Život muslimana u Ukrajini: ”To je kao Sudnji dan”
Nakon što je grad vraćen pod kontrolu Ukrajine u septembru 2022. godine, u njega se vratio i dio muslimana.
S početkom ruskog rata protiv Ukrajine u februaru 2021. godine, sve džamije u Harkovu, na istoku zemlje su zatvorene, nakon što je većina muslimana raseljena, kao i ostali stanovnici, pogotovo jer su borbe brzo stigle do samoga grada.
Nakon što je grad vraćen pod kontrolu Ukrajine u septembru 2022. godine, dio muslimana se vratio kućama, a sa njima i dio života u njihove džamije, ali je taj život radikalno drugačiji od onoga kakav je bio prije rata.
Ovakva situacija je vidljiva i u primjetno smanjenom broju muslimana. U džamiji Islamskog kulturnog centra, na džumi – namazu (centralnoj molitvi petkom) se jedva okupi 150 ljudi, dok je broj njenih posjetilaca prije rata dostizao i 800 vjernika.To se odrazilo i na druge džamije i manje molitvene prostorije na pijacama i raznim mjestima, koje su zatvorile svoja vrata zbog odsutnih posjetilaca.
Šef ukrajinskog muslimanskog vijeća Siran Arifov rekao je za Al Jazeeru: “Ne postoji tačna statistika o prijeratnom broju muslimana u Harkovu. Bilo ih je, prema podacima Gradske uprave, oko 50 hiljada, ali stvarne brojke mogle bi biti mnogo veće od spomenutih, jer u gradu su se (pored stalnog stanovništva) nalazile i desetine hiljada privremenih stanovnika, uključujući studente, trgovce i radnike iz muslimanskih zemalja.”
On nastavlja: “Današnje se brojke procjenjuju na stotine, ili samo nekoliko hiljada, jer je grad pretrpio velika bombardovanja, što je mnoge muslimane natjeralo da bježe ili traže utočište bez povratka.”
Reducirane aktivnosti
Suočeni s ovom realnošću, čini se da džamije nisu u stanju vratiti se svojim nekadašnjim aktivnostima na kulturnom, obrazovnom i misionarskom planu, pa je njihov rad ograničen na obavljanje obaveznih dnevnih namaza (molitvi), dok na džumi namazu petkom prisustvuju odrasli muškarci, uz odsustvo djece, osim malog broja njih.
Međutim, džamijske hutbe (propovjedi) ne zanemaruju priču o ratu i njegovim posljedicama, a muslimani se u svojim razgovorima osvrću i na razvoj događaja i očekivanja nakon svake molitve, usljed strahova i zabrinutosti vidljivih na svakom koraku.
Što se tiče škola arapskog jezika i islamske kulture za nemuslimane – koje su bile poznate po svojim aktivnostima – one su prestale sa radom, kao i rekreativne ili sportske aktivnosti. Što se okolnih ulica tiče, više nema gužve, niti popularnih pijaca na kojima se prodaje halal hrana, slatkiši i meso, kako je to nekada bilo.
Imam Islamskog kulturnog centra Rustam Hasandinov za Al Jazeera je rekao: “U gradu je ostalo malo porodica sa djecom. Roditelji strahuju za svoju djecu, a zbog rata su zatvorene mnoge džamije, kao i škola u Harkovu koju su pohađala muslimanska djeca.”
To je kao Sudnji dan
Natalia – ukrajinska muslimanka – donosi priču o svom životu u gradu, govoreći za Al Jazeera: “Nisam mogla napustiti grad kada je počeo rat. Moja majka je nepokretna i teško je nositi. Svi pokušaji da pronađem pomoć su propali, pa sam bila primorana da ovdje ostanem.”
Nastavila je: “Osjećala sam tada sebičnost ljudi i taj osjećaj se sve više pojačavao uz zvuke eksplozija, ali danas nikome ne zamjerim, jer je početak rata zaista bio kao Sudnji dan, kada svaki čovjek razmišlja o sebi i onima njemu najbližim.”
Natalia smatra da je situacija danas mnogo bolja nego što je bila: “Da, sada se sastajemo tri ili šest muslimanki umjesto 30 ili 50, ali osjećam da se život vraća u ovo mjesto i stvari će biti sve bolje, ako Bog da.”
Uspješan volonterski rad
U Harkovu su mnogi muslimani aktivni u vojsci i raznim poljima volonterskog rada.
Natalia radi s brojnim muslimankama u gradu na pletenju mreža za kamufliranje vojnih vozila i lokaliteta, te na pripremi svijeća i peći za vojnike od primitivnih materijala koji se naširoko koriste za zagrijavanje i kuhanje hrane u rovovima i šatorima, rekla je.
U Harkovu, među civilima i vojskom, poznat je kao “Boboy sheikh”, dobrovoljac u ukrajinskoj vojsci tadžikistanskog porijekla. Svakodnevno skuha 140 kilograma riže za pripremu popularne hrane “pilaf” za vojnike i siromašne u najugroženijim četvrtima grada.
Sheikh je za Al Jazeera rekao: “Na početku rata, ušao sam u podrum u kojem su bili civili, a naše stanje me je podsjetilo na tragične scene koje sam vidio u Tadžikistanu prije nekoliko decenija. Tada sam odlučio da ostanem i služim ovim ljudima i zvanično se pridružim vojsci.”
Muslimani Harkova danas se mogu podijeliti u tri kategorije: nekolicina povratnika nakon raseljenja i azila, zatim oni koji su ostali i nisu otišli iz raznih razloga i oni koji su odbili otići, iako im je to bilo lako i dostupno.
Anwar je turski trgovac koji se prije nekoliko mjeseci vratio u Harkov kako bi nastavio nadgledati restoran koji posjeduje u gradu. On je za Al Jazeera rekao: “Vratio sam se i napustio svoju porodicu privremeno nastanjenu u gradu Ivano – Frankivsku (zapadna Ukrajina), u kojem živi veliki broj muslimana. Situacija u Harkovu još nije sigurna, ali sam primoran dolaziti i nadgledati dom i posao.”
