Mi Novopazarci jesmo široke ruke, ali kad se daje, mora da bude publike
Završio je novopazarsku Gimnaziju i muzičku školu Stevan Mokranjac za harmoniku.
Akademiju za pozorišnu i filmsku umjetnost studirao je u klasi Envera Petrovcija na Internacionalnom univerzitetu. Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Aparte.
Komičar, dramski pisac, glumac i TV hroničar iz Novog Pazara, Semir Gicić. Nakon što je svojim Beskompromisnim stand up-om osvojio region, a uoči izvođenja predstave pred sarajevskom publikom, koja je zakazana za 20. maj u Bosanskom Kulturnom Centru, Semir je sa Lakom, za promjenu, odradio jedan kvalitetan sit down koji ćete obožavati.
Kako bi se bolje razumjeli i upoznali, Laku je u startu zanimalo šta to biti Pazarac sve podrazumijeva, naročito kada je novac u pitanju – jesu li škrti, čuvaju li pare ili, ipak, nešto treće?
- Široke su ruke, nisu škrti, ali, ne mogu sad svoje kritikovati, ali ipak, mora da ima malo publike kad se daje. Mora da se vidi kad su u kafani i pjevačici da daju, to mora da se vidi, ali se daje.
Nisu Pazarci šrti, nego su Pazarci… ne možeš ti njih baš da zezneš, u smislu, on vidi gdje će on na kraju zaraditi, koji mu je cilj.
To je naučeno jer, pazi, mi smo grad koji nema autoput, koji nema prugu, koji nema aerodrome, nema ništa i ti si uvijek pet koraka unazad u odnosu na sve druge i onda kad treba da kreneš nešto da radiš i to, ti uvijek si u većim troškovima, u većem minusu, nego svi ostali i onda praviš na veliko da zaradiš, ne da se zadovoljavaš kiflom, ispričao je Semir.
Iako je Semirovo najbliže okruženje bilo protiv glume kao njegovog životnog poziva, naišao je na podršku oca, a na putu do daski koje život znače, bavio se različitim vrstama posla.
Vjerovao ili ne, ja sam radio na ploči, malter i, recimo, pošto mi je bilo jako teško zbog leđa, ja sam znao grubo da čistim stanove, znači, majstori sve završe, ništa nema u stanu, ja uđem i nosim sve, malter, sve… bacam u kolica lopatom, pa mi se dešavalo slobodnim danima, završim, recimo do 18 sati, putujem autobusom, istuširam se, obučem odijelo, zvao sam ga SSR – svadbe, sahrane i recitali i odem u biblioteku da radim za 10 eura da čitam poeziju.
A istog dana, recimo, fekalije sam izbacivao. Poslije počneš da cijeniš dinar, zaključio je Semir. Da li biti TV hroničar znači biti hronično navučen na televiziju, kako izlazi na kraj sa obožavateljicama, koje neobične rituale provodi pred sami izlazak na scenu, zašto ne ide na kastinge te kako George Carlin uticao na njegov umjetnički izražaj pogledajte u videu ispod:
