Naza Iković iz Bjelopoljske Bistrice: „Za Božić 1943., četnici su mi ubili i zapalili oca, trudnu majku i amidžu“

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

U komunističkoj Jugoslaviji, naravno, niko nije smio pisati o genocidu nad muslimanima u Limskoj dolini za Božić 1943., pa su tadašnji srbijanski i crnogorski historičari imali odriješene ruke da pišu šta im padne na pamet.

Posebno padaju u oči dvije knjige koje se bave historijom Bijelog Polja, a u kojima se samo na jednom mjestu, i to površno, pominje ovaj najveći četnički zločin počinjen nad muslimanima-Bošnjacima u toku Drugog svjetskog rata. To su monografije: „Bijelo Polje“, od Vujadina Rudića i grupe autora izdate 1987. u Beogradu i monografija   „Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945.“, autora Batrića-Baća Rakočevića izdate 1984. u Bijelom Polju.

   U prvoj monografiji, na strani 904,  iznosi se NEČUVENA LAŽ da je u Bjelopoljskoj opštini u Drugom svjetskom ratu od četničke ruke poginuo samo jedan musliman, i to Ramović (Jula) Murat iz sela Potkrajci! Evo iz kakvih knjiga su bošnjačka djeca morala da uče historiju. Ni u jednom školskom udžbeniku iz historije u bivšoj Jugoslaviji nije se ni riječ napisala o genocidu u Limskoj dolini i u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini u januaru i februaru 1943. godine. Nije ni čudo što nam se ponovo desio genocid 1995. godine u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. 

Kako napisa gospodin Džavid Begović: “Frustrirajuće je živjeti okružen lažnim historijskim „činjenicama“. Decenijama u njih vjerujemo, jer je tako pisalo u našim udžbenicima, a iz historije nismo mogli dobiti prolaznu ocjenu, ako nismo znali neistinu. Jednom kada odrastemo, sasvim slučajno ili sasvim namjerno shvatimo da smo na našim ispranim mozgovima imali ugraviranu historiju „po narudžbi“. (Iz knjige„“Utuljeni čardaci Rasovski“, autora Dž. Begovića, izdata u Sarajevu 2019.)

Ponovimo još jednom da je prema prvom izvještaju Pavla Đurišića od 10. januara 1943., upućeno generalu Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu, za Božić i poslije njega, popaljeno 33 muslimanska sela i ubijeno 1.400 muslimana, uglavnom staraca, žena i djece.

Četničko klanje muslimana trajalo je do 10. februara iste godine, pa Đurišić u svom drugom izvještaju pobjedonosno izvještava svoga vođu Mihailovića da je, nakon Bijelog Polja, nastavio ofanzivu u Pljevaljskom, Fočanskom i Čajničkom srezu gdje je likvidirao još 9.200 muslimana!

Da nesreća bude još veća, četnici su ostavili pustoš i u selima Pribojskog sreza, gdje je prema istraživanju Džemaila Arnautovića i pukovnika bivše JNA Safeta Hasanagića, tokom Božićne četničke ofanzive, ubijeno još 3.708 lica bošnjačke nacionalnosti! Do danas je ostala tajna, i za naučnu i za širu javnost, zbog čega nigdje nije ostavljen pisani trag o četničkim zločinima u Pribojskom srezu? Ostavljen je trag za žrtve sandžačkih i bosanskih srezova: Bijelog Polja, Pljevalja, Foče i Čajniča ali za Priboj ne postoji, iako su sva sela ovog sreza popaljena a muslimanski narod desetkovan!

   Dakle, prostim sabiranjem brojeva ubijenih muslimana u navedenim srezovima dolazi se do nevjerovatnog broja od 14.308 ubijenih za samo mjesec dana!

IZJAVA NAZE (ŠOLJANIN) IKOVIĆ (1929-2012)

O ČETNIČKOM POKOLJU U SELU BISTRICI KOD BIJELOG POLJA

Za ime rahmetli Naze Iković čuo sam u ljeto 2003. godine od Džemaila Arnautovića i Ragipa Sijarića. Oni su tada bili gosti na Sandžačkom teferiču kojeg je organizovalo udruženje „Haus Sandžak“ iz Frankfurta. Džemail Arnautović je bio jedan od najpoznatijih guslara u bivšoj Jugoslaviji i prvi istraživač četničkog genocida u opštini Priboj, a Ragip Sijarić predsjednik Udruženja bošnjačkih pisaca u Švedskoj. Obojica su u Švedsku došli kao izbjeglice (muhadžiri) nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i zavođenja diktature u Sandžaku 1992. godine.

I Džemail i Ragip su mi pričali da u švedskom gradu Halmštatu živi ratno siroče Naza Iković,  koja je kao djevojčica preživjela genocid u Limskoj dolini u zimu 1943. godine. Obzirom da sam se u to vrijeme intenzivno bavio  pitanjem stradanja bošnjačkog naroda, zamolio sam Ragipa da mi da Nazin broj telefona kako bi od nje lično čuo šta je sve preživjela tog krvavog Božića 1943. godine. Tada sam Ragipu dao jedan primjerak moje prve knjige „Sinovi Sandžaka“, izdate 1996. godine, da je odnese Nazi na poklon.

Sa Nazom sam se čuo, početkom avgusta 2003. godine, uz njeno obećanje da će mi poslati pismo gdje će opširno opisati njenu ratnu dramu. I zaista, nije prošlo mnogo vremena i pismo je stiglo na moju adresu. Ovo pismo je zaista potresno i iz njega sam prvi put shvatio kolika je veličina tuge i bola onih koji su preživjeli krvavi Božić 1943. godine.

   Nazina priča ide ovako:

„Rođena sam u Bjelopoljskoj Bistrici 20. decembra 1929. godine. Imala sam dvanaest godina kada su mi o Božiću, srpskoj slavi, ubijeni  otac Asim Šoljanin,  majka Vasvija, rođena Redžović i amidža Amir. Nas je bilo četvoro djece i majka sa djetetom koje je trebalo da se rodi za dva-tri dana. Četnici su ih ubili na vrhu stepeništa, na balkonu naše nove kuće, jednim metkom. Imali su po trideset godina. Ja sam bila tu kad su četnici ispod balkona zvali mog oca:

„Asime! Asime, izađi da te vidimo!“

Moj babo je izašao ne nadajući se smrti. On je bio zanatlija kovač, radio sa ćumurom, zarađivao je koru hljeba porodici. Imali smo jednu kravu koju su nam uzeli za porez, tako smo ostali suhotni. Nismo imali čašu mlijeka djeci. Babo je uzimao kod Luke Đalovića zemlju „pod–napola“, sijao je ječam i kukuruz, po cijelu noć je navodnjavo i okopavo, a nit je pio nit je pušio. Trebalo je kralju Petru II Karađorđeviću toliki porez plaćat. Moj otac nije nikad ni mrava zgazio. Nakon što su mi roditelje ubili, četnici su kuću opljačkali i zapalili.

I dan danas, 07. januar 1943., Božić srpski urezan je sa smrću mog oca, majke, amidže, mojih komšija i zapaljene kuće. Iako živim kao izbjeglica u Švedskoj moja duša se i danas nalazi u Bistrici, u svakom listu bistričke vrbe, ispod talasa rijeke Bistrice, u magli brda Kurila.

Tog akšama kad je četnik jednim metkom ubio i oca i majku, oni su mrtvi popadali u dvorište našeg prvog komšije Iljaza Šipkara. Nakon toga u našu i komšijsku Iljazovu kuću su upale četničke žene  i počele da pljačkaju i iznose sve što je valjalo iz kuće. I nas bi oni pohvatali i pobili, ali su bili zauzeti oko pljačke naših kuća. Nakon toga su naše i komšijske kuće planule. Zapaljena je naša i sve komšijske kuće: Iljazova, Hakova, Fejzova…

Jedna sagorjela greda sa Iljazove kuće pala je na tijelo moje mrtve majke. Vatra je zahvatila i moga mrtvog oca. I pored toliko kuća koje su gorjele, ipak se osjećao smrad izgorjelog ljudskog mesa, a to su gorjeli moj otac, trudna majka i amidža Amir- te crne Božićne noći.

Nebo je bilo prekriveno oblacima dima. Sve muslimanske kuće u Bistrici bile su zapaljene. Vatra je topila snijeg na zemlji i on se brzo otapao i slivao u ionako nabujalu Bistricu. Jedna grupa četnika nas je primjetila i krenula ka nama. Dok smo bježali čula se kuknjava žena- sve od sela Šolje do Radijeve Glave. Kukale su i žene i djeca: „O, nemoj zaboga, imam petoro djece!“ Onaj drugi moli: Nemoj me ubiti!“ One žene: Aj, kuku siluju me!“

Kad četnicii vidješe da ima puno muslimana i da seljačka sirotinja bježi ispred njihove kame, zaboraviše na nas, potrčaše na drugu stranu i povikaše pijani: „Aaa, eno Turaka i bula!“ Pojagmiše i potrčaše za njima.

Mi ostadosmo sami. Ko je pobjegao bio je spašen, a ostali su bili ubijeni. Mi smo se sakrili kraj same rijeke Bistrice, u Jošu, u rastinju koje su ljudi krčili i pripremali za njive. Snijeg je bio veliki, rijeka Bistrica je hučala zastrašujuće.

Sa nama su bili: moja nana Šefka, Alja Hasanbegović, njena ćerka Elmaza, moja strina (amidžinica) Halima i stari Nule Omerović i njegova žena Šeća. Uskoro dođoše još par familija. Bilo nas je ukupno, koliko se sjećam, pet do šest familija. Između ostalih i Šahza, žena Hamda Sijarića. Odnekud se obrela sa nama. Sa njom je bila i njena majka i još tri ženska djeteta. Nosila je u naručju tek rođenu bebu.

Šahza se sa bebom odmakla od nas, desetak metara, da, ako dijete zaplače, i nas ne pronađu četnici. Tako je i bilo. Beba je plakala. Dva pijana četnika su pretresala teren sa baterijskom lampom, tražeći Bošnjake (odnosno, kako četnici kažu, Turke). Kad čuše plač bebe, onaj jedan reče: „Ajde, evo Turaka!“ Prišli su Hamdovoj ženi, udariše je kundakom od puške i viknuše: „Daj bula pare!“

Šta je ona njima rekla mi nismo čuli. Počeli su da psuju Boga, a nakon toga se ču pucanj. Pošto su ubili Hamdovu ženu Šahzu, jedan četnik je krenuo da ubije njenu bebu i reče: „Ubij ova govna! Znaš li da je vojvoda Pavle reko da u Sandžaku ne smije ostati živo nijedno muslimansko uvo“.

Ovaj drugi mu reče: „Ajde, ostavi ga, ono će se svakako smrznut, neće proći ni po sata. Idemo da popijemo još koju, meni je ladno.“ Onaj prvi ga posluša i odoše, a nas je crna noć zaštitila od klanja. Beba se je smrzla odmah. Nije više plakala.

Te noći su se smrzli i stari Nule i i Šeća Omerović. Imali su preko 80 godina. Nismo mogli da ih ukopamo, ostali su pored rijeke Bistrice naslonjeni jedno na drugo, smrznuti. Takav mraz nije zapamćen. Temperatura je bila oko 30 stepeni ispod nule.

Nikome ne pada na pamet hrana, samo da nas ne zakolju. I ne bace u vatru. Toga smo svi strepeli i tu smo ostali tri dana. Niko nije došao. Niko nas nije tražio..Došao je i četvrti dan. Deseti januar. Smjestili smo se u maloj Nulaginoj kolibi pored Bistrice. Bila je pokrivena slamom i natrpana snopovima oguljene kukuruzovine. Moj brat Izet je pronašao i tu smo se smjestili. Jeli smo snijeg i spavali pod talinom.

Kada su prestali kiša i snijeg, dan je još bio, na vratima kolibe zakuca četnik. Ovaj čovjek nije bio krvolok, vidjelo se po tome što je ušao kod nas mirno. Žene su otvorile vrata. Muška djeca su bila toboš sakrivena pod talinom i on viđe. Visok čovjek, mlad, oko trideset i pet godina. Preko grudi redenici, na nogama žute čizme, izgleda talijanske, preko kaputa obešena puška o ramenu. Kad je uišo nije skinuo pušku, već reče začuđeno: „Auuu, šta je ovde Turaka!“ Gleda naokolo i kad viđe  moju strinu Halimu i on se začudi, pa veli: O, otkud ti, odiva, ovdje?“

Ona smrzla od zime i od straha reče: „E, bogami, eto, ode se zatekoh, ubiše mi čovjeka, jetrvu i đevera, ja ostadoh sa četvoro đece siročadi“. Kad to čuše njena đeca, izađoše ispod one slame i taline, sva izađoše pred njega. On povika: „Kuku, šta je ovdje muške đece!“

Djeca su razumjela kad je on reko mojoj strini odiva, da je on njihov svojta ili kum, obradovala se svojemu-da nas spasi, i svi pred njega.

On se malo mislio, pa se bojao da koji drugi četnik ne naiđe, koji je krvolok, pa će biti zlo i za njega i za nas. Pa reče:“Šta da radim, ja moram sve da vas pobijem!“ Pa nastavi: „Znate li vi da mi imamo natređenje da u Sandžaku ne smije ostati muslimansko uvo. Pa ako ja vas ne ubijem, oni će ubiti mene!“

Pogleda moju strinu Halimu opet, i polahko je upita: „Imaš li ikoga od Srba da znaš da bi vas sigurno spasio?“

Imamo, Gala Novovića, on je predsjednik opštine Bistrica. Mi znamo da bi nas on spasio samo ako može -reče Halima.

Ovaj dobri čovjek reče tiho, da ga neko ne čuje: Odoh ja kod Gala Novovića, a vi, ako dođu otkud, nemojte za meine ni za Gala pričat, ubiće oni i mene i Gala“. Mi tada nismo znali da je ovaj mladi čovjek bio jedan od partizanskih simpatizera u četničkim redovima koji je na svaki način pokušavao da pomogne narodu. Moja strina Halima je prepozmnala našeg spasioca , i po imenu i prezimenu. Ona je bila rodom iz Ivanja. Jedno drugo su prepoznali, Ali ona , da nebi njemu naškodila kod četnika, nije nikada smjela pomenuti njegovo ime.

U jedno doba ču se ženski glas ispred Nulove kolibe kako doziva moju nanu Šefku. Bila je to Jasna– naša komšinica Srpkinja, udovica i majka Milova, Vasova i Brankova. Jasna je nosila kukuruzu nama, ali mi smo svi bili izbezumljeni i nikom nije padalo na pamet da jede u tom trenutku, samo smo slušali šta Jasna kaže. A ona kaže mojoj nani: „Šefko, pozdravio te je Gale i reko da još malo pričekate, dok maknu straže sa mostova“.

Tamo nije bio niko od Srba iz Bistrice, već su došli sa strane, pa je Gale organizovao Bistričane da promijene straže, da bi mogli nas da prevedu preko mosta, da nas isprate za Bijelo Polje. Moja strina Halima je stalno u naručju nosila malu Saniju kojoj su noge promrzle. I dok smo se mi radovali spasu došla su dva naoružana čovjeka sa puškama i rekli da pođemo sa njima, polako-nečujno, jer ima pijanih četnika, ne daj Bože da nas vide ili čuju.

Noć je bila crna i gusta kao tijesto. Čula se pjesma iz svake srpske kuće. Mi smo utrnuli. Čekali smo da se makne straža sa mostova. Tako je i bilo. Nas je bilo deset-dvanaest duša. Prešli smo i mali i veliki most preko rijeke Bistrice. Većina djece bila je bosa, jer im se obuća pocijepala po tom jošu (žbunju) gdje smo se krili, pa su im se noge lijepile za zaleđen snijeg. Majke ih vuku i pomažu da pređu preko zaleđenih mostova.

Put je prolazio pored Galove kuće i Draškove kule. Kula je bila puna pijanih četnika. Međutim, Gale je sve to bio organizovao i dok smo brzo prošli, napolju nije bio niko od četnika. Još, srećom noć je bila tako hladna, da se nikom od četnika nije izlazilo napolje. Prošli smo pored kule i uhvatili se stranom uz selo Pobretiće. Djeca su padala i dizala se. Halima je nosila nepokretnu malu Saniju. Pobretiće pusto, izgorjelo, nema žive duše, osim što se cijelo vrijeme osjećala izgoretina kuća i insana. Stigosmo na vrh Vlaha. Oni naši spasioci, za koje mi i ne znamo ko su, još nas prate.

Kad stigosmo na vrh brda Vlah, oni nam rekoše, da se ne uplašimo, da će oni puškama javiti Galu Novoviću da smo mi stigli zdravo i veselo na vrh Vlaha. Onda oni nama rekoše da su makli četničku stražu sa Boljhanine. To je jedno selo prije Rasova. Sa Vlaha smo morali da idemo nizbrdo ka selu Boljhanini. Uz put se, po snijegu, vidio krvavi trag od dečjih stopala. Bosoj djeci led je izranjavao noge i tekla je krv. I meni su bile noge sve u ranama. Svi smo bili malaksali.

Do Boljhanine smo stigli živi. Sad smo bili van domašaja četničke kame zahvaljujući partizanskom ilegalcu i Galu Novoviću, predsjedniku opštine Bistrica. Ispod Boljhanine bili su Talijani kod kojih smo našli konačan spas. Zahvalili smo se našim pratiocima i krenuli ka italijanskim šatorima ograđeni bodljikavom žicom. Kad su nas vidjeli onako iscrpljene, odmah su nam otvorili vrata, smjestili u jednu sobu gdje behu slamarice. Doniješe nam svima jednako italijanske vruće makarone da utješimo tešku sedmodnevnu glad. Ugrijali smo se pored vruće furune, jeli makarone i osim pucketanja vatre ništa se nije drugo čulo. Sve je utonulo u sivu zimsku noć.

Moja se sestra Zemka, još uzput, bila razboljela od tifusa koji je harao za vrijeme rata. Mi nismo umeli da kažemo Talijanima da je Zemka bolesna. Nije joj bilo spasa. Imala je svega četiri godine kada je preselila na Ahiret. Ukopali su je u bjelopoljsko groblje. Nikad nisam saznala gdje joj je grob“.

—————————————————————————————————-

Napomenimo da je rahmetli Naza Iković-Bistrička (1929-2012) nakon završetka Drugog svjetskog rata odrasla u domu za ratna siročad. Kasnije se zaposlila kao bolničarka i radila u Rožaju. Sa početkom četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, po drugi put, je  postala muhadžir (iseljenik), ovoga puta u Švedskoj. Bila je pjesnik i pripovjedač, tako da je, tokom svog muhadžirskom života u Švedskoj, objavila dvije knjige: prva nosi naslov „Tri priče“ objavljena je 2004., a druga je „Srebrena vodenica“ objavljena 2005. godine.

(Agencija Sana)

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala