Splitskom imamu život postaje horor: Rugaju nam se, pljuju prema medžlisu, gadi mi se sve
Splitska islamska zajednica broji 754 člana. Njihov medžlis ili sjedište zajednice se nalazi u Dominisovoj ulici, gdje su i uredi, učionica i stan imama. Tu je nekoć bio i molitveni prostor, ali zbog skučenosti se preselio u Cosmijevu, gdje je zakupio kvadrate u gradskom vlasništvu.
Doduše, možda bi bilo bolje da nije.
“Gotovo svakog jutra u sezoni se spuštamo do ispred ulaza s kantom vode pošto tamo stoji lokva urina. To je sramota. Naše kamere sve to bilježe, i to frontalno. Imamo snimki koliko hoćete, ali meni se, da vam pravo kažem, više gadi to i gledati”, govori Vahid Hadžić, glavni imam Islamske zajednice Split, za Slobodnu Dalmaciju.
Iz medžlisa su zvali i komunalce, a oni su im samo kazali da tu ne mogu ništa, jer ih ima premalo. Doduše, onaj ko povremeno obavlja taj posao rastjerivanja urinatora umjesto njih su, ističe zahvalni imam, konobari iz Bokerije.
Nekad je, do prije koju godinu, svjedoči imam, tu znala proći i policijska patrola, ali u zadnje vrijeme na ovom potezu takva pojava nije zabilježena.
“Zbog toga smo se osjećali sigurnije, a i neke stvari su se na taj način prevenirale. Primjerice, ovdje u Dominisovoj nam je neko obavio veliku nuždu pred ulazom. A u aprilu smo imali situaciju gdje se jedan momak došao pomokriti na naša vrata, a kad je vidio naše obavijesti i natpise na vratima, sve ih je počupao i bacio na pod.
Onda je kleknuo na njih i ismijavao se našoj molitvi, pa pljunuo prema medžlisu i pokazao srednji prst. Da se razumijemo, ovakvi ciljani ekscesi nisu česti, možda jednom godišnje… Ali, svakako nije ugodno”, priča nam Hadžić.
Imam pokazuje snimku na kojoj se sve ovo jasno vidi, uključujući lice. Sve je prijavljeno policiji koja, do dan danas, nije dala nikakvu povratnu informaciju.
Pravoslavci nikada nebi uradili nešto ovako. Ovo je odvratno.
Činjenica je da teritorije koje su bile pod Austrougarskom ili Mletačkom republikom, da u njima nije pretekao ni jedan musliman ni Džamija. Mislim prvenstvo na Vojvodinu i Slavoniju. Gotovo bi isto bilo i sa nama pravoslavcima, jer oni čim im ne trebaš krenu da ukidaju sva prava i da istreblju kao indijance.
Mnogi se Srbi neće složit, i paradoksalno zvuči, ali nakon propasti Romejakog carstva(Vizantije) i srpskog carstva u vreme dok Rusija još nije postala Imperija.
Da nismo potpali pod Osmansko carstvo nego pod neko germansko katoličko – mi danas nebi postojali kao Srbi.
Osmanskog ropstvo koliko god teško bilo, omogućilo na je da preživimo i kao narod i kao vjera i dočekamo oslobođenje.