Zbog čega je bataljon Azov postao simbol Putinove želje za denacifikacijom Ukrajine

Ruska invazija na Ukrajinu polako ulazi u petu sedmicu. Iako ne postoji dio Ukrajine koji na neki način do sada nije osjetio ratna dejstva, situacija je definitivno najteža u Mariupolju – lučkom gradu na obali Azovskog mora.

Ciljevi Vladimira Putina od početka invazije na Rusiju, bar na papiru su koliko toliko jasni. Ruski vojni zvaničnici sada već kao papagaji ponavljaju kako Rusija ne vodi rat protiv Ukrajine već “specijalnu vojnu operaciju”, a kao ciljevi se prije svega navode demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine.

Iako se pojam demilitarizacije može prilično jasno objasniti, denacifikacija Ukrajine je termin koji i nekoliko sedmica od početka ruske invazije izaziva smutnju među građanima, ali i mnogim analitičarima.

Mnogi se, s pravom pitaju – kako je moguće govoriti o denacifikaciji jedne evropske države u 2022. godini? Kako je moguće govoriti o denacifikaciji države čiji je predsjednik jevrejskog porijekla i čija je porodica prošla golgotu baš zbog istih nacista u Drugom svjetskom ratu?

Iako je jasno da Putinova teorija o denacifikaciji Ukrajine nema potpuno utemeljenje u realnosti, činjenica je da će Kremlj potencirati ovaj pojam sve dok rat u Ukrajini traje i sve dok se borbe vode protiv bataljona Azov – vojnog pokreta čije je sjedište upravo u Mariupolju i pokreta koji se može smatrati jednim od osnovnih razloga brutalne ruske agresije na ovaj grad.

Šta je Azov i zašto je njegova eliminacija bitna za Putina?

Politički prevrat u Ukrajini 2014. godine, a koji je odredio i budućnost same države, sa sobom je neminovno donio i rast nacionalističkih i desničarskih pokreta koji, baš kao i svi pokreti ovakvog tipa, svoje korijene imaju još u 19. i 20. stoljeću kada je ideja o nacionalnoj nezavisnosti Ukrajine bila naročito izražena na zapadu države.

Međutim, nakon 2014. godine i proevropskih protesta u Kijevu, u regiji Donbas javili su se prvi znakovi separatizma koji su doveli i do uspostavljanja Nezavisne Republike Donjeck i Nezavisne Republike Lugansk.

Separatističke aktivnosti dovele su i do militarizacije nacionalističkih pokreta u Ukrajini, a upravo jedan od njih bio je i pokret Azov koji je osnovan 2014. godine u Berdjansku. Iako je okupljao borce iz južnog dijela Ukrajine, veliki broj pripadnika pokreta bio je zapravo iz istočnih dijelova zemlje koji su se preko noći našli pod kontrolom proruskih separatista.

Na početku rata u Ukrajini 2014. godine, bataljon Azov je smatran paravojnom formacijom koju mahom čine pripadnici brojnih nacionalističkih i huliganskih skupina koji njeguju ideje nacionalizma, bijele supremacije i nacionalsocijalizma.

Međutim, i kao takav pokret, Azov su 2014. godine činili neki od najspremnijih ukrajinskih vojnika koji su naročito borbe vodili oko grada koji je i danas tema broj 1 u medijima – Mariupolja.

“Moć Azova proizilazi iz pištolja, a ne njihovih književnih napora. Još 2014. godine kada je ukrajinska vojska bila slaba i nedovoljno opremljena, dobrovoljci Azova pod vodstvom Andrija Biletskog borili su se protiv separatista u regiji Donbas te su vratili pod kontrolu grad Mariupolj. Napori Azova na istoku i jugoistoku Ukrajine donijeli su im veliku slavu i podršku ukrajinske države koja je bataljon krajem godine uvrstila kao zvaničnu jedinicu Nacionalne garde Ukrajine”, pišu ukrajinski mediji.

Iako su u Ukrajini, kao i u mnogim državama svijeta pa i u Rusiji, aktivni brojni desničarski pokreti, bataljon Azov se izdvajao i po vojnim uspjesima, te se pokazao kao tvrd orah za rusku vojsku još od početka sukoba 2014. godine.

Zbog toga, ali i ideologije koju je pokret promovirao naročito u svojim počecima, Rusija i Vladimir Putin upravo ovaj pokret vide kao savršenu podlogu za svoju priču o denacifikaciji Ukrajine.

Osnivač pokreta koji koketira s nacizmom

Iako je početkom rata u Ukrajini bataljon Azov postao masovni pokret, od samog osnivanja jedinice za nju se veže samo jedno ime – Andrij Biletski. Ovaj ukrajinski desničar bio je ujedno i prvi komandant Azova.

Njegovo djelovanje u Ukrajini može se posmatrati još od 2005. godine kada je u Harkovu, inače rodnom gradu, osnovao huligansku desničarsku grupu koja se vezala za Fudbalski klub Metalist iz ovog grada.

Ironično, naročito u kontekstu današnjih dešavanja, brojni poznavaoci prilika u tom dijelu Ukrajine ističu kako je huliganska skupina koju je organizovao Biletski inspiraciju za rad dobijala od neonacističkih skupina iz Rusije.

“Njegov maternji jezik je ruski. Bio je pod utjecajem ruskih neonacista i promovirao je ideju konfederacije istočnoslavenskih naroda”, rekao je za The Times šef ukrajinske Grupe za praćenje prava nacionalnih manjina Vjačeslav Luhačov.

Još 2005. godine, Biletski je osnovao, tačnije obnovio rad nacionalističke organizacije “Patrioti Ukrajine”, koja se zalagala za nacional-socijalnu državu, a kao simbol je uzela tzv. Wolfsangel, znak koji su tokom Drugog svjetskog rata koristile jedinice Wehrmachta i SS divizije.

Kroz svoj rad, Biletski je paralelno nastojao osnažiti utjecaj svih desničarskih skupina u Ukrajini koje su svoje djelovanje bazirale na idejama neonacizma, nacional-socijalizma, te ukrajinskog nacionalizma.

Tako je 2008. godine pokrenuo ideju o osnivanju Nacional-socijalne skupštine koja je uključivala većinu desničarskih organizacija u Ukrajini. U tom periodu, osobe bliske Biletskom, osnovale su i krajnje desničarsku organizaciju Desni sektor.

Vođa ove organizacije Dmitro Jaroš ranije je izjavio kako Desni sektor teži ka potpunoj izgradnji nacionalističke ukrajinske države koja se neće približiti Evropskoj uniji i NATO-u, ali ni Ruskoj Federaciji.

Kada je riječ o Biletskom, on je još prije osnivanja pokreta Azov, kroz organizaciju Patrioti Ukrajine, javno promovirao razmišljanja koja dosta podsjećaju na mračna vremena Drugog svjetskog rata.

“Misija Ukrajine je predvoditi bijelu rasu svijeta u konačnom krstaškom ratu protiv ‘Untermenscha’ koje predvode Semiti”, rekao je 2010. godine lider Azova.

Iako je vremenom retorika Biletskog, ali i drugih članova Azova znatno ublažena, činjenica je kako se među pripadnicima ove organizacije često mogu vidjeti nacističke zastave i drugi simboli iz perioda nacističke Njemačke.

“Oni su heterogeni pokret krajnje desnice koji je više nego sretan što u svojim redovima ima manjinu direktnih neonacista i privrženika političkom nasilju. U cjelini, Azov se protivi liberalnoj demokratiji. Autori koji utječu na njih su fašisti i krajnji desničari. Jedan ideolog pokreta je držao govor u kojem je rekao da glasanje nije pravo već privilegija. Oni odbacuju jednakost bilo koje vrste – bilo za etničke ili seksualne manjine”, riječi su kanadskog novinara Michaela Colbornea.

Političko djelovanje

Pored vojnog djelovanja od 2014. godine, Biletski je dvije godine kasnije formirao i političko krilo pokreta pod nazivom Nacionalni korpus, te je zajedno sa istomišljenicima iz drugih desničarskih stranaka, nastojao politički iskoristiti popularnost koju je Azov stekao zahvaljujući vojnim uspjesima.

Stranka je, baš kako to biva s desničarima, pompezno najavljivana, a osnivački Kongres je započeo uz tzv. “Marš nacije” gdje su se među učesnicima mogli vidjeti simboli Azova, ali i zastave Ukrajinske pobunjeničke armije, pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu optužen za saradnju s nacistima i čiji su pripadnici bili uključeni u ubijanje stotina Poljaka na sjeverozapadu Ukrajine.

Međutim, iako su nacionalisti očekivali da će na temelju vojnog uspjeha i nacionalnog naboja steći i političku popularnost, stranke ujedinjene desnice na izborima 2019. godine osvojile su samo 2,15 posto glasova što nije bilo dovoljno da pređu cenzus.

Ovakvi podaci, ukoliko se u obzir uzme kontekst “denacifikacije” Ukrajine, jasan su pokazatelj kako ideologija krajnje desnice u Ukrajini nema političko uporište kod većine stanovnika ove države.

Ukupno 2,15 posto osvojenih glasova nekoliko nacionalističkih organizacija pokazuju se nedovoljnim da bi se politika jedne države mogla smatrati takvom da zahtijeva hitan proces tzv. denacifikacije.

Organizacije koje njeguju ideologije bliske nacizmu ili fašizmu postoje gotovo u svakoj državi u svijetu, pa i u samoj Ruskoj Federaciji. Također, ruska paravojna plaćenička formacija Wagner među svojim članstvom također ima osobe koje se mogu povezati s neonacističkim ideologijama, ali se u javnosti rijetko može čuti kako je Rusiji potrebna denacifikacija.

Ovakvi i slični pokreti su, nažalost, itekako vidljivi širom istočne Evrope pa i u samoj Rusiji, ali oni se za sada ne mogu ocijeniti kao realna prijetnja sadašnjim sistemima.

Ukrajina na prekretnici

Pored svega navedenog, uloga Azova u vojnom smislu, Ukrajinu i njeno današnje rukovodstvo na čelu sa Zelenskim postavila je u jednu potpuno atipičnu i dugoročno gledano prilično nezavidnu poziciju.

Iako je od ruske invazije na Ukrajinu ova država postala na neki način simbol otpora liberalno-demokratskih vrijednosti, koje snažno podržava Zapad u borbi protiv Rusije, njeni istaknuti borci koji ovih dana pružaju nevjerovatan otpor u opkoljenom Mariupolju, i dalje se vežu za ideje nacionalizma, bijele supremacije i nacionalsocijalizma.

Dok je rat u Ukrajini u toku, vjerovatno nikome u ovoj državi, ali ni na Zapadu ne pada na pamet da propituje ulogu i historiju vojnih formacija koje je nemali broj puta Zapad ocjenjivao kao ekstremističkim i opasnim za ukrajinsko društvo. Međutim, nepobitna je činjenica kako je Kijev (ne)svjesno podržavajući i vojno osnažujući desničarske organizacije potpisao i svojevrsni “pakt s đavolom”.

Dovoljno su vojno moćni i posjeduju dovoljno patriotskog naboja da mogu pružiti ruskoj vojsci kvalitetan i žestok otpor, ali njihova uloga i prisustvo u Ukrajini jednostavno će Ruskoj Federaciji uvijek služiti kao primjer zbog čega je Ukrajini potrebna denacifikacija, iako je jasno kako te organizacije nemaju podršku građana.

Rat u Ukrajini prije ili kasnije će biti okončan, a tek nakon sumiranja stanja u državi i analize svega što se u Ukrajini izdešavalo još od 2014. godine bit će moguće procijeniti predstavljaju li Azov i slični bataljoni i pokreti “defanzivno oružje” koje Ukrajina kvalitetno može koristiti u borbi protiv Rusije.

S druge strane, postoji mogućnost da se to “defanzivno oružje” u svakom trenutku za Kijev pretvori u oružje za masovno samouništenje koje može stvoriti unutrašnji problem svaki put kada se procijeni da je ukrajinsko rukovodstvo, naročito u kontekstu eventualnog mirovnog sporazuma s Rusijom, donijelo odluku koja se može protumačiti kao antipatriotski čin.

Do tada, Ukrajina i Zapad s jedne, te Rusija s druge strane, živjet će svoju verziju priče o ulozi desničarskih organizacija u ratu u Ukrajini.

Za jedne će predstavljati heroje koji pružaju izuzetan otpor, dok će za druge, sve dok postoje, biti dovoljan razlog za bombardovanje Mariupolja i pokretanja priče o denacifikaciji države. Istina je, vjerovatno, kao i svaki put, negdje na sredini. Međutim do nje se u globalnoj kakofoniji, bar za sada, teško može doći. (Klix)