Zašto osmanske ćuprije u Srbiji uporno žele predstaviti kao “rimske mostove”
Mini verzija mostarskog Starog mosta preko Neretve nalazi se skrivena u srcu Zapadne Srbije. Negdje između Valjeva i Ljubovije, u klisuri kroz koju vodi drevni osmanski put, okružen prirodom, vremenu prkosi stari most. Zovu ga Rimski, potpuno neopravdano, jer su ga izgradile Osmanlije, I odaje orijentalni izgled čuprija iz 16. vijeka.
Piše: Esad Rahić
Ovaj most više nema nikakvu važnu saobraćajnu funkciju – on je samo jedna historijska dragocjenost. Na njemu, ili pod njim, zastaće svaki prolaznik. Jer, šetnja kaldrmom preko mosta, visoko iznad ćudljive rijeke pravi je doživljaj, baš kao i slušanje njenog šuma dok stojite ispod kamene građevine, zagledani u njen veličanstven luk.
Do mosta se stiže starim putem koji kroz klisuru vodi od Donje Orovice do Suvodanja. Rijeka koja teče klisurom, ali i ispod ovog mosta zove se – Ljuboviđa. Dakle, ne Ljubovija, već baš Ljuboviđa.
Njen šum pratio putnike duž cijelog puta, a usput se naiđe na poneku staru i zaboravljenu vodenicu, pokoje seosko gazdinstvo.
Tako je i most, nekada dio važnog puta koji od Šumadije vodi ka Drini, ostao skrajnut. Srećom, prepoznata je njegova vrijednost, zaštićen je i potpuno rekonstruisan, ali, iako je moguće prići mu kaldrmisanim putem i obilježen je putokazom, njega posjećuju mahom samo zaljubljenici u prirodu.
Ta usamljenost, netaknuta priroda i odsustvo ljudskih tragova – smeća, opušaka, potpisa… ovaj most čini posebnom atrakcijom, to je pravi historijski dragulj opkoljen divljinom.
Visina mosta je 5,5 metara, a sazidan je od kamena sedra. Kamen je vezivan metalnim klamfama i zatopljen olovom.
Tako je ovaj stabilan most preživeo i poplave 2014. godine.
A kolika je snaga rijeke Ljuboviđe, pokazuje nasuto kamenje duž njenog toga, čiji nanosi ukazuju na poprilične bujice. Riječni tok smiruju i dve brane, a bistra i moćna rijeka silovito se probija kroz svaku prepreku.
