Gladomor – Sjećanje na vrijeme kad su Ukrajince ubijali glađu

--- Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala ---

Tokom Holodomora Staljin je imao jasnu namjeru da nekad nezavisnu Ukrajinu, uvučenu nasilu u savez sovjetskih država, i definitivno poklopi, te suzbije svaki pokušaj da se ta zemlja otrgne iz neželjenog čeličnog zagrljaja.

Ranih devedesetih godina četrnaest dana sam, kao turista, provela u tadašnjem Sovjetskom savezu, a na tom nezaboravnom putovanju posjetila sam i Kijev.

Od tada pa do danas ovaj grad mi nije izašao iz srca i iz najdubljeg sjećanja. No, vožnji Dnjeprom u brodici, u kojoj sam upoznala tek vjenčani par iz Turkmenistana, i našoj priči o životima, njih u SSSR-u i nas u SFRJ, mome hvalisavom pokazivanju pasoša s pečatom USA, u kojem sam bila prethodnu godinu, vraćala sam se puno puta kasnije, sa stidom i ljutnjom na samu sebe. Kako sam mogla biti takva, ohola?

Malo me je tješilo to što sam shvatala da moje tadašnje nježne godine nisu mogle, a ne reagovati na kazivanje ovih mladih ljudi o tome da je SSSR zemlja snova u kojoj se sve, ali baš sve može imati, koji su, utrkujući se, pričali o sovjetskim dostignućima u svemiru, iznosili silne  brojke o uspjesima sovjetskog naroda, ali i izbjegavali da bilo šta govore o svom konkretnom životu, o svojoj svadbi recimo, o tome koliko poštuju svoje stare običaje… I, šta mi je drugo preostalo nego da izvadim pasoš, pokažem žig i upitam: „A možete li vi ići u USA?“

Muk koji je uslijedio nisu uspjeli nadjačati ni valovi Dnjepra i tog muka sam se godinama kasnije često prisjećala, sve manje znajući, zapravo, čega je on uzrok.

Ali, ovo putovanje je u mene, kojoj se do tada činilo da  zna o SSSR-u sve, i lijepo i ružno, unijelo brojna komešanja, dileme, nevjerice, ostavilo me u nekoliko situacija bez daha.

Prvo sam bila začuđena u Ljvovu (Lavovu), prekrasnom, nevjerovatnom gradu u kojem kao da su svi narodi svijeta ostavili neko svoje obilježje, kada nam je vodič, govoreći u šiframa, objasnio kako su Rusi tu, baš tu, nanijeli veliko zlo i kako se to ne zaboravlja. Putovanje je organizovala jedna srbijanska agencija i, izuzev nas nekoliko Sarajlija, svi ostali u grupi su bili Beograđani. Sjećam se dobro da smo poslije šaputali, da nas zidovi ne čuju, jesmo li ispravno razumjeli vodiča, možda nam je krivo prevedeno. Odlično sam govorila ruski i bila sam sigurna u tačnost prevoda, ali mi, opet, ništa nije bilo jasno. Kako onako govori o Rusiji?

Puno godina poslije, kad sam našla podatke o tome šta je sve uradila Crvena armija „oslobađajući“ Lavov, prepala sam se, najiskrenije, za onog našeg vodiča.

Skulptura mršave, tužne djevojčice

Najveće komešanje u mojoj glavi izazvala je priča koju sam u Kijevu čula od nekih mladih ljudi, u jednom od brojnih tamošnjih muzeja. Slučajno upoznavanje je bilo i njihova neskrivena radost što mi dolazimo iz Jugoslavije. Ne sjećam se povoda, ali tada je spomenut Holodomor ili Gladomor. Kako je to moguće? O čemu ovi pričaju? U glavi mi se sve mutilo.

Iako sam o SSSR-u čitala sve do čega sam mogla doći, nikad ranije nisam čula za ta dešavanja, kojima sam se vratila opet prije tri godine kada je moj mladi prijatelj Velid Beganović Borjen boravio u Kijevu i otud mi slao brojna videa i fotografije. Na nekima od njih su bili i prizori iz tamošnjeg spomen-parka, u kojem posebnu pažnju privlači skulptura mršave, tužne djevojčice. U njenim rukama su klasovi žita. Poslije mi je Borjen objašnjavao da je iza nje spomenik u obliku Svijeće sjećanja, s detaljima koji se mogu vidjeti na ukrajinskim nošnjama, a te nošnje su nosile i djevojke koje sam u Lavovu, u sumrak, na željezničkoj stanici, čula kako pjevaju. I te njihove pjesme nikad, nikad nisam zaboravila.

U jednom spomen-parku u Kijevu posebnu pažnju privlači skulptura mršave, tužne djevojčice (Reuters)

Zbog snage što je frcala iz njih, zbog tuge što se uvlačila u kosti i izazivala jezu. Lijepo i potresno u isto vrijeme. Ne znam da sam ikad tako nešto osjetila.

Spomenik je, dakle, podsjećanje na Holodomor, na vrijeme u kojem je Staljin imao jasnu namjeru, da nekad nezavisnu Ukrajinu, uvučenu nasilu u savez sovjetskih država, i definitivno poklopi, te suzbije svaki pokušaj da se ova zemlja otrgne iz neželjenog čeličnog zagrljaja.

U Ukrajini, glavnoj žitnici ne samo Sovjetskog saveza nego i Evrope, 1932. godine stupa na snagu zakon o nacionalizaciji kojim je Ukrajincima oteta i zemlja, ali i plodovi zemlje. Došlo se do apsurdne situacije da oni, kojima je klas žita simbol države, ostanu bez i jednog klasa, samo zato da bi bili kažnjeni i da bi zaboravili na svaku pomisao o svojoj nezavisnosti.

U proljeće 1933. godine, prema podacima koji se sada mogu naći u mnogim enciklopedijama, u Ukrajini je od gladi umiralo gotovo 24.500 ljudi svakog dana. Izmučeni, mršavi ljudi, koji su ličili na ovu malu djevojčicu iz spomen-parka, ležali su po ulicama, po dvorištima, po kućama. Kako neko može očekivati da se to zaboravi? Ali, eto, u godini u kojoj sam ja posjetila Kijev i o tome se kazivalo „između redova“, toliko zamagljeno da mi se na kraju učinilo da sam sve sanjala.

Popisivači strijeljani ili poslani u gulag

No, na javi se nakon Holodomora dešavao nastavak te priče. Pusta područja su naseljavana ruskim stanovništvom, a prema nekim informacijama o kojima saznajemo ovih dana, „prilikom narednog popisa, pojavio se veliki manjak populacije. Stoga je sovjetska vlast poništila popis, uništila popisnu dokumentaciju, a popisivači su strijeljani ili poslani u gulag, kako bi se potpuno sakrila istina“.

Smatra se da je u Holodomoru glađu ubijeno između sedam i deset miliona ljudi, više nego Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Kada mi je, upravo o ovome, došla cirkularna informacija na Viber, a ja je odmah proslijedila na više adresa, reakcije su bile gotovo istovjetne.

Moji prijatelji, svi redom, nimalo neupućene osobe, bili su zgroženi. Neki nikad ni čuli za Holodomor, neki čuli, ali tek kao ružni odbljesak, nečega tamo, daleko. Kamoli da znaju da 28 država svijeta ovaj strašni zločin ubraja u genocid. U jednoj od reakcija, inače, dobih i informaciju od prijateljice iz Kanade da su današnji Edmonton nekada davno osnovali upravo Ukrajinci, a njihovi potomci su puno kasnije u ovaj grad bježali i od Staljinovog terora.

Ni mi, u Bosni i Hercegovini, koji smo toliko osjetljivi na  negiranje zvanično priznatog genocida u Srebrenici i nezvaničnog, a učinjenog u cijeloj zemlji, uglavnom pojma nemamo o svemu tome, pa ni to da se u Ukrajini, svake četvrte subote u decembru, obilježava Holodomor.

Eh, šta mi sve ne znamo jedni o drugima i šta se sve ne može naučiti na samo jednom putovanju?! Ne kažu Perzijanci tek tako – putujte i ozdravljujte.

IZVOR: AL JAZEERA

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
Subscribe
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker