Almasa Salihović: Pomirenje moguće kad shvatimo da ratni zločinci ne smiju biti uzor mladima

--- Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala ---

Memorijalni centar u Potočarima neguje sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici koji je Vojska Republike Srpske počinila 1995. godine. Osim odavanja pošte žrtvama genocida, Memorijalni centar služi kao mjesto obrazovanja i podizanja svijesti o dešavanjima prije, tokom i neposredno nakon genocida u Srebrenici, ali i kao opomena da se takav zločin nikome nikada ne smije ponoviti.

Pored njegovog značaja za očuvanje sjećanja na žrtve, Memorijalni centar nema dovoljnu podršku institucija u Republici Srpskoj, na čijoj se teritoriji nalazi. Sa portparolkom Memorijalnog centra Almasom Salihović, koja je u genocidu izgubila muške članove svoje porodice, razgovarali smo o značaju, ali i teškoćama sa kojima se suočava ova institucija u procesu izgradnje mira u Bosni i Hercegovini, ali i regionu.

“Memorijalni centar svakog jedanaestog jula u godini mjesto je okupljanja za sve preživjele u genocidu čiji su članovi porodice ubijeni 1995, ali i za sve one koji ovaj dan dolaze da se poklone žrtvama genocida i time im odaju počast. Za porodice ubijenih Memorijalni centar je mjesto za koje članovi porodica sa sigurnošću mogu znati da je institucija koja čuva sjećanje na njihove najmilije i na ono kroz šta je bošnjački narod prošao u toku opsade Srebrenice. Za one koji su preživjeli i za žrtve koje su ubijene u genocidu, Memorijalni centar je bio i ostat će njihov glas u svijetu koji, zbog budućih generacija, ne smije zaboraviti počinjeni genocid u Srebrenici“, istakla je ona za Autonomiju.

Koji je značaj Memorijalnog centra za čitav region, ali i posjetioce koji dolaze van regiona?

– O genocidu u Srebrenici ljudi iz regiona ali i svijeta mogli su saznati tokom suđenja onim osobama kojima se sudilo za genocid, danas mogu pročitati i naučiti putem interneta, objavljenih knjiga i radova istraživača koji se bave ovom tematikom, dokumentarnim filmovima i svjedočenjima, ali posjetioci koji dođu u Memorijalni centar upravo ovdje mogu vidjeti sve razmjere zločina genocida, razgovarati sa uposlenicima Centra koji su preživjeli genocid kao tinejdžeri ili djeca, pogledati izložbe posvećene onima kojih više nema te postaviti pitanja na koja negdje drugo vjerovatno ne mogu dobiti odgovore.

Memorijalni centar je jedina institucija koja je u potpunosti posvećena sjećanju na ubijene u genocidu i čija su vrata otvorena za sve one koji ovo mjesto smatraju i posmatraju kao mjesto učenja, podsjećanja na to šta mogu učiniti mržnja i predrasude prema jednom narodu. Koliko je Memorijalni centar mjesto podsjećanja i upozorenja za svijet, toliko treba da je važnije mjesto zemljama regiona, odnosno posjetiocima iz zemalja regiona, jer ne tako davno bili smo jedno, živjeli smo u okrilju zajedničke nam Jugoslavije, a upravo izlazak iz nje je Bosnu i Hercegovinu najviše koštao, a u njoj su najgore prošli Bošnjaci srednjeg Podrinja. Upravo zbog takve krvave prošlosti ovo mjesto mora biti jedno od bitnijih mjesta na kojim treba sagledati prošlost i pokušati prepoznati sve korake koji su prije 26 godina doveli do genocida.

Koliko je svjetska javnost upoznata sa događanjima prije, tokom i nakon genocida u Srebrenici? Na koji način Memorijalni centar pokušava da podigne svijest o genocidu u Srebrenici?

– Rat u Bosni i Hercegovini nije trajao nekoliko mjeseci već skoro četiri godine. Ne postoji grad koji nije bio zahvaćen ratnim dešavanjima u ovom periodu i koliko god svijet tvrdio da nije znao šta se dešavalo u našoj zemlji, nemoguće je da svijet nije vidio opsadu glavnog grada i na koncu, opsadu demilitarizovane enklave Srebrenica, humanitarnu krizu tokom ovog perioda te na kraju završni čin etničkog čišćenja – genocid. Izvještavalo se o tome i iz Srebrenice, a naročito iz glavnog grada naše zemlje. Jednostavno smo bili prepušteni sami sebi u svemu tome iako je ovo bila “zaštićena zona UN-a”. Svijet je mogao učiniti više i sigurno se moglo spriječiti ono što se desilo u julu 1995.

Nakon genocida, ponajprije zahvaljujući grupi žena, majki, supruga ubijenih u genocidu koje su zahtijevale kosti svojih najmilijih i istinu o njihovoj smrti, svijet je ovaj put zanimalo. Zahvaljujući njihovoj upornosti i hrabrosti da podignu svoj glas u ovoj borbi, svjetska javnost obratila je pažnju i u potpunosti uvidjela razmjere genocidne namjere od strane vojnog i političkog vrha RS-a. Memorijalni centar oslanjajući se na sudski dokazane činjenice, lična svjedočenja preživjelih, memorandume o saradnji sa obrazovnim i sličnim institucijama, muzejima u zemlji i svijetu, organizovanjem seminara i ljetnih škola, održavanjem historijskih časova u srednjim školama u Federaciji BiH te predavanjima putem online platformi, prezentujući svoj rad i aktivnosti na svojim profilima društvenih mreža, pokušava podići svijest o genocidu, nadajući se da će javnost uvidjeti važnost suočavanja s prošlošću zbog lekcija koje nas mogu podučiti u zajedničkoj budućnosti.

Kakva je saradnja Memorijalnog centra sa institucijama Bosne i Hercegovine, a naročito sa institucijama Republike Srpske na čijoj se teritoriji nalazi?

– U posljednjih godinu dana, Memorijalni centar je potpisao memorandum o saradnji i razumijevanju sa oko 40 institucija i organizacija, kako u našoj zemlji tako i zemljama regiona i svijeta. Muzeji i obrazovne institucije, organizacije koje se bave suočavanjem sa prošlošću iz Federacije BiH sa nama su potpisali Memorandume, što je od velikog značaja, ali nažalost još uvijek nemamo ostvarenu saradnju sa nekim od institucija iz Republike Srpske.

Vi ste i lično vezani za Srebrenicu i ono što su zločinci vojske Republike Srpske počinili. Šta za vas znači rad u Memorijalnom centru Potočari?

– U životu, čini mi se, čovjek ne može baš sasvim isplanirati gdje će ga sudbina odvesti ili u mom slučaju ponovo vratiti. Memorijalni centar je, ranije, za mene bio mjesto na koje bih obavezno svratila na putu do rodnog mjesta i skoro uvijek bih odavde odlazila sa nekom tugom i tegobom iznutra. Međutim, evo nakon godine rada u Centru, jednostavno se osjećam sretno što dijelim radno mjesto sa ljudima koji su prošli i preživjeli isto što i ja. Crpimo snagu i inspiraciju jedni iz drugih.

Osjećam se dijelom misije očuvanja sjećanja na žrtve genocida među kojima je i moj brat. Ne prođe ni dan rada ovdje, a da nemam njegov lik pred očima i da se mislima ne vratim u ’95., ali ma koliko god se bilo teško boriti sa tim emocijama i sjećanjima, osjećam spokoj kad sam ovdje, zahvalnost što mogu pisati i pričati o svom i tuđem iskustvu, snagu koju sigurno ne bih osjetila negdje drugo i radeći nešto drugo. Želim na ovom radnom mjestu dati svoj najveći doprinos u borbi protiv negiranja genocida i doprinijeti tome da ovo mjesto postane mjesto učenja i razgovora, naročito za mlade ljude. Zaista me ispunjava nada da ću jednog dana biti tu kada u Centar dođu i učenici i studenti iz RS-a s ciljem dijaloga i učenja.

Kada govorimo o suočavanju sa prošlošću, šta je neophodno da društvo u Bosni i Hercegovini uradi kako bi krenulo putem pomirenja?

– Bez ikakvog izgovora državljani naše zemlje moraju priznati i prihvatiti da je ono što se desilo ovdje bio genocid, pokušaj istrebljenja jednog naroda. Od toga moramo početi. Onog dana kada ne bude generalnog mišljenja da se to nije ovdje desilo, onog dana kada politički vrh bude prihvatio odluke Haškog suda, a ne gledao to kao neku fantomsku borbu svijeta protiv srpskog naroda u BiH, kada u obrazovnim institucijama RS-a budemo mogli učiti svoju djecu o genocidu i ratu u BiH, kada javnost u RS-u ne bude negirala postojanje primarnih i sekundarnih grobnica, kada i zadnja žrtva bude identifikovana i dostojno sahranjena, kada ratne zločince nazovemo upravo tako i kada se svi suoče sa istinom da ratni zločinci, ubice ne smiju biti uzor mladima i razlozi naše podjele, kad se zaista na taj način bosansko-hercegovačka javnost suoči sa prošlošću, i kada se preživjeli neće morati boriti protiv negatora genocida, tad će istinsko pomirenje biti i realno i moguće. Ja još uvijek živim u nadi da ćemo jednoga dana željeti to.

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Izvor: Autonomija.info

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
Subscribe
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker