Novopazarac – Evropa nam je dala mnogo, ali su nam srca i dalje u Sandžaku

Armin Etemović rodom je iz Novog Pazara, a još kao dječak preselio je sa svojom porodicom u Njemačku, gdje je zavšio osnovne i više nivoe školovanja, da bi sada bio na poziciji menadžera na odjeljenju hirurgije i ortopedije u jednoj od minhenskih klinika.

To je bio razlog da razgovaramo malo sa njim o njegovom putu, toku školovanja i šta to sve pružaju evropske zemlje, a što fali u obrazovnom sistemu u matičnoj zemlji.

Napustio si rodni kraj, lijepi Sandžak, u nadi za boljom i prosperitetnijom budućnošću. Tvoj tok školovanja. Kojim je intenzitetom išao?

Obzirom da sam imao nepunih trineast godina, nisam se ničemu nadao, niti sam bio pitan za svoj odlazak. Samo se sjećam da sam u jeku svog’ djetinjstva na polugođu sedmog razreda osnovne škole morao napustiti svoju okolinu i svoje prijatelje i isključivo taj osjećaj praznine me je tada pratio.

Tek kasnije tokom odrastanja dolazi ta postepena svjest o prelijepoj šansi koja mi se pružila. Zahvaljujući mojim roditeljima i njihovoj brizi o mojoj budućnosti, doselili smo iz Novoga Pazara u gradu Minhen, predstonici Bavarije u Njemačkoj.

Prije nego krenem pisati o svom toku školovanja, želim ukratko opisati školski sistem Njemačke (koji se razlikuje u nekim segmentima od pokrajne do pokrajne), kao i evidente razlike spram školskog sistema u Srbiji.
Osnovno obrazovanje se dešava od 1-4 razreda. Nakon toga se djeca po svojim afinitetima i sposobnostima raspoređuju u odgovarajuće škole.

Nažalost moram pomenuti, istine radi, da se ovdje nerjetko miješaju učitelji pri odabiru daljeg’ školovanja, iako roditelji imaju slobodnu volju odabira o daljem školovanju sopstvenog djeteta. To nije oduvjek tako bilo, pa se i dalje ta mogućnost rado prešutkuje od strane učitelja.

Javna tajna je činjenica da ako se jedno dijete zove Abdulah ili Muhamed, da se će se razgovori i razgovori voditi sa roditeljima, kako bi bili ubeđeni da je devetogodišnje (osnovno) obrazovanje bolje za njih, obzirom da su migranti i da njihov njemački jezik nije na nivou djece koja mogu pohađati gimnaziju (najviše srednje obrazovanje).

Nekada imam osjećaj da im je to kolektivni zadatak. S’ obzirom da sam godinama radio kao medicinski tehničar u pedijatriji u socijalno najugroženijem djelu Minhena koji je gusto naseljen muslimanima iz cijeloga svijeta, i naselje koje poseduje dva velika azilska centra. Tu su razgovori o životnim problemima mališana bili svakodnevnica.

U ovom naselju je integracija starijih generacija jako otežana, jer se isključivo druže međusobno, rade zajedno, posećuju džemat svoje nacionalnosti, posjećuju radnje sa njihovog govornog područja, itd. – pa tako imamo jednog Turčina, Bošnjaka ili Afganistanca koji je 15-20 godina u Njemačkoj, a osim najosnovnijih stvari ne znaju naprijed. Navedeni primjer nije pravilo, ali je slučaj sa kojim sam se u tom naselju jako često susretao.

Mogu slobodno reći da je minimum 50% roditelja bilo sa jako slabim pozavanjem jezika. Upravo ta deformacija dovodi muslimanske roditelje u situaciju da nijemo prihvate savjete učitelja o niskom obrazovanju djece – hvali im sposobnost informisanja i branjenja svojih stavova. Hvali im sposobnost razgovora, koja otvara vrata poniženju u običnoj svakodnevnici.

Nakon osnovnog, postoje onda tri pravca srednjeg obrazovanja.

  1. Prvi školski pravac (Mittelschule) je obavezan i posjeduje 9 razreda.
  2. Drugi pravac (Realschule) posjeduje 10 razreda
  3. Treći (Gymnasium) posjeduje 12-13 razreda.
    Broj nastavnih predmeta u školi se od stepena do stepena povećavaju, kao i njihov kvalitet.

Kada učenik završi manji stepen obrazovanja od gimnazije, onda se uglavnom upisuje dualno zanatska škola ili se zauzima radno mesto koje ne zahtjeva više od osnovnog obrazovanja. Samo mali broj učenika odluči da se prebaci na gimnaziju, kako bi nadoknadio diplomu te vrste ili je stekne drugim putem koji ćemo pomenuti u tekstu.

Dualni obrazovni sistem sa obukom određenog zanata je jedan od najuspješnijih sistema u svijetu. Žao mi je što takav sistem nemamo u našim zemljama. Upisivanje te vrste škole ide tako što će se učenik prijaviti za posao kod poslodavca određene grane posla koji ga zanima.

Taj poslodavac odlučuje na osnovu njegovog srednjeg obrazovanja i ocjena, kao i ličnog razgovora, da li će ga naredne tri godine uposliti i naučiti zanatu za koji se i prijavio. Znači, isključivo potencijalni poslodavac odlučuje da li će učenik izučavati medicinski, farmaceutski, tehnološki ili neki drugi zanat. Prijemni ispit, kao što je u našim zemljama poznat, nema moć odluke o budućem smjeru zanatskog školovanja učenika. Tu odluku donosi sam učenik, ukoliko bude primljen od određene kompanije tj. poslodavca. Neretko se desi da učenici upišu zanat za koji je nezamislivo sa devetostepenom školom dobiti, kao što je to u mom slučaju.

Studirati mogu samo osobe koje imaju završen ovaj treći pravac, tj. 12 ili 13 razreda srednje škole (Gymnasium) ili njemu ravnopravan nivo obrazovanja. Srećom postoji ogroman izbor načina kako propušteno gradivo ili razrede nadoknaditi, pa tako postoje npr.: visoke škole, večernje škole (koje su napravljene za roditelje i radnike koji se žele doškolovati) i druge varijante nadoknađivanja obrazovanja na nivou gimnazije.

Tolika spremnost savezne republike Njemačke da pruži svakom pojedincu u svojoj državi iste mogućnosti, pa čak i u sjedim godinama, je za mene lično fascinantna.
Toliko o najkraćim crtama o sistemu obrazovanja u Njemačkoj.

Kada su me roditelji odveli da upišu u osnovnu školu, morao sam ići u jednoj udaljenoj školi, koja je imala odjeljenja namjenjena za migrante. Tu se strogo učio njemački jezik, njihova kultura, politika i istorija. Engleski jezik, kao i intezitet drugih bitnih predmeta je znatno umanjen bio, što otežava dalje školovanje kasnije. To odeljenje se pohađa uglavnom dvije školske godine. Allahovom voljom, uspio sam završiti tu vrstu obrazovanja za godinu dana. Bivam onda prebačen u 8. razred tkzv. njemačkog odjeljenja.

I ovdje počinje moja priča školovanja.

Naime, kada sam u osmom razredu osnovne škole (devetostepena osnovna škola) pokazao se kao jako dobar učenik, bila je jedna naša stara nena, Bošnjakinja iz Bosne, koja je radila kao socijalni radnik u toj osnovnoji školi. Sećam se da me je katkad pozivala u svoju kancelariju da popriča sa mnom i nasavjetuje me da pohadjam gimnaziju.

Ja tada nisam shvatao važnost toga, a moja porodica nije ni znala kako funkcioniše njemački sistem, da bi imala uopšte motiva da se bori sa nastavnicima koji su uglavnom suprotnog mišljenja zbog gore navedenih razloga. Nikada nije to bila ni tema, kao ni kod puno migrantskih porodica. Više je u fokusu bila stalna viza, sređivanje života, dnevnice, pronalazak društva i sl. Mi smo poznavali iz naše zemlje taj neki ‘jednostavni’ redosled školstva, osnovna, srednja i onda fakultet, jednostavno.. malo sutra.

Da skrenem kratko sa teme i dodam da bih ubuduće želio da postoje ustanove ili formirana tijela u Islamskoj Zajednici Bošnjaka u Njemačkoj koji će porodice sa ovakvom pozadinom, makar uputiti ili jednom u životu posjetiti (mada redovnija posjeta bi dostojnija bila).
Time se postižu dva dobra:

  1. Porodica će verovatno onda se učlaniti u jedan od lokalnih džemata.
  2. Preventivno se radi na uspješnijem uzgoju i školovanju muslimana.
    Nažalost su mnogo manje bitniji projekti u fokusu, iako je ova problematika opšte poznata.

..Slijedio je onda deveti razred i taj završni ispit, koji je relevantan po pitanju ocjena, po kojim će onda budući poslodavac da te ocjenjuje. Tu su slijedile pripreme, a meni se uporno od strane nastavnika govorilo da izaberem polaganje običnog završnog ispita. Ah da, postoji obični završni ispit i postoji kvalificirani završni ispit, to je kobiva za istaknute učenike te devetostepene srednje škole.

Ja onako, pun sandžačke prkosi izaberem namerno taj kvalificirani završni ispit.

Sada opet stoje dve opcije na raspolaganju; želim li da polažem njemački jezik kao maternji ili kao strani jezik? Savjetuju mi da uzmem kao strani jezik, jer su lakša pitanja. I taman da tu odluku donesem, sretne me ona stara nena na hodniku škole i pozove na čaj. Kada je čula šta mi se savjetuje, skoro pa da je počela vikati: „Ne! Ni slučajno! Želiš li da ti cijeli život u ocjenama završnog ispita piše da ti je njemački strani jezik? Tako te niko nigdje neće primiti.“ – tako je i bilo.

Nakon napisanog ispita, proziva se najbolji rad na njemačkom (maternjem) jeziku. Ulazi moj razredni, koji mi je savjetovao gore pomenuto, i kaže: „Prije nego prozovem učenika sa najboljim radom, želim ovako javno reći da ovaj primjer treba biti lekcija svakome pojedinačno o tome šta rad može da postigne.“ – mislio sam da će prozvati najboljeg učenika u razredu, Markusa. Dok sam gledao u njega, osmehivajući se, izgovorio je: „Dječak koji je svega tri godine naš sugradjanin, Armin Etemović.“ -to je bio moj prvi uspijeh.

Nakon toga sam bivam primljen u jednoj internističko- dijabetološkoj ordinaciji, gde ću učiti zanat medicinskog tehničara. Nakon tri godine dualno-zanatskog obrazovanja, u roku završavam medicinsku školu i stičem pravo da upišem višu medicinsku školu, odsjek menadžmenta. Tek onda, ovim malo dužim i težim putem postižem nivo diplome ravnomjernoj gimnazijskoj diplomi.

Usput završavam dopunski zanat koji je potreban, kako bi se bavio hidžamom,. Danas moja hanuma i ja imamo jednu malu ordinaciju predgrađu Minhena, gdje je hidžama u fokusu.

Prije mesec dana sam upisao dodatni, uz posao prateći, semestar nutricizma, kako bih u toj ordinaciji mogao adekvatno pružati savjete po pitanju ishrane.

Trenutno radim kao medicinski menadžer jedne hiruško-ortopedske ordinacije u okolini Minhena, gdje stanujem i gdje se nalazi naša mala privatna ordinacija.

Kako te je, kao nekog ko nije domaći, prihvatila država Njemačka, sam školski sistem i okruženje u kojem si se našao?

Nemački narod je po prirodi jako pravedan narod. Kada te upoznaju, spremni su i da te pomognu, pod uslovom da zastupaš one tradicionalne atribute; disciplina, tačnost, iskrenost i motivacija za rad (često i pretjerani). Ja sam se lično, uz ogroman napor, dobro uklopio. Mislim da jedan stranac se mora u svakoj životnoj sferi mnogo više dokazivati, kako bi bio ravnomjeran građanin.

Njemačka je, a uostalom i cijela Evropa, otvorena za svakoga ko želi da napreduje i usavršava se. Ti si iskoristio datu šansu i vidno napredovao. Da li je bilo teško?

Jeste, cijeli život je borba na Božjem putu- bez obzira na državu ili kontinent. Uređenost cjelokupnog sistema ove države je samo taj put učinila organizovanijim, ali mislim da u mojoj domovini mladi ljudi mnogo veće uspjehe nižu, uz malo nakaradniji i otežavajući sistem.

Nisi nikada zaboravio svoju domovinu i rodni Sandžak. U jeku pandemije kada su životi išli kao na traci ponudio si se zdravstvenom centru u Novom Pazaru da sa timom svojih kolega dođeš kao ispomoć bez ikakve naknade – volonterski. To je, kako si jednom pisao na društvenim mrežama, naišlo na odbijanje. Koliko smatraš nezahvalnim taj čin i da li je to zapravo razlog što je stanje kod nas u odnosu na Zapad ispod prosjeka i normale?

Hvala na pitanju i pruženoj prilici da o ovome kažem nešto više. Poznato je da sam lično htio da dođem sa nekoliko kolega, lekara i medicinskih radnika, i pružimo pomoć koliko smo u mogućnosti, jer je nedostatak radne snage bio jedno vrijeme akutan. Dobili smo prvo potvrde, a onda odbijanje, pa smo nailazili onda na otežanu administraciju, pa onda povlačenje odluke..

Ali ne zamjeram ja to, to je moj narod kojeg volim. Zamjeram samo pojedincima koji su dozvolili da epidemiološko stanje uopšte dostigne toliku dekadenciju. Mislim da se moglo mnogo više na preventivi raditi- ali je očigledno imalo prečih stvari u životu odgovornih lica.

Na kraju se moj prijatelj dr. med. Edin Isović izborio i uspio da dođe i pomogne svega nekoliko nedelja u OB Novi Pazar, u najtežem valu pandemije. I to moram makar ovdje pomenuti. Ogromna žrtva je ostaviti svoj posao, porodicu i otići volontirati u bolnici punoj zaraženih pacijenata.

Koliko ti je Njemačka, kao ipak strana država, ponudila prosperiteta? Da li ga je više nego što si mogao postići u svom gradu?

Definitivno. Prosperitet se u ovoj državi piše velikim slovima. I kao 23-godišnjak sam uspjeo ono o čemu sam kao pubertetlija sanjao.

Takođe, ne bih se složio da u mojem gradu ne bih postigao više, imao bih desetine primjera uspješnih vršnjaka da navedem – bitan je cilj, jaka volja i nesebičan rad.
Jedan od primjera je moj prijatelj Hamza Škrijelj.

Šta su tvoji planovi u budućnosti? Neko dodatno usavršavanje ili povratak rodnom kraju?

Iskreno, planova imam i previše, molim Allaha da mi podari ono što je dobro za moju porodicu i mene.
Volio bih da završim još neka određena usavršavanja na polju humane i alternativne medicine, a onda i u bližoj budućnosti se osamostalim u potpunosti, kako ne bih morao više u dvije ordinacije raditi, već da moja privatna ordinacija, koja je na početku, takav kvalitet razvije da se može od nje lijepo živjeti.

Paralelno planiram da otvorim jednu kompaniju u svom rodnom kraju, i uposlim ljude. Ako mi taj plan urodi plodom, vratio bih se i radio u toj svojoj firmi. I prije nego se postavi pitanje, zašto bih se vratio, odgovoriću samostalno.

Nedostaje mi moj narod i moja kultura, kao i korištenje našeg jezika. Jeste Minhen lijep i udobnost koju čovjek uživa, ali je sve to nepotrebno za sreću. Jeste njemački jezik bogat i često lakši za izražavanje u komunikaciji, ali on nije moj jezik, iako sam ga tada kao maternji polagao.

Moja hanuma, koja je ovdje rodjena, vidi to drugačije. Za nju je ovo njena zemlja i ne želi nikuda ići. Ja nju razumjem u potpunosti, ipak ona nije imala tu nafaku, pa provela djetinjstvo u Novome Pazaru.

Šta bi bila tvoja poruka mladima koji se konstantno iseljavaju i odlaze u zemlje dijaspore u potražnji za boljim sutra?

Volio bih da ovo pitanje i ovaj odgovor odjeknu na sva zvona.

Poručio bih mladima da se nipošto ne iseljavaju. Da ostanu gdje jesu, da menjaju šta im se ne svidja, da se trude, da rade neumorno. Ubedjen sam i čvrsto stojim iza tih riječi; da jedan insan radi u svome gradu, kao što radi i ulaže napore u inostranstvu, izgradio bi sebi fantastičan život u Sandžaku!

Za kraj želim da navedem jedan primjer koji mi je na srcu i duša me boli zbog toga.

Poznajem jednu jako plemenitu porodicu na prelijepom Pešteru. Njima je Allah nakon puno iskušenja i siromaštva dao bogastvo, onoliko da mogu rahat da žive. S’ obzirom da ih je sedmoro braće i četri sestre, i da se međusobno izvanredno slažu – imaju mogućnost da sebi imperiju sagrade. Najstariji im brat pravi prelijepu farmu i lijepo od nje zarađuje, a ostala braća, odbijajući učešće u radovima osim djelimično, svim silama žele na građevinu u Njemačku.

Obavio sam razgovor sa tim mladim ljudima u cilju da ih spriječim, i nakon par razmjenjenih rečenica dalo se među redovima pročitati da se radi o kompleksima niže vrijednosti; selo samo po sebi i seoski radovi. Zatim potpuno pogrešna slika o Njemačkoj i u najmanju ruku nestvarna očekivanja u pogledu financijskih dostignuća.
Za taj kompleks smo mi krivi, naši roditelji koji nas tako odgajaju, a za lažnu sliku o Njemačkoj smo kolektivno krivi.

Zato bih apelovao na omladinu da mijenja manjkavosti u našoj kulturi iz korjena, da prepozna bogastva naše prirode i mogućnosti u njoj. Zamolio bih omladinu da radi isključivo na pomirenju i zbližavanju našeg naroda, neovisno o političkoj pripadnosti, porjeklu ili društvenom položaju.

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
Subscribe
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex
()
x

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker