Sufizam: Tako je govorio Ibn al-Arabi… – Ne postoji ništa osim Boga!

Basra (Iraq) je grad iz mojih djetinjih snova. Odatle, iz tog uzbudljivog grada na morskoj i kopnenoj raskrsnici egzotičnih svjetova, fasciniran Šeherzadinim pričama iz “1001 noći”, polijetao sam svake noći na letećem ćilimu, nadlijetao čarobni Bagdad i pozdravljao аbаsidskog kаlifu Hаrunа el-Rаshidа (786-809); borio se sa opakim smutljivcima; koristio u nevolji Aladinovu čarobnu lampu; prijateljevao sa Ali-babom i njegovih 40 hajduka, dijelio sirotinji blago iz pećine, koju bih u tajnosti otvarao čarobnom lozinkom Sezame, otvori se!

Sve sam to radio maštajući o Basri o kojoj gotovo ništa nisam znao. Basra je prirodna kapija Šat el-Araba (Shatt el-Arab), rijeke koja nastaje spajanjem biblijskih rijeka Eufrata i Tigrisa. Hronike kažu da su luka i grad osnovani 636. godine, neposredno nakon arapskog osvajanja Mezopotamije. Osnovao ih je legendarni kalif Omar na mjestu starog perzijskog naselja, koje pamti prastara sumerska vremena i gubi se u vrtlozima u kojima su nastale prve svete knjige.

NAJLJEPŠI CVIJET SUFIZMA: Basra je postala najvažnija arapska luka i trgovačko središte u Perzijskom zalivu i doima se prirodnim da su baš u toj prastaroj prijestolnici mornara i trgovaca prvi put ispričane mnoge mistične priče. U ovom uzbudljivom gradu 717. godine je procvjetao jedan od najljepših cvjetova sufizma – rođena je čuvena Rabia el-Adevija (Rābi’a al-’Adawiyya al-Qaysiyya), žena-šejh koja je čudesnim duhovnim moćima obilježila osmo stoljeće i zadivila najveće učitelje tajnih sufijskih učenja.

Putovao sam svojevremeno kolima sa kolegom Adilom Hajrićem u Kuvajt i zemlje Orijenta i jedan dan smo odsjeli u Basri da bismo posjetili njen grob ili mauzolej, ali je bilo uzaludno, jer niko nije znao gdje je to sveto mjesto. Život hazreti Rabie el-Adevije bio je, reklo bi se, jednoličan, ali to je bio samo privid. Svirala je flautu i muzikom osvajala božanske sfere, a molitvama, osamom, duhovnim pjesništvom i kontemplacijom oplemenjivala dušu i srce. Njena apsolutna ljubav prema Bogu, Allahu, bila je iznad strahova od Pakla i čežnje za Rajem, a njenu svakodnevnu molitvu O Bože, ako Te obožavam iz straha od Pakla, tada dozvoli da u Paklu izgorim, ako Te obožavam radi nade u Raj, onda mi ga ne daj. No, ako Te obožavam zarad Tebe Samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu ljubav!… i danas pobožno izgovaraju njeni sljedbenici.

Za život hazreti Rabije se vezuju mnoge mistične priče i senzacije, koje danas ne proučavaju samo njeni sljedbenici već i moderna teološka nauka, ali – gle čuda! – i kvantna fizika. Njene neobjašnjive duhovne moći završile su u legendama. Kada su je zvali da izađe iz kuće i “posvjedoči o čudima Božjeg stvaranja”, njen odgovor je bio: “Uđi u kuću i pogledaj ih!”, što je značilo – uđi u samo srce kontemplacije jednote koja je iznad mnogostrukosti stvarnosti!

Da, da, sve moći stvarnosti su u nama. I raj, i pakao, i čudo božanskog stvaranja! Sada to potvrđuje i kvantna fizika! Mistične škole unutar religijskih učenja slažu se oko temeljnih gledišta o svemiru i to postaje neiscrpnom temom modernog vremena. Na temelju konkretnih znanstvenih eksperimenata sada se može ustvrditi da su materija i fizički svijet tek sekundarno svojstvo svemira. Pravi temelji su skriveni u sveznajućem polju svijesti koje animira materijalni svijet i odgovorno je za njegovo stvaranje i trajanje. Tom polju, Bogu, može se pristupiti ako pojedinci transcendiraju vlastiti iluzorni osjećaj odvojenog jastva, a to shvaćanje je identično s učenjima velikih sufijskih učitelja.

JEDINSTVO S BOGOM: Kvantna fizika potvrđuje novu paradigmu: svijest, a ne materija, temelj je svog postojanja. To je tvrdio i šejh Ibn al-Arabi (1165-1240), islamski mistik, pjesnik i filozof, koji je propovijedao da ne postoji ništa osim Boga. Ustvari, svemir i sve u njemu jesu Bog! Sufije su fokusirane na koncept monističkog svemira i neki od njih su to skupo platili; ponekad i životom jer ih je ortodoksna zajednica smatrala hereticima. No, to danas potvrđuje i znanstvena zajednica, koja na temelju eksperimenata tvrdi da su materija i fizički svijet tek – sekundarno svojstvo svemira. Pravi temelji leže u skrivenom, sveznajućem polju svijesti koje animira materijalni svijet i odgovorno je za njegovo stvaranje.

Za život hazreti Rabije vezuju se mnoge mistične priče i senzacije, koje danas ne proučavaju samo njeni sljedbenici već i moderna teološka nauka, ali – gle čuda! – i kvantna fizika

Duboko u sufijskoj tradiciji je shvaćanje o jedinstvu s Bogom. Monoteističko islamsko shvaćanje Tawhid (činiti Boga jednim) najgorljivije su slijedili rani sufisti kao što je Al-Junayd (umro 910), koji je tvrdio da uvijek mora ostati određena razlika između Boga i Njegove kreacije. Osjećao je da se čovjek može privremeno ujediniti i doživjeti sebe unutar Božjeg savršenstva. To mistično stanje se postiže kroz potpuno poricanje sebe i svijeta. Abu Yazid al-Bistami (umro 875) otišao je dalje, priznavši prisutnost Boga u samome sebi. Njegove najkontroverznije izjave “Slava Mi! Kako je veliko Moje Veličanstvo!” i “Ja sam On!” govore o njegovom potpunom poistovjećivanju s Bogom.

Dok je ovaj stav izazvao uzbunu među ortodoksnim autoritetima, Al-Junaydov učenik Husayn Ibn Mansur al-Hallaj, zbog tvrdnje “Ja sam Bog!” (‘Ana al-Haqq!’), osuđen je na smrt i razapet 922. godine u Bagdadu. Pri tome nijednom nije zatražio oprost. Njegov ekstatični doživljaj poistovjećenja s Bogom omogućio mu je da moli za oproštenje grijeha svojih krvnika.

WAHDAT AL-WUJUD: Jedna od najslavnijih muslimanskih ličnosti u povijesti Abu Hamid Muhammad al-Ghazali (1058-1111), sufija od ugleda i formata, podržavao je sjedinjenje s Bogom. Idries Shah ovako opisuje njegovo gledište:

“On je ustrajno ukazivao na činjenicu da oni koji su učeni mogu biti i glupi, a mogu biti i zadrti i opsjednuti. On tvrdi da, osim posjedovanja informacije i sposobnosti da se ona reproducira, postoji nešto što se zove znanje, koje je viši oblik ljudske misli. Naviku brkanja mišljenja sa znanjem, Ghazali smatra epidemijskom bolešću”.

Dok se Al-Ghazali blago povlači od potpuno monističkih gledišta nekih ranijih sufija, on usprkos tome ističe da se viši oblici znanja stiču izvan onoga što se nalazi u običnom akademskom učenju. Stiču se iskustveno i subjektivno. To ohrabrivanje subjektivnog iskustva osnažilo je sufijsku subjektivnu potragu za Bogom. Al-Ghazalijevo udaljavanje od monizma bilo je kratkoga vijeka, jer se pojavio jedan od najvećih sufija, šejh Muhyiddin Ibn al-Arabi (1165-1240), koji je uzdigao sufijsku misao do vrha suptilnosti i profinjenosti u filozofiji wahdat ai-wujud, “jednote bivanja”.

Međutim, budući da može postojati mnogo oblika monizma, on smatra da se shvaćanja Ibn Al-Arabija najbolje slažu s panteističkim monizmom. To jest, sve ograničene stvari smatraju se: “…samo aspektima, modifikacijama ili dijelovima vječnog i samopostojećeg bića, koje sve materijalne objekte i sve umove vidi kao nužno izvedene iz jedne beskonačne supstancije zvane – Bog. Bog je, prema tome, sve što postoji i ne postoji ništa što nije nužno uključeno u Boga ili se nije nužno razvilo iz Boga”.

To odražava ideje velikog Ibn al-Arabija. No, njegovo shvaćanje ‘vvahdat af-wujuda’, jednote bivanja, još je suptilnije. Prof. Annemarie Schimmel (1922-2003) ističe da u arapskom jeziku nema glagola biti. Umjesto toga, ‘wujud’ se odnosi na ‘otkrivanje’ ili ‘razotkrivanje’. U skladu s tim, Ibn al-Arabi naučava o potrebi da se skine veo i otkrije Jednota stvarnosti. To vidimo u jednoj od tvrdnji iz Ibn al-Arabijevog djela “Fusus al-Hikam” (Okviri mudrosti).

BOŽANSKA STVARNOST: Za one koji su upoznali božansku stvarnost (ahl al-haqaiq) potvrđivanje transcendentnosti nameće uvjetovanost i ograničenja Stvarnoga, jer onaj ko tvrdi da je božansko isključivo transcendentno je neznalica. Egzorcista koji naglašava samo božansku transcendentnost (at-tanzih) krivo interpretira Stvarno. On zamišlja da je došao do istine, ali je promašio cilj, jer je poput onih koji vjeruju u dio, a dio poriču. Poznato je da u riječi šerijat (shari’a), islamski tradicionalni zakon, većina ljudi shvata prividno značenje. S druge strane, teolozi precizno razumiju višestruko značenje skriveno u toj riječi, koja pored vjerskih obreda upravlja aspektima svakodnevnog života muslimana. Šerijat takođe pruža vjerskim sljedbenicima niz načela i smjernica koje im pomažu u donošenju važnih odluka u životu.

Sufije su fokusirane na koncept monističkog svemira i neki od njih su to skupo platili, ponekad i životom jer ih je ortodoksna zajednica smatrala hereticima

Stvarnost se manifestira u svakom stvorenom biću i u svakom konceptu iako je On skriven od svakog shvaćanja, osim za onoga koji uviđa da je kozmos Njegov oblik i Jastvo i koji svijet vidi kao božansko ime ‘Az-zahir’, Manifestirano. Ali On je takođe nemanifestirani Duh, ‘Al-batin’, Nemanifestirano. U tom smislu, u odnosu na manifestirane oblike u kozmosu, On je vladajući duh.

Za Ibn al-Arabija u svemiru ne postoji ništa osim Boga. Ustvari, svemir i sve u njemu jesu Bog. Ibn al-Arabi je izravan u shvaćanju Stvarnosti i pokušajima da objasni kako Bog može u isto vrijeme biti imanentan i transcendentan. Kaže:

“Ne postoji ništa osim Boga. …Ne postoji ništa osim jedinstva svih stvari. Ne postoje dvije stvari i ne može se praviti razlika. Koje je značenje Prorokovih (mir neka je s njim) riječi: Postoji Bog i ništa uz njega? Predmetnost ga ne može pratiti, niti se može pripisati Njemu. On ostaje kakav je i ništa ne ostaje s Njim. Lišenost predmetnosti i njenog društva samo je Njegovo obilježje. Ipak, On je sa, ili prije u svim stvarima; ali stvari nisu s Njim, jer društvo ovisi o znanju. On zna nas, zato je On s nama. Ali mi ne znamo Njega, zato mi nismo s Njim!”

JA SAM NIŠTA: Ukratko, Bog je transcendentan u smislu da ga mi ne poznajemo kao izvor i temelj nas samih. Samo sufijski učitelj, onaj koji je došao do tog znanja, vidi da izvor, temelj identitet njega samog je – Bog. To shvaćanje najbolje je objasnio sufijski učitelj i pjesnik Mavvlana Jalal al-Din al-Rumi (1247-1273). Rumi je u svom životu napisao više od 25.000 dvostiha na perzijskom jeziku. Suptilnost njegovog razmišljanja slična je Ibn al-Arabijevoj. U to se možemo uvjeriti u raspravi o Al-Hallajevoj besmrtnoj rečenici Ana ‘I-Haqq (Ja sam Bog).

“Ljudi zamišljaju da je to drska tvrdnja, dok je zapravo drsko reći Ana ‘I-’abd, ‘Ja sam Božji rob’; i Ana ‘I-Haqq’, ‘Ja sam Bog’, izraz je velike poniznosti. Čovjek koji kaže ‘Ana ‘l-’abd’, ‘Ja sam Božji rob’, potvrđuje dva postojanja, svoje vlastito i Božje, dok je onaj koji kaže ‘Ana ‘l-Haqq’, ‘Ja sam Bog’, učinio sebe nepostojećim i predaje sebe govoreći ‘Ja sam Bog’, to jest, ‘Ja sam ništa, On je sve; nema drugog bića osim Božjeg.’ To je vrhunac skromnosti i poniznosti.”

Rumi je na prekrasan način potkrijepio dubok osjećaj jedinstva s božanskim koji su prije njega izrazili mnogi sufijski mistici. Za sufije je izricanje bilo kakvog shvaćanja o odvojenosti Boga od kreacije potvrda življenja u stanju iluzije i arogancije. Uzdizati sebe ili potvrđivati sebe kao postojanje, odvojeno od Boga, znači zahtijevati oblik egocentrične jednakovrijednosti ili individualnosti neovisne o Bogu!

Iz svega ovog možemo spoznati da je sufizam većinom polazio od monističke koncepcije svijeta. U konačnoj analizi, ne može postojati ništa osim Boga, što znači da ljudi mogu biti samo manifestacije ili emanacije Boga. Sve donedavno ovo shvaćanje bilo je potkrijepljeno samo rezultatima logičkog razmišljanja ili, možda, čistim iskustvom. Međutim, znanost je nedavno dodala empirijske dokaze koji sugeriraju da su sufijski učitelji bili stopostotno u pravu. To ni na koji način ne umanjuje vrijednost sufijskih tvrdnji o unutarnjem iskustvu božanstvenosti, u sebi i oko sebe. To pruža perspektivu za razumijevanje tvrdnji sufija onima koji nisu skloni prihvaćanju tog iskustvenog gledišta.

POLJE STVARNOSTI: Kvantna fizika je ponudila svjež pristup posmatranju svemira. Iako ne pruža odgovore na sva pitanja, ona donosi definitivne tvrdnje u vezi s ranijim shvaćanjima svemira. Profesor filozofije David Z. Albert smatra: “Ono što treba promijeniti je ontologija svijeta. Treba odustati od ideje da se materijalni svijet sastoji od čestica!…”

Eksperimenti Alaina Aspecta dokazali su transcendentno nematerijalno polje stvarnosti, kroz koje informacije o jednom materijalnom objektu (npr. atomu) mogu djelovati na ponašanje drugog materijalnog objekta izvan prostorno-vremenskih ograničenja. Drugim riječima, taj prenos informacija bez signala između objekata može se dogoditi trenutno (brže od brzine svjetlosti), bez obzira na njihov položaj ili lokaciju u svemiru. Prema fizičaru Henryju Strappu, temeljni proces Prirode leži izvan prostora i vremena i stvara događaje koji mogu biti locirani u prostoru i vremenu.

Stvaranje našeg iskustva opažanih događaja zove se ‘kolaps valne funkcije’ i on je potaknut ili izvršen kroz svijest. Kvantna fizika nam otvara novi pravac spoznaje u vezi s uzročnim moćima svijesti. Dr. Nick Herbert smatra da ‘’sam po sebi, fizički svijet nije potpuno stvaran, već dobiva oblik samo kao rezultat djelovanja brojnih središta svijesti’’.

Ova tvrdnja se poklapa sa shvaćanjima koja je iznio Ibn al-Arabi. Prema Von Neumannu, čini se da je jedino svijest u stanju kolabirati valnu funkciju stanja nesustavnog kvantnog polja u stanje materijalnih svojstava. To znači da je svijest univerzalno svojstvo, subatomski prisutno u polju svake matematičke tačke u svemiru, a ne jednostavno ‘lokalizirana’ u mozgovima ljudi; u suprotnom, kolabiranje valne funkcije potrebno za opredmećenje cijelog našeg poznatog svemira bilo bi zadatak isključivo ljudskih umova, što je smiješno. To potvrđuje dr. Larry Dosseyem, bivši šef bolnice Medical City Dallasu.

“Um nije u prostoru i vremenu ograničen na mozak i tijelo, iako može raditi kroz mozak i tijelo… Kao rezultat toga ako je um nelokalan, postoji jedan um, koji je identičan onome što zovemo DUŠA… Postoje dokazi da se um ponaša na nelokalan način… Možda je to teško zamisliti, ali fizikalni eksperimenti pokazuju da je nelokalnost karakteristika svijeta na subatomskom nivou!”

TEMELJ POSTOJANJA: Kvantna fizika, kroz empirijsko znanstveno istraživanje, potvrđuje novu paradigmu “da je svijest, a ne materija, temelj sveg postojanja”. Amit Goswami, profesor fizike na Sveučilištu u Oregonu, smatra da “mentalni fenomeni kao što su svijest o sebi, slobodna volja, kreativnost, pa čak i izvanosjetilno opažanje dobivaju jednostavne, zadovoljavajuće odgovore kada se problem uma i tijela preformulira u sveukupnom kontekstu monističkog idealizma i kvantne teorije. Ta preformulirana slika uma-mozga omogućava nam da sebe u cjelini shvatamo u skladu s onim što stoljećima tvrde velike duhovne tradicije”.

Goswami dalje opisuje kako je svemir sastavljen od jednog cjelovitog polja svijesti, neograničenog, nepodijeljenog i vječnog. Ta ista svijest individualno se doživljava kroz materijalne fizičke nosače koje zovemo tijelo i um. Međutim, to doživljavanje je iluzija i, kao što bi sufijski učitelji rekli, potrebno je prodrijeti duboko, iza ovog iluzornog identiteta, da bi se sebe doživjelo kao ovo temeljno cjelovito polje Jednote svijesti.