Zašto bošnjačke stranke bježe od nacionalnog
Za Stav piše: Esad RAHIĆ
{module Oglas 1 – 2020}
Tri decenije traje višestranački život na prostorima bivše Jugoslavije. Kada je višepartizam zaživio, mnogi su bili uvjereni da je jednoumlju i kultu ličnosti odzvonilo i da nastupa epoha višeumlja i demokratije. Nažalost, grdno smo se prevarili.
I jednoumlje i jednopartijska vladavina ostali su dominantna odlika na većem dijelu prostora bivše Jugoslavije.
Postoji samo jedna razlika. Ranije je stožer okupljanja bila komunistička ideologija, a sada nacionalna ideja, s jakim primjesama nacionalizma.
Mnogi i danas pogrešno smatraju da je glavni uzročnik krvavih ratova i sukoba na prostorima bivše Jugoslavije bilo upravo uvođenje višestranačkog sistema, u okviru kojeg su do punog izražaja došle nacionalističke ideologije. Zaboravlja se pritom da je glavni zastupnik i barjaktar ratoborne politike bio bivši predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević i da je većina ratnih ideologa i zločinaca potekla iz redova visokih funkcionera Saveza komunista i JNA. Čak se i bivša Titova JNA, najvećim dijelom, maltene preko noći, transformirala u armiju srpskog naroda. Nisam rekao Republike Srbije, zato što su njeni značajni dijelovi postali vojska budućeg bosanskog entiteta Republike Srpske ili vojska tzv. Republike Srpske krajine.
{module Oglas 0 – 2020}
Možda je Tito za života bio veliki državnik, ali njegovo naslijeđe pokazalo se jako krhko i sklono raspadu. Drugim riječima, omiljena floskula “i poslije Tita – Tito” za kratko je vrijeme doživjela potpuni krah. Ako bismo kao glavno mjerilo veličine jednog državnika uzeli dužinu trajanja njegovog političkog naslijeđa nakon njegove smrti ili silaska s vlasti, Tito ne bi zauzeo visoko mjesto među svjetskim državnicima.
I u drugim bivšim jugoslavenskim republikama vodeću su ulogu imali bivši visoki komunistički funkcioneri ili bivši Titovi generali. Dakle, kadrovi koje je iznjedrila Komunistička partija i njena armija JNA.
Jedina iznimka u tom pogledu i jedini lider koji nije potekao ispod Titovog maršalskog šinjela i višedecenijske komunističke kadrovske oligarhije bio je rahmetli Alija Izetbegović. On je više godina proveo po Titovim kazamatima, zbog ideologije koju je slijedio, a koja je bila u suprotnosti s marksizmom-titoizmom.
Vodeću ulogu u Bosni i Hercegovini, već od prvih višestranačkih izbora, ispred srpskog i hrvatskog naroda imale su dvije nacionalne stranke koje su već u svom nazivu jasno pokazivale da su srpske, odnosno hrvatske: Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica.
Jedina stranka koja u svom nazivu nije imala izričiti nacionalni terminološki predznak bila je Stranka demokratske akcije. Zašto? Zato što je ona imala mnogo šire ambicije. Ona je željela da bude integrativni faktor svih naroda Bosne i Hercegovine i cijelog prostora ove republike i nije željela već u samom svom nazivu, naglašavajući samo naziv jednog naroda, zatvoriti vrata drugim narodima, ne samo u BiH već i u drugim republikama gdje njeni ogranci budu stvoreni.
Dakle, vrijeme u kojem je osnovana prva stranka koja je okupljala bošnjački narod i težnja da joj se pridruže svi narodi koji osjećaju BiH kao svoju domovinu diktirali su da ova stranka i sa svojim zvaničnim nazivom i programom ispolji takva stremljenja.
Međutim, nakon krvavih ratnih sukoba, u kojima je dominantna žrtva bio bošnjački narod, bošnjačke stranke i u BiH i u Sandžaku uporno i istrajno bježe od riječi bošnjačka u svom nazivu i pokušavaju da naglase svoj građanski, a ne nacionalni karakter. Čak neke od njih, koje su imale ovaj termin u svom nazivu, poput Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka, promijenile su svoj naziv bezličnim i demagoškim nazivom koji upućuje na građansku opciju: Stranka pravde i pomirenja.
{module Oglas 2 – 2020}
Jedina poslijeratna bošnjačka stranka koja već u svom nazivu stavlja jasno do znanja koji narod predstavlja jeste Bošnjačka stranka u Crnoj Gori, čiji je lider Rafet Husović.
Gledajući i slušajući ovih dana mlađahnog crnogorskog političara albanskog porijekla Dritana Abazovića, kao gorljivog pristalicu građanske opcije, ne možemo se oteti utisku da su najveće pristalice građanskih opcija iz redova muslimana, a među njima ponajviše Bošnjaka. U jednoj normalnoj sredini na zavidnom nivou demokratije i pluralizma to bi bilo za pohvalu.
Ali u državama u kojima je uvjerljivo dominantno nacionalno i gdje vladaju kontinuirano nacionalne političke opcije slijepo zastupanje građanske opcije protivi se logici i realnosti u kojoj živimo.
Dritanova građanska opcija ulazi u koaliciju s dva naglašeno nacionalna i nacionalistička politička bloka i on očekuje da ih tobože tokom vremena transformira u partijske opcije s drugačijom orijentacijom i ideologijom. To je kao da u okeanu crne boje naspeš kap bijele boje i potom iluzorno očekuješ da okean pobijeli.
Za razliku od ovakvih političara kod Bošnjaka i Albanaca, kod drugih naroda uvjerljivo najznačajniju ulogu imaju stranke s izraženom nacionalnom dimenzijom i ideologijom. I onda bošnjački i albanski lideri Dritanovog političkog profila dolaze u tragikomičnu situaciju, da ulaze u koalicije, kako na lokalnom, tako i na državnom nivou, sa strankama koje nemaju ni slova od građanskog u svojim programima, a u čijim partijskim redovima ključa od nacionalnog i nacionalističkog.
To je naravno posljedica razmišljanja i logike da ćeš biti više i lakše prihvatljiv kao koalicioni partner od nacionalnih stranaka većinskog naroda što si manje politički nacionalan.
Osim toga, građanska orijentacija bošnjačkih stranaka isključuje svaku mogućnost naglašavanja nacionalnog i samim tim je bezbojna i bezopasna po državu u kojoj djeluje i nije zahtjevna ni najmanje u pogledu prava naroda iz kojeg je potekla.
U Sandžaku, nažalost, i stranke koje obilato povremeno koriste nacionalno pitanje u političke svrhe to uglavnom čine iz čisto stranačkih i predizbornih potreba, a ne uslijed iskrene i dosljedne borbe za status Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka. Posljednji izbori u Republici Srbiji i postizborne koalicije u najvažnijim bošnjačkim sandžačkim gradovima jasnije su nego ikada do sada pokazali neiskrenost i nedosljednost “boraca za nacionalna prava” iz bošnjačkih redova.
Bošnjaci, kao i drugi manjinski narodi u Srbiji i Crnoj Gori, moraju shvatiti da oni ne mogu sami, ma koliko ulagali truda, pretvoriti zemlje u kojima žive u građanske države i ne mogu izmijeniti nacionalnu političku orijentaciju većinskog naroda. Do takvih promjena jedino može dovesti promjena u političkom razmišljanju i shvatanju u redovima samih većinskih naroda. Slijedom toga, ne smijemo žrtvovati vlastiti nacionalni interes ne bi li dokazali da smo nacionalno amorfni i atrofični i samim tim prihvatljivi za vladajuće režime u državi. Naročito je to tragikomičan napor manjinskih naroda u onim državama u čijim se ustavima izričito naglašava da to nije država građana koji u njoj žive već država samo jednog, naravno većinskog naroda.
Posjedovanje nacionalnih sadržaja, počevši od naziva stranke, do nacionalnih ciljeva u stranačkom programu ne znači da je neka bošnjačka stranka nacionalistička i antidržavna. Narodi koji ne poštuju sebe nemaju prava da očekuju da ih poštuju drugi narodi. Bošnjačke stranke, kako u BiH, tako i u Sandžaku, moraju biti bošnjačke u punom smislu te riječi, a to znači da moraju biti stranke koje se bore za interese BiH i Sandžaka i za interese svog naroda u zemljama u kojima djeluju.
Izvor: Stav.ba
