Zašto se Evropa plaši Rusa, kratak pregled brutalnosti kroz historiju

Strah u evropskim državama od Rusije je posljedica i historije, posebno onog što se dešavalo tokom i nakon hladnog rata. Zapravo, za pojedine hladni rat nikada nije ni završio.

Mnogi još pamte ono što se dešavalo od završetka Drugog svjetskog rata, a što im uzrokuje strah. Početak agresije Rusije na Ukrajinu je taj strah osnažio te je prisutan među onima koji ne pamte ono što se dešavalo do prije tri decenije.

Drugi svjetski rat

Animoziteti prema Rusiji uzrokovani su i prije hladnog rata, odnosno nekoliko godina prije i tokom Drugog svjetskog rata. Vještački izazvana glad 30-ih godina u dijelovima Sovjetskog Saveza je jedan od najbrutalnijih zločina režima Josifa Visarionoviča Staljina.

Zločin je bio reakcija na otpor dijela stanovništva u Ukrajini, sjevernom Kavkazu i donjem dijelu rijeke Volge na ekonomsku politiku kolektivizacije. Pretpostavlja se da je glad, poznata kao holodomor ili gladomor, uzrokovala smrt između tri i sedam miliona ljudi, uglavnom Ukrajinaca. Otuda u Ukrajini tvrdnja da je riječ o genocidu, a da se desio genocid smatra i autor definicije genocida Raphael Lemkin.

Pojedinima je neprihvatljivo to što je Sovjetski Savez sa Njemačkom 1939. potpisao pakt o nenapadanju, nazvan Ribbentrop-Molotov pakt, jer smatraju da je to nacistima u Njemačkoj bilo snažno ohrabrenje da počnu s ratom. Poljska je bila jedna od najvećih žrtava pakta o nenapadanju.

Spomenutim paktom doprinijelo se još jednom sovjetskom zločinu, a riječ je o onom sa početka 40-ih godina u Katinskoj šumi u Poljskoj. Tada je usljed sovjetskog napada, izvršenog u skladu s paktom koji je podrazumijevao podjelu interesnih zona između Sovjetskog Saveza i Njemačke, ubijeno više od 20.000 Poljaka – vojnika, policajaca i intelektualaca. Sovjeti su pokušali prikriti ovaj zločin.

Sovjetski Savez jeste među najzaslužnijim za poraz nacista i fašista, ali su njegovi vojnici odgovorni i zločine koji su se dešavali u završnici Drugog svjetskog rata. To se odnosi i na silovanja koja su činili u zemljama koje su oslobađale od okupatora. Među njima je i Srbija. Predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito navodno se Staljinu žalio na ove zločine.

Hladni rat

Tito je odbio Staljinov pokušaj da Jugoslavija poslije rata bude dio sovjetske sfere utjecaja, i to u trenutku kada se strahovalo da će Sovjeti izvršiti vojnu invaziju na državu južnih Slavena.

Sovjetske invazije, odnosno agresija desile su se 1956. na Mađarsku i 1968. na Čehoslovačku, a kako bi se održale pod sovjetskim utjecajem. NATO je formiran prije navedenih invazija, i to upravo zbog straha od mogućnosti da će Staljin pokušati ovladati cijelom Evropom.

Američke vojne intervencije u pojedinim azijskim zemljama bile su proistakle iz uvjerenja da će ovladavanje komunista jednom državom, tj. potpadanje pod sovjetski utjecaj, značiti da će se to desiti i u drugoj državi – teorija domina. Intervencijama određenim politikom kontejnmenta ili suzbijanja, to se pokušalo spriječiti.

Suzbijanje utjecaja Sovjetskog Saveza je bilo dio doktrine bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Harryja Trumana. Za suzbijanje utjecaja u Evropi iskorišten je i Marshallov plan, a koji je nazvan po američkom državnom sekretaru i generalu Georgeu Marshallu. Plan je podrazumijevao izdašnu finansijsku pomoć, 13 milijardi dolara, za obnovu zemalja Starog kontinenta, a kako bi se spriječilo da potpadnu pod utjecaj Sovjetskog Saveza.

Odnos Evropljana prema Rusiji određen je i drugim brutalnostima unutar Sovjetskog Saveza. To se prije svega odnosi na ukidanje većine ljudskih prava ovog saveza. Između ostalog, stihovi Branimira Johhnyja Štulića iz “Azrine” pjesme “Kurvini sinovi” bili su upućeni Sovjetima.

Nakon hladnog rata

Sovjetski Savez je nestao na najmanje očekivan način – urušio se sam od sebe. Tada je okončan bipolarni svijet, počeo je unipolarni svijet koji značio američku dominaciju i proglašen je kraj hladnog rata. Kada se Rusija konsolidovala, prije svega politički, pod režimom dugogodišnjeg predsjednika Vladimira Putina, počelo se dešavati ono što neki shvaćaju kao oživljavanjem Sovjetskog Saveza.

Ponovo su počeli brutalna obračunavanja s političkim neistomišljenicima i uplitanja u unutrašnje odnose drugih država. Podsjećamo na trovanje bivšeg ruskog obavještajca Sergeja Skripala u Velikoj Britaniji i bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka.

Rusija je 2008. vojno intervenisala u Gruziji koja se borila protiv separatista u regiji Južna Osetija. Podržala je i podržava proruske separatiste, baš kao što podržava proruske separatiste u još jednoj gruzijskoj regiji Abhaziji, azerbejdžanskoj regiji Nagorno-Karabah i moldavskoj regiji Pridnjestrovlje. Rusi su se miješali i u unutrašnje odnose u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, kao što se miješaju i u odnose u Bosni i Hercegovini. Riječ je o državama koje žele biti dio Zapadnog svijeta.

Najveća ruska vojna intervencija, tj. agresija kao podrška proruskim separatistima od završetka hladnog rata jeste u Ukrajini. Početak rata u Ukrajini je odnose Rusije i Zapada učinio najgorim u posljednjih 30 godina, a neki su zaključili da je i ovo potvrda da hladni rat zapravo nikada nije završio.

Bjelorusija je jedina evropska zemlja koja ima dobre i stabilne odnose sa Rusijom, što nije slučaj sa ostalim državama.