Zašto naši preci, iako je među njima bilo mnogo više pismenih ljudi nego među kršćanskim narodima, nisu ostavili skoro nikakve pisane historijske izvore o događajima iz naše prošlosti?

Piše – Esad Rahić

Ima jedno historijsko pitanje na koje možda nikada neću dobiti odgovor: Zašto nema bošnjačkih i uopće muslimanskih historijskih izvora i savremenih zapisa i memoarske građe koji govore o događajima u posljednjim stoljećima?

Obično čujem konstataciju, u kojoj se krije jedan dio istine, da prava istina o događajima vezana za historiju balkanskih muslimana, pa i Bošnjaka se krije u osmanskim arhivima, koji su smješteni u prije svega istambulskim i ankarskim arhivima.

Mi za sada nismo niti pun jedan procenat od te ogromne arhivske građe upoznali, preveli na naš jezik i upotrebili za naučne radove iz oblasti historije. Ali to je nešto što svi znamo, ali ništa konkretno niti danas ne preduzimamo da konačno iškolujemo generaciju poznavalaca staroturskog jezika i da isfinansiramo njihov boravak u turskim arhivima u cilju prikupljanja i prevođenja historijskih izvora iz osmanskog perioda koji se odnose na naše krajeve.

Ali ono što mene mnogo više zbunjuje, čak i ljuti i iritira je činjenica koliko su naši preci bili inertni, pasivni i nekreativni u smislu ostavljanja pisanih zapisa, memoarske građe i dugih pisanih izvora koji bi govorili o događajima čiji su oni bili savremenici, pa čak i učesnici.

Muslimasnko, pa i bošnjačko stanovništvo je bilo neuporedivo pismenije od kršćanskog stanovništva u prošlim vijekovima. Dakle, ne možemo uzeti za uzrok i razlog nepismenost našeg naroda. Imalo je dosta ljudi koji su bili učeni i sposobni da opišu događaje svoga vremena.

Zašto niko od preživjelih savremenika i učesnika genocida u Sjenici maja 1809. godine nije ostavio nijedan pisani zapis ili rukopis memoarskog karaktera koji bi opisao ove stravične događaje u Sjenici? Zašto nijedan Novopazarc nije opisao događaje iz te iste godine vezan za Karađorđev napad na Novi Pazar?

Zašto nemamo bošnjačke autore koji su ostavili pisane tragove o životu u Beogradu, Užicu, Krupnju, Šapcu, Jagodini, Loznici, Leskovcu, Prokuplju, Nišu i drugim mjestima u perodu od 1815. do 1867. godine.

Zbog lenjosti, nerazvijenosti nacionalne i domovinske svijesti, nesvatanja značaja takvih rukopisa za buduće generacije, nezaiteresiranosti, i hiljadu drugih besmislenih razloga ostali smo uskraćeni za bošnjačke historijske izvore, putem kojih bi od samih Bošnjaka saznali šta se događalo u tom vremenskom periodu.

Ovako, potpuni smo zavisnici od historijskih izvora drugih naroda. Koje su zločine srpski ustanici izvršili u Sjenici 1809. godine saznajemo od samih ustanika ili učesnika sa srpske strane kao što su Vuk Karadžić, Antonije Protić i drugih. O strašnim zločinima u beogradskoh varoši i beogradskoj tvrđavi krajem 1806. i početkom 1807. godine opet saznajemo od srpskih autora.

I da ne nabrajam druge historijske događaje i epohe. Nigdje nijednog Bošnjaka iz prošlih decenija da zapiše šta se događalo u njegovom kraju, njegovom gradu, njegovom sandžaku, njegovom pašaluku, iako smo tada imali daleko veći broj pismenih i obrazovanih ljudi nego Srbi i Crnogorci.

Na taj način su svoje potomke uskratili za pravu istinu o tim događajima i tim epohama.

Nisu bili svjesni koliko su na taj način uskratili svoj narod, svoje potomke, dok su rijetki pismeni ljudi i među Srbima i među Crnogorcima obilato zapisivali i što se dogodilo i što se nije dogodilo.

Mi smo već generacijama očigledno bili vrlo neodgovorni prema budućim generacijama.

Zbog toga smo dovedeni u situaciju da pabirčimo po neke rečenice iskreno napisane od savremenih srpskih memoarista i autora, bez skoro ijednog zapisa iz naših nacionalnih redova.

Kako rekoše pametni ljudi, ono što nije zapisano to se nije dogodilo, a ja bih dodao i to, da na kraju ispadne, da se dogodilo onako, kako je neko zapisao iz drugih nacionalnih redova, iako možda nije uopće bilo tako, samo zato što je to jedini zapis iz tog vremena o tom događaju.

Naši preci su se mnogo ogriješili o nas. Umjesto da pišemo događaje na osnovu njihovih zapisanih kazivanja i sjećanja, mi smo potpuno prepušteni tuđim autorima i njihovoj „Istini“ o dogđajima i epohama.

Napravili su nam na taj način naši preci, iako su bili pismeni, nepopravljivu, nenadoknadivu i neprocjenjivu štetu.

Esad Rahić