih 37 miliona) živi u siromaštvu.
„Mi Kanađani skloni smo zauzeti stav civilizacijske nadmoći prema našim južnim komšijama. Odmahujemo glavama s prijezirom nad društvenim i ekonomskim prijestupom koji prožima njihovu kulturu i gospodarstvo. Ali naš osjećaj superiornosti ide predaleko kada tvrdimo da je Kanada najbolja zemlja na svijetu”, piše Finn.
Potom nabraja komparativne prednosti Kanade u odnosu na SAD:
„Da, Kanada je na mnogo načina bolja zemlja za život od SAD-a. Imamo bolje zdravstvene i obrazovne sustave, daleko manje rasnih sukoba, manje kriminala i zatvaranja, daleko manje oružja i ubojstava iz vatrenog oružja i velikodušnije socijalne programe”, navodi Finn.
Međutim, kako kaže, „naša je nacija daleko od idilične”. Prema njegovoj ocjeni, Kanada „još uvijek znatno zaostaje za većinom europskih zemalja — društveno, ekonomski, politički i ekološki”, a to se vidi i po raširenosti siromaštva.
Banke hrane
„Stopa siromaštva u Kanadi je gotovo jednako visoka kao i u Sjedinjenim Državama. Od 320 milijuna Amerikanaca, njih 45 miliona živi u siromaštvu, to je otprilike jedan od sedam. U Kanadi pet miliona ljudi živi u siromaštvu, od njih ukupno 37 miliona, što je tek neznatno niže od stope u SAD-u”, piše Finn, te konstatira:
„Svakako se nemamo čime pohvaliti.”
Kanadski sindikalist i novinar navodi da tri milijuna kanadskih kućanstava živi u stambenim uvjetima koji su „ispod standarda – prenapučeni, neadekvatno namješteni i jedva pristupačni obiteljima s niskim primanjima”. Svako peto kućanstvo prisiljeno je trošiti 50 posto prihoda na stanarinu.
U siromaštvu živi i tri miliona kanadske djece, odnosno svako peto dijete. UNICEF svrstava Kanadu na 26. mjesto među 29 bogatih zemalja zbog loše ukupne brige o djeci, dok OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) rangira Kanadu kao posljednju od 25 zemalja zbog neadekvatnosti i nedostupnosti programa za brigu o djeci.
Kako ističe Finn, svako osmo kanadsko kućanstvo „bori se da stavi hranu na stol” i samo ih banke hrane „spašavaju od gladi”. Od 2008. korištenje banke hrane povećalo se u 11 od 13 kanadskih provincija, u svima osim Newfoundlanda i Labradora.
„Ovo je samo uzorak statističkih dokaza koji jasno pokazuju da su životi milijuna Kanađana i njihove djece jadni, neizvjesni, nesretni i često mučeni hladnoćom i glađu”, zaključuje Finn.
I zdravstvo se urušava
Jedna od stvari kojima su se Kanađani dugo ponosili bio je njihov zdravstveni sustav univerzalne skrbi. No izgleda da im ni u tom sektoru više ne cvjeta javor, kako su u lanjskom članku pod naslovom „Unatoč visokoj potrošnji, kanadski sustav zdravstvene skrbi ozbiljno propada”, konstatirali analitičari Instituta Frazer, Moir Mackenzie i Barua Bacchus.
Koristeći podatke iz 2020. godine, izvještaj Instituta Fraser uspoređuje potrošnju i efikasnost zdravstvenih sustava u 30 zemalja koje imaju univerzalnu zdravstvenu skrb. Među tih 30 zemalja s univerzalnim osiguranjem, Kanada je rangirana kao država s najvećom potrošnjom na zdravstvo (13,3 posto BDP-a), ali unatoč tome „učinak Kanade bio je osrednji do loš”.
Odnosno, kako preciziraju autori: „Naši dolari za zdravstvenu skrb jednostavno se nisu pretvarali u resurse i pravovremenu skrb.”
Tako se u nizu indikatora Kanada našla na začelju liste promatranih zemalja: po broja kreveta (23. od 28), MRI uređaja (26. od 29), CT skenera (27. od 30) i dostupnih liječnika (28. od 30). U to se uklapaju i istraživanja Fonda Commonwealtha, prema kojima je Kanada i 2016. i 2020. bila najgora među deset zemalja s univerzalnom zdravstvenom skrbi i po čekanju na termine specijalista i po čekanju na operacije.
Nakon svega navedenog, čini se da argument o kanadskoj hladnoći dobiva na težini, piše Slobodna Dalmacija.
