Rusija će nakon invazije prijeći u niži rang i neće više biti takmac SAD-a, rat će je gurnuti godinama unazad

Izvještaji sa terena o efikasnosti ruskih vojnih operacija unutar Ukrajine dosta su kontradiktorni. Dok jedni smatraju da su ove operacije katastrofalan neuspjeh ruskih planova da preuzmu kontrolu nad glavnim gradom Kijevom u roku od nekoliko dana, uz predaju ukrajinske vojske, drugi smatraju da se ruski vojni napredak nastavlja u skladu sa željom Moskve da ne zauzima i ne juriša na prepune ukrajinske glavne gradove, uključujući prijestolnicu Kijev, barem za sada.

Kako bi razumjeli posljednja vojna dešavanja u Ukrajini, Al Jazeera je intervjuirala Johna Spencera, jednog od najeminentnijih stručnjaka i teoretičara “modernih ratova” (Modern Wars) i “urbanog ratovanja” (Urban Warfare). Umirovljeni vojni komandant jedan je od najvažnijih stručnjaka za urbano ratovanje, te za vojne taktike i strateške ravnoteže koje se vezuju za navedeno.

Spencer je sudjelovao u brojnim američkim ratovima u posljednja tri desetljeća. Radio je kao savjetnik visokorangiranih komandanata u američkoj vojsci u sklopu timova za strateško istraživanje u Pentagonu. Predaje na West Pointu, najistaknutijoj američkoj vojnoj akademiji.

Spencer je vojnu službu počeo kao vojnik u pješadiji, a zatim je napredovao do pozicije komandanta više borbenih jedinica u činu majora te komandanta nekoliko brigada. Služio je kao načelnik generalštaba u komandi Kopnenih snaga, a potom se počeo baviti podučavanjem i vojnom obukom kao zamjenik direktora Instituta modernog ratovanja na West Pointu. Trenutno je šef Odsjeka za studije urbanog ratovanja na Madison Policy Forumu.

• Kako generalno ocjenjujete dosadašnji tok bitke u Ukrajini?

– Načelno, smatram da je za nas, vojne stručnjake, spor tempo ruskog napredovanja bio veliko iznenađenje, jer smo očekivali da će to biti munjevita i brza operacija. Međutim, nakon više od dvije sedmice borbi, čini se da ruska vojska još uvijek nije pronašla efikasan način da se nosi s do sada nepokolebljivim ukrajinskim otporom na mnogim frontovima.

• Koje su najvažnije vojne greške koje je počinila ruska strana?

– Nema sumnje da su napravljene pogrešne procjene ili dvostruke greške u ruskim vojnim računicama, kako u procjenama snage ukrajinske strane, tako i u procjenama snage ruske vojske.

Prva pogrešna procjena može se pripisati greškama ruskih obavještajnih službi u pogledu jačine, opremljenosti i efikasnosti otpora ukrajinske vojske. Također, nema sumnje da postoje obavještajne greške u procjenama otpora civila i prihvaćenosti ruskih snaga u narodu. Čini se da su Ukrajinci jedinstveni u protivljenju ruskoj invaziji na njihovu zemlju, što Moskva nije očekivala, niti je uzimala u obzir u svojim vojnim računicama.

Druga greška, koja nije ništa manje ozbiljna od prve, tiče se procjena ruskog vodstva o stvarnim potencijalima vlastitih oružanih snaga. Dosadašnji tok bitaka govori o velikom ruskom pretjerivanju i preuveličavanju sposobnosti svoje vojske.

• Kako se manifestiraju pogrešne procjene koje je napravila Rusija kada su u pitanju vlastiti vojni kapaciteti?

– Rusija nije uspjela brzo nametnuti kontrolu nad ukrajinskim zračnim prostorom, a to nije vojni luksuz koji se može zanemariti. Nijedna strana u bilo kojem ratu ne može pobijediti bez potpune kontrole neba nad bojnim poljem. Rusija nije naučila iz rata u Iraku da je neophodno pokrenuti snažan zračni napad koji će paralizirati otpor na zemlji i paralizirati vojne komunikacijske i kontrolne centre, što je postalo poznato kao strategija “šok i strahopoštovanje”.

Ruska strana je trebala prostudirati na koji način je Washington uspio kontrolirati Bagdad i lako poraziti iračku vojsku, nakon što je preuzeo potpunu kontrolu nad iračkim nebom u roku od nekoliko dana od početka napada. Ruski neuspjeh da ostvari potpunu kontrolu nad nebom je neoprostiva strateška greška.

• Je li neuspjeh u preuzimanju kontrole nad nebom jedini element u određivanju toka borbe?

– Ne. Ruske snage, osim toga, pate od slabih i loših linija opskrbe, što spada u okvire logističkih priprema za rat i nije ništa manje važno od planiranja samih borbenih operacija. Bez osiguravanja izvora goriva, hrane i pitke vode za vojnike, osim municije, nemoguće je postići bilo kakav vojni napredak, jer su opskrbne linije okosnica vojne operacije. Ne može se zanemariti ni nizak moral ruskih vojnika, koji upadaju u susjednu zemlju s kojom dijele dugu historiju i višestruke veze.

Kontrola nad zračnim prostorom ne podrazumijeva samo mogućnost izvođenja napada avionima, već postoje i druge dimenzije koje se tiču komunikacije sa snagama na tlu i njihovim navođenjem kroz zračno izviđanje. Također, važna je uloga radara i ometanje neprijateljskih aviona.

U planovima za vojske koje vode ratove u 21. stoljeću koristi se koncept poznat kao kombinirane i združene snage (Joint Combined Army), gdje sve komponente oružanih snaga djeluju međusobno usaglašeno i usklađeno kako bi ostvarile jedan cilj. Rusija je pokušavala to učiniti, međutim, čini se da nije bila u stanju iskoordinirati to u potpunosti, pa se vratila starim vojnim tradicijama i metodama.

• Kako se to odražava na izvođenje borbenih operacija?

– Odnos vojnih snaga uveliko naginje na rusku stranu, a to je realnost koja se ne može promijeniti, budući da ruska vojska ima vatrenu moć koja značajno premašuje ukrajinsku. Postoji i tačka koju Rusi, po svemu sudeći, nisu uzeli u obzir, a tiče se prirode Ukrajine. To je prenaseljena zemlja, s mnogo gradova i urbanih sredina, koja ima otvorene granice s mnogim zemljama, a neke od njih su i članice Sjevernoatlantskog saveza. To je utjecalo na lak pristup linijama za dopremanje zaliha, oružja i zapadne pomoći ukrajinskoj strani.

Vrlo važan faktor kojeg se politički stručnjaci ne dotiču je klima. Nalazimo se u zimskom periodu, a topografija Ukrajine otežava napredovanje kroz šume ili prostrane ravnice, pa nije moguće napredovati osim preko glavnih prometnica. U tom smislu, Rusi nisu imali drugog izbora nego krenuti glavnim cestama, zbog čega su bili laka meta za ukrajinsku vojsku i borce otpora.

• Koji je vojni cilj ruskih snaga koje napadaju Ukrajinu?

– Nema sumnje da je krajnji cilj politički u najvećoj mjeri. Smatram da je rušenje sadašnje vlade, na čelu s Volodimirom Zelenskim, i uspostavljanje marionetske vlade odane Moskvi ono čemu teži predsjednik Vladimir Putin. Prema tome, Rusi moraju preuzeti kontrolu nad glavnim gradom Kijevom. To bi predsjednika Zelenskog moglo potaknuti na bijeg, ili bi mogao biti uhapšen, ili ubijen. U svakom slučaju, to bi bio veliki šok za visoki moral ukrajinskog naroda i otpora.

• Hoće li Rusija lako zauzeti Kijev?

– Mali broj svjetskih vojski se ozbiljno obučava za “urbane ratove” ili ratove u područjima prepunim civila. SAD, Australija i Velika Britanija su među vodećima na tom polju. Rusija može preuzeti kontrolu nad Kijevom, ali to će zahtijevati ogromne ljudske i vojne resurse s ruske strane, pogotovo ako se uzme u obzir snažna odbrana grada, zbog mreže metroa, koji će se koristiti za krijumčarenje svega, od oružja, goriva i ukrajinskih boraca otpora unutar grada. No, za Ruse bi scenarij snažne opsade glavnog grada mogao predstavljati prihvatljivu alternativu upadu. Do takvih alternativa je došlo u poznatim bitkama poput opsade Sarajeva ili opsade Mosula.

• Kako gledate na procjene pojedinih da bi Moskva mogla posegnuti za hemijskim ili nuklearnim oružjem?

– Ruski predsjednik Putin nije lud, on djeluje prema preciznim računicama i zaprijetio je da će posegnuti za nuklearnim oružjem kako bi povukao “crvenu liniju” i kako bi se NATO i Washington suzdržali od direktne intervencije u ratu. Njegova poruka je bila jasna za Washington.

Ne mislim da će ruska strana posegnuti za hemijskim oružjem protiv Ukrajinaca, jer im to ne treba i neće služiti niti jednom njihovom cilju.

• Kako vidite odbijanje Washingtona i NATO-a da nametnu zonu zabrane letenja iznad Ukrajine?

– To je bio, prije svega, nerealan zahtjev ukrajinskog predsjednika, pogotovo nakon što je predsjednik SAD-a Joe Biden veoma rano saopćio da se ne namjerava vojno sukobiti s Rusijom zbog Ukrajine. Washington ne može svoje pilote i avione dovesti u konfrontaciju s ruskom avijacijom.

Neuspostavljanje zone zabrane letenja neće nužno značiti poraz ukrajinske strane. Ne mislim da bi Washington promijenio svoj stav po tom pitanju ako bi se jednadžbe na terenu promijenile, a ukrajinska strana povukla ili približila porazu.

• Šta se treba dogoditi pa da Washington promijeni svoj stav i direktno se umiješa u rat?

– Washington bi možda mogao promijeniti svoj stav u slučaju da Rusija upotrijebi hemijsko oružje ili ako dođe do masovnih pokolja. Ali, ponavljam: možda!

• Slažu li se američki vojni čelnici s Bidenovom administracijom u upravljanju ukrajinskom krizom od početka borbi?

– Vojno i političko vodstvo je jako složno. Načelnik generalštaba američke vojske, general Mark Milley, profesionalac je i pruža vojne savjete predsjedniku Bidenu i osoblju američke administracije. Međutim, na kraju se i on pokorava izboru i odlukama vrhovnog komandanta oružanih snaga, a to je predsjednik Biden.

• Koje su najvažnije geostrateške reperkusije ovog rata?

– Prije početka ovog rata, još za vrijeme moje vojne službe, koja je trajala duže od četvrt stoljeća, američka vojska je smatrala da postoje samo dvije vojske koje mogu parirati američkoj vojsci, a to su kineska i ruska. Mislim da će se nakon završetka rata u Ukrajini ova jednadžba promijeniti i da će samo Kina biti konkurencija američkoj vojsci. Rusija će preći u niži rang, tako da neće biti takmac Americi. Ovaj rat će gurnuti Rusiju godinama unazad, ne samo vojno, nego na svim nivoima.