Život pod okupacijom: Čečeni su se smijali i pljačkali, Rusi ubijali i prijetili, a Bjelorusi sve lagali
Odlazili su u okolne gradove i pljačkali. Uzimali su sve što su mislili da ima vrijednost. Jedan je skupio novčanice iz SSSR-a i mislio je da je bogat. Imali su i kokoš kojoj su dali ime “vojnikinja” i stalno su se smijali…
Bogdan je godinama radio u zračnoj luci Hostomel na sjeveru Ukrajine, odmah u blizini Kijeva. Tog 23. veljače, dan prije početka ruske okupacije, najnormalnije je odradio smjenu i uputio se do kuće, udaljene tek 150 metara od radnog mjesta.
Idućeg jutra, nekad malo prije šest, probudio ga je poziv šefa. Rekao mu je da su Rusi granatirali nekoliko zračnih luka i da su ušli u Herson. Par sati kasnije, dok su čekali bilo kakve vijesti, čuli su zvuk, a onda su nebo ispunili helikopteri. Bogdan je po oznakama na njima prepoznao da nisu ukrajinski. Odmah je pohitao po ženu i kćer i trčali su do podruma u obližnjoj zgradi.
– Zadnji nije uspio ući. Granata je pala blizu njega i nastradao je u udaru. Onda smo zatvorili vrata i čekali – prisjeća se Bogdan.
Minute su izgledale kao sati. Svugdje oko sebe čuli su granate. Bilo im je jasno da ruske trupe uništavaju sve redom, nebitno jesu li vojni ili stambeni objekti. U podrumu ih je bilo 40-ak, svi odreda civili.
– Naši vatrogasci su izašli gasiti požare i tako su nastradali. Četiri su poginula odmah prvog dana – govori Bogdan.
Uskoro su se Rusi ‘spustili’ na tlo i okupirali su aerodrom. Ukrajinski vojnici koji su se zatekli tamo pokušali su obraniti svoje položaje, ali bezuspješno. Rusa je bilo puno više.
Idućeg jutra ‘stanovnici’ bunkera shvatili su da je gornji dio zgrade oštećen u napadima i da imaju veliko curenje plina. Nazvali su odgovornu kompaniju, ali dobili su odgovor kako je “nemoguće intervenirati zbog količine napada”. Ugasili su plin i nastavili čekati. Oko njih su odjekivale granate.
– Ima li netko tu? Predstavite se! – probudio je ljude u bunkeru 3. dana invazije glas. Pripadao je mladom čečenskom vojniku.
– Uskoro su Čečeni ušli u bunker i sve su nas pretražili. Kod jednog su starijeg muškarca pronašli prastari sovjetski pištolj i odveli su ga vani. Mislili smo da će ga ubiti, ali vratili su ga dolje. Čečeni su se smijali i puno su pričali. Rekli su nam kako ih je Ramzan Kadirov poslao tu da nas spase. Bili su nam zahvalni jer su se u povijesti Ukrajinci borili na strani Čečena protiv Rusa. Rekli su nam da nam sad vraćaju usluge i da će sve biti puno bolje jednom kad akcija bude gotova. Govorili su da su se stvari u Čečeniji promijenile na bolje i da će tako biti i ovdje. Pričali su i kako će Zelenskoga i ekipu riješiti kroz koji dan i onda se vratiti u Rusiju – prepričava Bogdan svoje iskustvo prvih dana okupacije.
Kako bilo, idućih tjedana o Bogdanu i ljudima u podrumu ‘brinuli’ su mlađi Čečeni.
– Govorili su nam da smo sretnici jer smo dobili njih. U drugim zgradama u mjestu bili su stariji čečenski borci i tamo je valjda bilo puno nasilnije, a do nas su dolazile i vijesti iz ostatka Ukrajine – prepričava Bogdan i dodaje kako su im Čečeni dopuštali da jednog predstavnika pošalju do razorenih trgovina da nabavi namirnice za ostatak grupe.
– Odlazili su u okolne gradove i pljačkali. Naše su stanove preokrenuli naopačke. Uzimali su sve što su mislili da ima vrijednost. Jedan je skupio novčanice iz SSSR-a i mislio je da je bogat. Imali su i kokoš kojoj su dali ime “vojnikinja” i koja je šetala po vrtu. Umirali su od smijeha i govorili su da maršira za njih – priča Bogdan.
– Morat ćete snimiti video za nas. Dužni ste nam to. U drugim dijelovima Ukrajine prvo su bacali granate u stanove i podrume pa onda pitali “ima li koga” – rekli su Čečeni svojim zarobljenicima dan prije nego što će se povući s terena. Video je trebao sadržavati zahvalu Kadirovu što oslobađa Ukrajinu od zla i daje im šansu za novi početak.
Tamo 13. ožujka Čečeni napuštaju Hostomel i dolaze specijalne ruske snage.
– Gdje ćete vi? Prvo ću tebi pucati u nogu, pa njemu u prsa, a njoj u čelo ako ikad više kročite iznad 1. kata – rekao je ruski vojnik Bogdanu koji je htio otići po vodu za stanovnike podruma.
Zapovjeđeno im je da se vrate u podrum. Čuli su zvuke teške borbe i nisu znali što ih čeka. Dio je strahovao da će ih Rusi sve poubijati. Nakon nekoliko dana grupi u podrumu došao je ruski zapovjednik.
– Rekao nam je da možemo ući u autobuse i krenuti za Bjelorusiju, ili ostati tu i umrijeti. “Ako želite umrijeti, a hoćete, to je vaš izbor”, rekao je – prepričava Bogdan. Njegova grupa i on odlučuje sjesti u autobuse i nakon nekoliko sati završavaju u Bjelorusiji.
– Ja sam iz Černihiva i znam kako vam je. Ali uskoro će Putin i Lukašenko riješiti vaše lopove i nećete imati probleme. Vaša Vlada je prepuna lopova – rekao je grupi iz Hostomela muškarac zadužen za ‘dobrodošlicu’ u Bjelorusiji.
Od ljudi u kampu su tražili da gostuju na bjeloruskoj TV i pričaju kako su spašeni od nacizma, rekli su im da su ih proglasili izdajicama u domovini jer su pobjegli u Bjelorusiju, govorili su da ćemo u zatvor u Ukrajini čim se vratimo iz tog razloga… Rekli su i kako ne možemo dalje u Europu, da nas nitko neće primiti, da nam je ovo jedina šansa..
– Došao je muškarac i rekao nam je da je iz UN-a. Poručio je da ni slučajno ne idemo u Poljsku jer tamo su uvjeti nikakvi i sprema se humanitarna katastrofa – prepričava Bogdan.
Znao je da im lažu i znao je da mora napustiti Bjelorusiju. Uz pomoć anonimne mreže Lukašenkovih protivnika Bogdan i njegova obitelj uspjeli su ući u Estoniju gdje se i danas nalaze. (24 SATA)
