Vojna analiza: Šta je najveći strah Putinovog Generalštaba?
Najveći strah Putinove Stavke (Generalštaba) jeste zastoj u invaziji na Ukrajinu. Svakim danom svjedočimo da su ruski gubici na terenu konstantni i samo se povećavaju.
Već su došli do neprihvatljive granice. O kakvom se ukrajinskom otporu radi govore i podaci koje su pojedini mediji prenijeli da je u prva 24 sata Putinova soldateska izgubila 2.800 vojnika, 584 transportera, 80 tenkova i 10 letjelica na sva četiri pravca invazije. I da se radi o uveličavanju činjenica, odnosno da je u pitanju i 30 posto od pomenutih brojki, to je za inicijalni udar u prva 24 sata apsolutno neprihvatljiva stopa.
Uzrok ovim gubicima je razvlačenje sopstvenih ograničenih snaga na frontu od 2.000 km. Američke snage u kopnenom djelu operacije Pustinjska oluja u februaru 1991. godine za ukupno 100 sati koliko je trajala kompletna operacija imali su dvije trećine manje gubitaka u odnosu na ruske gubitke u Ukrajini u prva 24 sata.
Jučer, petnaesti dan od ruske invazije i početka rata u Ukrajini je pokazao jednu nepobitnu činjenicu, a to je da ruska vojska vrlo lako može doći u situaciju da iz manevarskog pređe u rovovski način izvođenja borbenih djelovanja. Na harkovskom pravcu napada, nakon žestokih i kratkih kontraudara Ukrajinaca, Rusi su prešli u odbranu dostignutih pozicija.
Černjihiv i Suma se još uvijek drže i pored ruskog nastojanja da se osigura taj istočni dio fronta. Rusko napredovanje na južnom sektoru fronta prema Mikolajevu i Zaporožju je nakon dvije sedmice uspjeha značajno izgubilo na tempu. Iz Donbasa se i dalje forsira pravac prema Harkovu, ali su pomjeranja beznačajna. Još uvijek nema značajnijih pokazatelja da su se ruske snage krenule u strategijsko prestrojavanje i pregrupisavanje. Vidi se tendencija zaobilaženja gradova koji se dvije sedmice brane od punog naleta ruske vojske, no ona još nije značajnije poremetila ukrajinsku odbranu.
Još uvijek ostaje velika mogućnost pojačavanja ruskog tempa napredovanja i ubacivanja znatno jačih snaga u rat u Ukrajini, koje će se suočiti sa velikim otporom i borbom koja će se voditi u urbanom okruženju. Ako Putin misli da sa vojnom pobjedom završi rat u Ukrajini prije punog udara sankcija na rusku ekonomiju, onda je pojačavanje intenziteta borbenih dejstava, sužavanja fronta i dovlačenje značajnijih pojačanja neminovno.
Namjerno ubijanje civila nikako ne pomaže u vojnom smislu, samo još više motivira ukrajinske snage da pružaju odlučniji otpor, i naravno povlači za sobom etiketu zločinaca i osude cijelog civiliziranog svijeta. Još manje će pomoći teorije zavjere o upotrebi biološkog oružja od strane Rusije za koje Kremlj tvrdi da je planirano u američkim obavještajnim krugovima, kako bi se Rusija okrivila za takvo nešto. To više liči na pripremu upotrebe biološkog oružje od strane Moskve kako bi se kasnije lakše našlo opravdanje za takvu podlost.
Na pravcu napredovanja prema Kijevu, ruske snage su pokušale da izvedu koordiniranu ofanzivnu operaciju u sadejstvu nekoliko svojih bataljonskih taktičkih grupa, ali su zaustavljeni i efikasno uništavani tijesnim sadejstvom zračnih i kopnenih kapaciteta ukrajinske vojske. Na video snimku koji se jučer vrtio po društvenim mrežama vide se ruske oklopne jedinice u napadu kod mjesta Brovari, istočno od Kijeva koje su izložene koordiniranoj vatri artiljerije i protivoklopnih zasjednih grupa čiji su rezultati praćeni, snimani i navođeni sa mini izviđačkim dronovima iz vazduha.
Napad je nakon početnog uspjeha zaustavljen zbog velikih gubitaka u kojima je poginuo i komandant ruskih snaga u nastupanju. Ako opet to uporedimo sa američkim dejstvima u sklopu kopnenog dijela operacije Pustinjska oluja onda se vidi gdje je suštinska strategijska pogreška ruske vojske.
Koalicione snage su tokom Pustinjske olulje grupisali 150.000 vojnika na forntu od svega 300 km i za 96 sati u špicu napada prešli 350 km i uništili pri tom 3.000 iračkih tenkova i 2.000 oklopnih vozila. Američke snage imale su apsolutnu podršku iz zraka i sa kopna i savršeno su sadejstvovale sa svim formacijskim elementima u borbi, što Rusima konstantno fali u borbenim dejstvima. Nemaju efikasne neposredne zračne podrške, jer Ukrajinici suvereno vladaju nebom do 6.000 metara koristeći svaku priliku da obore sve što leti.
Razlika između američlkih ratnih dejstava iz 1991. u odnosu na ruski način napredovanja u Ukrajini se vidi, ne u ratnoj tehnici koja je 30 godina naprednija u odnosu na to vrijeme, već u vještini vođenja rata. Jasna su vojna stajališta o tome. Operativni nivo ratovanja povezuje taktičku upotrebu snaga sa strateškim ciljevima, pri čemu do izražaja dolazi vještina upotrebe vojnih snaga radi postizanja strategijskih ciljeva planiranjem, organizacijom, objedinjavanjem snaga i vođenjem operacija većih razmjera.
Na tom nivou se određuju operativni ciljevi, pokreću aktivnosti i ekonomišu resursi kako bi se omogućio uspjeh pokrenute operacije. Ništa od toga ne funkcioniše kod Putinove Stavke (Generalštaba). A ako se nešto brzo ne promijeni ostvarit će se ruski najveći strahovi o zaustavljanju ruskog koraka u blatnjavim ravnicima Ukrajine.
Izvor: Faktor.ba
