Životna ispovijest Ramiza Halilovića: Imao je samo ruke i poštenje , i dobio 51 unuk i praunuk (Video)
Da stara vremena nisu uvijek bila ni laka ni romantična, najbolje svjedoči životna priča Ramiza Halilovića, osamdesetogodišnjaka čiji se život može ispričati kao tiha, ali snažna lekcija o radu, strpljenju i porodičnom dostojanstvu. Njegovo djetinjstvo, kako sam kaže, gotovo da i nije postojalo – jer se odmalena moralo raditi kako bi se preživjelo.
Rođen 1946. godine u selu Ibarac, Ramiz je odrastao u porodici u kojoj je bilo više gladnih usta nego sigurnih prihoda. Živjelo se skromno, gotovo na ivici siromaštva. Njegov otac se snalazio kako je znao – trgovao je solju, nosio je u udaljena mjesta, a zauzvrat donosio žito. Bio je to način preživljavanja u vremenima kada je i najosnovnije bilo luksuz.
Školu je pohađao do petog razreda. Dalje nije moglo – stoka je morala da se čuva, zemlja da se obrađuje. Dok je otac radio kao šumski radnik u gornjem toku Ibra, Ramiz je s amidžama i rodbinom provodio dane po planinama, čuvajući stoku i radeći teške poljoprivredne poslove. Kaže da je prve cipele obuo tek 1966. godine, po povratku iz vojske.
Odjeća se tada nije kupovala – pravila se. Majka je od lana tkala donji veš, vuna se ručno prela i bojala prirodnim bojama dobijenim iz kore drveća. Svaki komad odjeće bio je rezultat dugog i mukotrpnog rada. Ipak, Ramiz ne pamti da su se žalili. „Bili smo siromašni, ali zadovoljni onim što smo imali“, kaže.
Već sa 15 godina počeo je raditi u šumi, sa volovskim zapregama. Posao je bio izuzetno težak – zimi, po snijegu višem od metra, drva su se morala guliti i slagati po pravilima, jer u suprotnom ne bi bila primljena. Niko tada nije pitao da li je teško. Takav je bio život, a ljudi su ga prihvatali bez mnogo pitanja.
U tim vremenima, i brak je imao drugačije lice. Svoju suprugu Ramiz je prvi put istinski upoznao tek na dan kada je kao mlada došla u njegovu kuću. Ljubav se, kaže, rodila iz poštovanja – i trajala cijeli život. Nikada ga nije osramotila, nikada povrijedila, a porodicu je nosila na svojim leđima s nevjerovatnom snagom i dostojanstvom. Brinula je o njegovim roditeljima, djeci, kući, gostima, i to uvijek bez prigovora.
Posebno s toplinom govori o ramazanskim danima, kada bi njegova supruga, bez obzira na snijeg, kišu ili noć, ustajala da spremi svježu hranu – iz poštovanja prema porodici i običajima. „Nikakav hotel ne može spremiti kao što je ona znala“, kaže Ramiz.
Suprugu je izgubio 15. maja ove godine. Kaže da je gubitak žene teži od gubitka roditelja, jer s njom dijeliš sve – brige, misli, tišine. Danas živi sa sinom koji se vratio roditeljskom domu da ne bi ostao sam. Iza Ramiza Halilovića ostalo je sedmoro djece, ali i ono što on naziva najvećim bogatstvom – 51 unuk i praunuk. „Za to se živi“, kaže. „Kuće i imanja nisu ništa ako iza tebe nema poroda.“
Stara kuća i danas stoji u dvorištu, kao nijemi svjedok života koji ga nije štedio. Kuća je građena bez novca, ali s pjesmom i vjerom. Za godinu dana je završena, uz pomoć komšija i rodbine. „Nisam razbio banku, nisam nikoga zakinuo. Sve sam stekao časno i pošteno“, ističe. Na pitanje kako gleda na današnji život, Ramiz kaže da je lakši i udobniji nego ikada. „Nema one bijede kao nekad. Sve što smo prošli – nije bilo uzalud.“
Priča Ramiza Halilovića je jednostavna, ali snažna. To je priča o čovjeku koji nije imao mnogo, ali je stvorio najviše – porodicu, ime i pošten trag iza sebe. Pouka da je istinsko bogatstvo u ljudima koje ostavljamo iza sebe, a ne u onome što skupljamo tokom života. Pogledajte tv prilog ispod teksta.
