Safet iz Pešteri: „Vukovi noću, samoća danju – ali Bogu hvala, imam mir!“ – Priča koja je rasplakala Sandžak
U srcu Gornje Pešteri, u selu Poda, na gotovo 1.400 metara nadmorske visine, u podnožju planine Žilindar, živi čovjek koji je odavno izabrao samoću nad gradskom vrelinom – Safet Kovačević, poznat među Peštercima kao “pešterski nomad”. U trošnoj kući, bez luksuza, daleko od civilizacije, Safet već decenijama vodi tih, ali dostojanstven život – sa stokom, šumom i planinom kao jedinim saputnicima.
Njegovu skromnu svakodnevicu ponovo je ovih dana posjetio humanitarac Hido Muratović, donoseći mu hranu, garderobu i potrepštine – ali, kako sam Safet kaže, “najviše radosti što nije zaboravljen”.
“Danas sam se obradovao kad sam te vidio. Nema ljudi često da dođu ovamo, pa kad dođe neko da pita kako sam, to mi dođe ko lijek”, rekao je Safet tokom razgovora sa Hidom.
Safet živi sam. Njegova mala kuća podno planine zaklonjena je od vjetra i snijega, ali i od svijeta. Iako nema mnogo, zahvalan je za ono što ima — stoku, konja, šumu i vodu.
“Imam osam krava, jednu junicu, par telića, pet ovaca i konja — al’ je ostario, boli ga noga. Voda je dobra, čista, izvorska. Drva imam svoja, ne kupujem. Nije lako, ali se navikne čovjek. Mora da se radi, drugo nema”, priča ovaj skromni čovjek, dodajući kroz smijeh: “Nismo se ženili, pa ni to nemamo.”
Jedna od rijetkih promjena u njegovom životu dogodila se zahvaljujući upravo Hidu Muratoviću. Prije dvije godine, Safet je dobio struju — skroman dar koji za njega znači mnogo više od svjetla u sobi.
“Imamo svjetla, hvala najviše tebi, Hido. Ti si objavio da nemamo struje, pa su se ljudi našli. Ko se nije mučio bez svjetla, taj ne zna šta znači rahatluk kad upališ sijalicu”, kaže Kovačević.
Život na Pešteri zna biti surov, posebno zimi. Snijeg zna zavejati staze danima, a vukovi noću prilaze stoci. Hido mu je donio i nekoliko petardi – ne iz zabave, već da ih koristi kao odbranu.
“Po noći se čuje vuk, pa čovjek ne zna odakle dolazi. Kad baciš petardu, on bježi – misli da je puška. Eto, tako se branimo”, objašnjava Safet.
Od njegove kuće do najbliže prodavnice treba 45 minuta hoda po suvom, a kad snijeg prekrije Pešter, taj put traje i do dva sata. Ipak, Safet ne kuka.
“Polako, ne žurim. Kad mi nešto treba, tražim dok nađem. Vremena ima. Važno je da imaš mir”, kaže mirno, sa osmijehom koji rijetko viđamo u civilizaciji.
Humanitarac Hido Muratović, poznat po svojim obilascima najugroženijih stanovnika Pešteri, kaže da su ovakvi susreti najteži i najljepši u isto vrijeme.
“Safet je primjer ljudske izdržljivosti i skromnosti. On ima više mira i ponosa nego mnogi koji žive u gradu. Ovi ljudi nas uče da zahvalnost i dostojanstvo ne zavise od bogatstva”, kazao je Muratović.
Na kraju susreta, Safet se zahvalio svima koji ga se sjete, a video prilog pogledajte ispod teksta:
“Kad dođeš ovamo, nekako mi dođe lakše. Vidim da nisam sam. Da ima još duše među ljudima.”
