POTRESNA ISPOVIJEST O GENOCIDU: Naše je djetinjstvo prošlo krijući se da te ne ubiju

Halil Nukić imao je samo 11 godina kada je 1992. godine s roditeljima, braćom i sestrama napustio rodno Zapolje kod Bratunca. Sa 14 godina je zajedno sa majkom, najmlađim bratom i sestrama krenuo put Potočara, dok su otac Smajo i 16-godišnji brat Mujo krenuli u koloni ka slobodnoj teritoriji. Nikada ih više nije vidio, a više mu, kakako kaže, ni u snove ne dolaze.

Još 2005. godine u Memorijalnom centru Potočari u kabur je spustio brata Muju, a ovog 11. će u spustiti i oca Smaju. Ratnih godina se izuzetno dobro sjeća: bijega iz Zapolja koje su jedinice bosanskih Srba zapalile, života kod tetke u selu Brezovice, života u Srebrenici na relaciji Robna kuća – stara policijska stanica.

Sjeća se dječijih igara sa bratom Mujom, ali i rada na poljima s ocem Smajom. Kada je osvanuo 11. juli 1995. godine u opštem metežu nije se pozdravio, izgrlio sa ocem i bratom. Ostao ih je željan…

“Djetinjstvo je naše uništeno ratom. Mi nismo imali djetinjstva. Naše je djetinjstvo prošlo krijući se da te ne ubiju. E to je to“, kaže Halil Nukić, danas 41-godišnjak, suprug i otac dvoje djece koji živi u Špionici kod Srebrenika.

Brat Mujo je pronađen u masovnoj grobnici Kamenica – Čančari, a otac Smajo negdje na površini. Pronađen je samo dio lobanje i ključne kosti. Poredeći bratovu sa očevom dženazom kaže da je malo lakše, ali da se plaši kako će sve to podnijeti majka Mušva koja je dva puta u nesvjest padala kada su u kabur spuštali Muju.

“Malo je lakše sad podnijeti. Malo je čovjek stariji i zreliji. Tad sam bio momak, teško je bilo podnijeti. Teško, teško… Znate i sami. Dvije godine stariji od mene, a ja ga kopam“, priča dok iz dubine duše odhukuje.

Od oca mu je za uspomenu ostala samo fotografija. Majci su policajci u Bratuncu dali fotografiju koja je bila na nekom od dokumenata. Očevog lika, govora, držanja… dobro se sjeća i kaže da nije bio strog prema njemu, braći Muji i Enizu, sestrama Smajili i Saneli.

“Nije. Ko svi normalni ljudi. Prije rata radio u građevini, malo bio kod kuće. Mi smo bili s mamom, a naš kraj je stočarsko – poljoprivredni, radilo se…“, navodi Nukić.

Tog 11. jula 1995. godine s majkom, četverogodišnjim bratom Enizom i sestrama Smajilom i Sanelom obreo se u Potočarima i kao 14- godišnji dječak slušao je govor ratnog zločinca Ratka Mladića.

“Pa od Mladića sam bio, hajde da kažem, 15-20 metara. Na onom snimku, kada je ono dijete pomilovao po glavi, bio sam udaljen 15-ak metara. Znaš kako… Dolazi… Rukavi su zasukani, on je sad tu “penga“, njemu ne može niko ništa. Od svih nas koji smo bili u Potočarima život je bio u njegovim rukama“, priča i sjeća se kada su se kamere ugasile.

“Onda je nastao jad i čemer. Mi smo bili u fabrici u cinkari. Poznata žuta kuća, preko puta, nema 20-ak metara, i mi smo u toj fabrici, a oni izvedu po pet-šest momaka, vojnosposobnih momaka, odvedu i nikad se niko nije vratio“, ističe Nukić.

Sutradan su istjerani iz fabrike, zanoćili su na livadi, a onda je došao trenutak kada je njegov život stavljen na kocku. Išao je ka parkiranim kamionima i autobusima kroz špalir srpskih vojnika koji su dječake odvajali od njihovih majki. Ne sjeća se kako je prošao pored njih, kako su ga gledali…

“Ne mogu nikako to reći jer sam imao puku sreću i prošao sam, ali najvjerovatnije da su gledali. Ja znam da mnogi moji školski drugovi iz Srebrenice nisu došli. Ostali su u Potočarima. Neku sreću sam imao da prođem“, navodi Nukić.

Sinu je dao ime po bratu. Na kući koju su podigli u Špionici stoji grafit Mujo N. sina je dobio 2006. godine desetak mjeseci poslije bratove dženaze, a kćerku 2008. godine. Radi od kada zna za sebe, a majstor je za tapacirani namještaj. Rodni kraj ga vuče, ali je gnijezdo svio u Špionici, djeca idu u školu i priča im odakle je i šta se sve dogodilo.

“Pitaju oni sve. Ja ne mogu otići u rodni kraj, a da oni ne idu sa mnom. Znači ne možeš da odeš jer oni govore: idemo i mi babo jer si ti otuda. I mora se pričati. Ako ne budemo pričali, to će se završiti, oni neće znati, odakle je, šta je, kako je se desilo. Ako ne budemo pričali ponovit će nam se opet“, isttiče Nukić.

Smatra da se u Bosni i Hercegovini mora živjeti zajedno.

“Ovo je takva država. Zajedno se može živjeti, ali biti na distanci i ne vjerovati im kao što je moj otac i ostali ljudi koji su im vjerovali 1992. godine da neće to oni uraditi, da neće uraditi. A živiti se mora…“, smatra Halil Nukić, koji je imao sreću da preživi, ali devet Nukića, među kojima njegov otac i brat, te još sedam bližnjih nisu preživjeli Genocid koji su počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS-a.

Izvor: Anadolija

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala Brža, modernija, preglednija...
Subscribe
Obavijesti o
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Voljeli bi čuti vaše mišljenje, molim vas komentarišitex

Adblock Detected

Please consider supporting us by disabling your ad blocker