Berina Crnišanin Novaj: Duh ramazana osjeti se i u Americi
Kao dijete, sjećam se, kada bi ramazan dolazio kraju, ispraćali bismo ga suzama, jer smo znali da nas čeka duga godina do sljedećeg. Najviše volim da spremam tradicionalna jela. Odrasla sam u vjerskoj, patrijarhalnoj porodici, gdje su dostojanstvo i čist obraz najbitnije karike života
Berina Crnišanin Novaj, bivša stjuardesa plemenite duše, rodom je iz Novog Pazara, a prošle godine je stala na „ludi kamen“ s izabranikom svog srca. Berina je svoju adresu zbog ljubavi zamijenila američkom, a sada je u slatkom iščekivanju prinove. Bliži nam se ramazan, mjesec posta, ibadeta i dobročinstva, te smo s Berinom razgovarali o ovom svetom mjesecu u njenom domu, tradiciji, ali i hidžabu kao načinu života u skladu s islamskim vjerskim propisima i tradicijom.
Na početku našeg razgovora Berina nam je otkrila kako se ramazan dočekuje u njenom domu.
– Kao dijete, sjećam se, kada bi ramazan dolazio kraju, ispraćali bismo ga suzama, jer smo znali da nas čeka duga godina do sljedećeg. Iz moje perspektive ni dan-danas se ništa nije promijenilo, i dalje ga iščekujem s najljepšim, malo pomiješanim emocijama, jer ovog ramazana neću imati priliku da bar pozovem oca koji je preselio na bolji svijet prije nekoliko mjeseci. Ramazan u Novom Pazaru je nešto najdivnije što čovjek može da doživi, možda sam malo i pristrasna jer je to moj grad, ali u toku života bila sam u mnogim gradovima gdje živi islamska populacija, ali nikada onu pazarsku atmosferu ništa nije moglo da zamijeni. Ljudi se mijenjaju, lica iz onog tmurnog stanja u kakvom se nalazimo danas, postaju nasmijana, dobronamjerna, mila… Posebno je pojačan ibadet, tako da su džamije prepune, jedna zanimljiva činjenica jeste da u mom gradu sve do iftara ili prekida posta, nijedan restoran ili kafić ne radi.
Kad je riječ o mom domu, ovo je prvi zajednički ramazan mom mužu i meni, s obzirom na to da smo daleko od najbliže porodice pokušat ćemo da bar malo oživimo ono na šta smo dosad navikli, a to je da budemo uvijek zajedno i da se zajedno približimo Allahu. Na kraju, cilj i svrha ovog mjeseca je da postanemo bolji ljudi i bolji vjernici – iskreno će Berina.
Prošle godine ste uplovili u bračne vode. Jeste li neke tradicije ponijeli u novi dom ili sa suprugom kreirate neke samo vaše?
– Prošla godina je donijela, a i odnijela mnogo. Meni jedna od najtužnijih i najsretnijih. Jasmin je Albanac, a ja Sandžaklijka, ali gotovo da imamo iste običaje, mada mi uvijek više forsiramo vjeru iznad tradicije. U našem domu vladaju mir, blagostanje i sreća, to su osnovne stvari da bismo mogli da nastavimo život zajedno, ramazan je ujedno i najbolji način da se zahvalimo Bogu što nas spaja i za sve što nam je dao.
Sjećam se da je običaj u mojoj porodici bio da se za svaki sehur ili, što bi Pazarci rekli – sufur, spremi neka vrsta pite ili mantije. Nemoguće je bilo da nema svega na stolu na iftaru, mada se iskreno ne slažem s tim, zato što ramazan i naša lijepa vjera nas uče da budemo skromni, zadovoljni i da od sebe odvajamo da bismo nahranili i napojili one koji nisu u mogućnosti.
Koliko ste se kao djevojčica radovali ovom prazniku, kako ste doživljavali iftare?
– Posebna je bila čar ramazana u toku mog djetinjstva, nekako smo se više družili, u komšiluku bi se sva djeca okupila i zajedno bismo išli na teravije, pola obavljali namaz, a pola se smijali. Interesantno, što nam je u toku ramazana bilo sve dozvoljeno, mogli smo do sehura biti na ulici, a još interesantnije što je svako od nas zaista postio. Iako su naše majke, po tradiciji koju sam vidjela i u Bosni, htjele da nam olakšaju zašivanjem, niko od nas nije htio da prekine post. Stariji su se više obilazili i družili, isli na mukabele, jednostavno bili smo i disali smo kao jedno.
Kakvi ste u kuhinji, šta najviše volite spremati za iftar?
– Poznato je da ljubav ulazi na usta, tako da se ja držim toga. Najviše volim da spremam tradicionalna jela, valjda zato što sam bila okružena mamom i nanom, koje su znale da u toku ramazana spreme bezbroj pita, mantija, birijana, kuhanih jela i naravno slatkiša bez kojih se ne može zamisliti ramazanska trpeza.
Šta je obavezno na Vašoj ramazanskoj trpezi?
– Prije nego sto sam uplovila u bračne vode, ta odluka je uglavnom bila na mami, dok smo mi vješto pomagali oko spremanja. Nekad bismo dali neku ideju, ali obavezni dio ramazanske trpeze su bile mantije, jer to tradicionalno jelo itekako predstavlja Novi Pazar i Sandžaklije. Pogotovo, ako bismo imali goste iz drugih krajeva Balkana ili svijeta, kao što je za Bosance topa, tako su za Sandžaklije mantije. Posebno smo se radovali ‘’ramazankama’’, somunima ili piticama koje se spremaju jedino u toku ramazana i kupuju se u obližnjim pekarama, ne obazirući se na to da možete na njih čekati i po sat-dva.
Kako izgledaju ramazanski dani u Novom Pazaru?
– Bit ću kratka, te će me razumjeti samo Pazarci, a i oni koji nisu, a koji su bili u Novom Pazaru. Ramazanski dani izgledaju – baš pazarski. I preporučujem svima da dođu i dožive atmosferu najljepšeg nam mjeseca.
U kakvoj porodici ste odrasli?
– Odrasla sam u vjerskoj, patrijarhalnoj porodici, gdje su dostojanstvo i čist obraz najbitnije karike života, s fokusom na životno znanje i iskustva, a tek onda školsko obrazovanje. Odgoj je ključ svega, iako se desi da tu napravimo grešku, apsolutno ništa više nije bitno. Ponašanje i način života učimo od trenutka rođenja, sve ostalo je samo nadograđivanje i uljepšavanje. Imamo također vjeru i najbolji primjer Poslanika Muhammeda, s.a.w.s., koji je vjerski i moralni uzor ljudskom rodu do Sudnjeg dana. Zahvalna sam svojim roditeljima što su me odgojili na način kakav je težak u današnjem okruženju.
Čemu ćete učiti svoje dijete kako bude odrastalo?
– Najteža uloga savremenog doba jeste uloga roditelja. I dalje nismo ni svjesni kakvo breme nosi dolazak djeteta na ovaj svijet. Sigurna sam da ću se koristiti osobinama mojih roditelja, moje mame, žena koje su najbitnija karika u odgoju djeteta, a naravno moj muž i ja ćemo se potruditi da našu djecu, inšallah, odgojimo u duhu Islama. Ponekad nismo ni svjesni da imamo sve što nam treba, a to je – Kur’an, život Poslanika, sunet i hadis.
Šta je najveća vrijednost, najskuplja dragocjenost i najljepši ukras koji roditelji mogu ostaviti svojoj djeci?, odgovara Vjerovjesnik:
“Lijep odgoj je najvrednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu”.
Uspješna ste i obrazovana mlada žena, a uz to nosite hidžab. Velike su predrasude prema pokrivenim ženama u cijelom svijetu. Kako se Vi nosite s njima?
– Kroz dosadašnje iskustvo shvatila sam da je uspješnost relevantna stvar. Biti uspješan ne znači imati sve materijalno na ovom svijetu i dičiti se time, biti uspješan također ne znači imati sve diplome prestižnih fakulteta svijeta, a zanemariti porodicu. Biti uspješan znači balansirati milion stvari koje se nalaze oko vas, boriti se za dobro, željeti drugima ono što želiš sebi. Biti uspješan znači voljeti sebe onakav kakav jesi, bez obzira što nailaziš na prepreke, ali ih lagano preskočiš i nastaviš dalje.
Biti pokrivena žena i bivstovati među ljudima čije su predrasude prerasle u mržnju, aposolutno nije lako. Stoga, mi moramo da pokažemo da je hidžab mnogo više nego tkanina na glavi, da uzmemo primjer žena Poslanika, s.a.w.s, te da pokažemo da islam nije ograničio ženu, već joj dao prostora da pruži maksimalni doprinos.
Hidžab uglavnom vezuju samo uz religiju i nerijetko u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza s feminizmom. Šta za Vas predstavlja nošenje hidžaba?
– Za mene, hidžab je način života, ništa ni manje ni više. Nikako smetnja, jer sam bezbroj puta dokazala da su žene s hidžabom otvorene u smislu komunikacije i znanja, samosvjesne, dostojanstvene, emancipovane i kao takve protivdokaz svijetu na gnusne laži i predrasude.
Jeste li se zbog nošenja hidžaba susretali s raznim etiketama koje se lijepe pokrivenim ženama?
– Mislim da ne postoji nijedna pokrivena žena kojoj se nije desilo da joj nalijepe etiketu jadnice, one koja treba samo da sjedi kući i odgaja djecu. Smatram da odabirom hidžaba biramo i vjeru, koja apsolutno ni u jednom segmentu života nije potlačila ženu, naprotiv dala joj je sva prava. Lično, ne prihvatam društvene norme, već pokušavam da ih korigujem sama u skladu s vjerskim propisima.
Radovalo bi me da vidim što više žena koje iz takvih ružnih situacija izlaze kao pobjednici. Nažalost, mnogo djevojaka mi se javlja na Instagramu sa željom da im pomognem da prevaziđu iskušenja i komentare koje dobijaju čak i od svoje najbliže porodice. Smatram da postoji razlika između dobronamjerne kritike i kritika koje su manifestirane kojekakvim frustracijama ljudi koje mrze sve oko sebe. Zato cilj svake od nas mora biti da, prije svega, budemo zadovolje sobom, svojom vjerom, odnosom Gospodarom, čiji nam je sud, na kraju, najpreči.
Kada ste shvatili da želite nositi maramu?
– Onog trenutka kada je hidžab postao moja sloboda, kada sam shvatila da me ne sprečava da budem ono što sam danas i kada sam bila svjesna da je to najbolji način da zaštitim sebe.
Kada je riječ o statusu žene, koliko pratimo svjetske trendove?
– S obzirom na to da živim u Americi i od dana kad sam sletjela na njeno tlo, moja percepcija na svijet je apsolutno drugačija. Smatram da su žene na Balkanu itekako sačuvane od lošeg utjecaja Zapada. Ali, dokad, to je već pitanje.
Ja ne pratim svjetske trendove, osim onog što nužno vidim oko sebe. Najviše sam fokusirana na žene u našem okruženju. Nažalost, i dan-danas je u manjoj količini prisutan mentalitet koji ne dozvoljava emancipaciju žena, ali, s druge strane, žene su dio politike, dio vlasti, dio obrazovanja, a posebno me raduje što je više žena s hidžabom.
Uporedivši ovu situaciju sa situacijom kada žene nisu imale nikakva prava, čak ni na svoju ličnu dokumentaciju, onda vidimo da se itekako dešava progres. Ženska borba u historiji je dovela do ravnopravnosti i omogućila da žene mogu biti obrazovane i uspješne majke, supruge, kćerke.
Poruka za naše čitatelje?
– Postavljam pitanje koje se mnogo rijetko čuje – Gdje je nestao izraz suživot?
Nestao je i termin i djelovanje u praksi. Zato vašim čitateljima želim da suživot bude krucijalna stvar, jedino zajedno možemo da funkcionišemo i da nam politika ne kroji živote. Tek kada izađemo iz zone komfora, shvatimo da smo sve vrijeme bili dio dobrog osmišljenog plana koji ima ne tako plemenit cilj. Želim svima blagostanje i sreću u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.
Pripadnicima islamske vjere Ramazan šerif mubarek olsun, da ga provedu u ibadetu s najmilijima, te u rahatluku i bereketu shvatajući poentu ovog svetog mjeseca.(Azra.ba)
