Preživjela iz Mariupolja: ‘Djeca su pitala – boli li kada se umire?’

Dvadesetosmogodišnja Ukrajinka prepričala je horor iz Mariupolja, gdje su ona, njena porodica i susjedi bili okruženi uništenjem i smrću.

Halina, 28-godišnja žena iz južnog ukrajinskog grada Mariupolja preživjela je tri sedmice ruskog granatiranja sa suprugom, dvoje male djece i psom.

Trenutno je negdje drugo u Evropi, a Al Jazeera njeno prezime i ostale detalje ne želi otkrivati jer su njeni rođaci i dalje u gradu pod ruskom okupacijom.

Ovo je njena priča, onakva kakvu je ispričala.

„Probudili smo se, jer su eksplozije bile snažne. Prozori su se raspali i odmah smo shvatili da je rat počeo. Prvog dana, granatiranje je bilo daleko od nas, na drugoj strani grada, ali svakim danom je bilo bliže. Potom je došlo i do nas. Geleri su letjeli okolo, nismo smjeli napustiti svoje sklonište. Bili smo u šoku. Ruke i noge su mi se tresle. Govorila sam sebi: ‘Možda to nije istina’, ali onda smo uključili televizor i shvatili da je zaista istina i da je počeo rat.”

„Djeca su se plašila od prvog dana, naravno. Strahovala su od bombardovanja. Ali kada je postalo gore, bila su u histeriji i postavljala pitanje: ‘Boli li kada se umire?’”

‘Tijela u dvorištu’

„Mojoj kćerki je osam, a sinu šest godina. Psu je osam godina i djeci je odvlačio misli od svega. Pomogao je mnogo“.

„Kupili smo neke namirnice. Bilo je nešto hrane i u frižideru, malo mesa, raviola. To je bio jedini put da smo išli po namirnice tokom rata“.

„Kasnije, kada nije bilo struje i hrane, mi odrasli smo gladovali. Djeca su jela jednom na dan i zajedno pili jednu čašu vode. Nismo imali normalne vode. Suprug je pod mecima išao do rijeke po nju.”

„Isključili su nam centralno grijanje. Napolju je bilo minus deset stepeni. Jednog dana, u granatiranju nam je uništen prozor i noćna mora je počela. Bez njega, u stanu nam je bio jedan stepen. Voda je ledila. Bilo je nemoguće ići bilo gdje, u posjetu familiji.“

„Nastavljali smo ići u sklonište, sve do posljednjeg dana, kada smo otišli. Ako nije bilo mjesta u podrumu, boravili smo u prostoru između stanova na našem spratu. Stavljali smo deke na pod, palili svijeće i spavali tako danima.“

„Suprug je činio sve ne bismo li preživjeli, da ja i djeca ne umremo. Riskirao je život da nam donese vodu.“

„Zgrada je imala devet spratova i bila je ranjiva na napade. Sve okolne zgrade bile su ili spaljene ili uništene. Okolo su bile gomile tijela.“

„Naša lokacija bila je u zoni aktivnih borbi, konstantno pod vatrom. Našu zgradu pogodile su četiri granate, dok smo bili tamo. Jedna bomba uništila je dva sprata. Poginulo je troje djece i dvoje odraslih.“

„Uzela sam jedan geler u ruke. Malen, ali težak komad, sa jako oštrim rubovima, jako zastrašujući. Čini se da je ubijanje ljudi time veoma lagano.“

„Oko 7. marta, naši susjedi su poginuli. Tijela su im bila u dvorištu, pored kontejnera.“

‘Rat ujedinio susjede’

„Kada je počelo masovno granatiranje, djeca su uvenula. Pričala su malo, sjedila su po cijeli dan. Razgovarali smo sa psihologom. Rekla nam je da djeca možda mogu napustiti rat, ali da je rat u njima.“

„Ne možete to objasniti riječima. Čujete zvuk aviona, a kako se približava, možete samo sjediti i moliti se da bomba ne padne na vas. To su trenuci očaja. Smrzavali smo se i bili gladni. Otišla sam u stan i legla. U trenucima kada sam zaspala, vidjela sam svjetla. Suprug je vikao: ‘Bacaju nešto na protuzračnu odbranu, bježimo’. Potom je sve palo na susjednu kuću i naša se počela tresti. Bio je to avion koji je izbacio četiri bombe.“

„Jedne noći, u našoj blizini smo izbrojali 37 zračnih napada.“

„Susjedi su pomagali jedni drugima. Donosili su vodu starijim, prokuhavali je u loncima. Rat je ujedinio susjede, čak i one koji nisu bili prijateljski nastrojeni jedni prema drugima.“

„A onda, desio se možda najstrašniji trenutak rata. Sjedili smo u prostoru između stanova u tom stanju, u stanju pred smrt. Činilo mi se da će sada sve biti gotovo. Naša susjeda je ranjena u lice. Borba se vodila pored naše zgrade i geler ju je pogodio tačno u lice. Sva u krvi, vrištala je.“

„Svi su se krili, gdje god su mogli, neki u haustoru, neki u podrumu. Susjedi su molili za pomoć, ali niko nije mogao doći, jer je bilo strašno pokušati izaći.“

„Kada se malo smirilo, došli su ukrajinski vojnici. Neke su odvodili. Susjed ih je molio da odvedu ranjenu susjedu, koja je ležala u stanu. Izgubila je pola lica, lobanja joj je bila oštećena. Moj suprug i još jedan čovjek su je snijeli dole i vojnici su je odveli u bolnicu.“

„Bila sam u kontaktu s njom. Pošto nije ranije mogla dobiti ljekarsku pomoć, izgubila je vid na jednom oku.“

Uništeni grad i raznesena tijela

„Ujutro smo prokuhavali vodu na vatri. Kada se probudite u hladnoći, treba vam malo tople vode. Ko god je prvi ustajao, palio je vatru. Druga je slijedila između četiri i pet popodne.“

„Pravo gladovanje počelo je 3. marta. Djeca su tražila hranu, uvijek su bila gladna, a mi odrasli gotovo da nismo nikako jeli. Svojim očima sam vidjela da su ljudi krali iz prodavnica. Iako smo bili glavni, savjest nam nije dozvoljavala da i mi to počnemo raditi.“

„Na kraju, ostali smo sa nekoliko susjeda, u očaju. Susjedi su došli i rekli: ‘Idemo, bilo gdje. Šta god bude, neka bude’.“

„Za 15 minuta, uskočili smo u automobile i pobjegli bez ijedne stvari. Prije rata, moj otac je kupio nekoliko kanistera benzina. Naš automobil je ostao neoštećen samo zato što je bio u garaži, koja je spasila i njega i naše živote.“

„Krenuli smo. Kada smo vidjeli grad, izgledao je kao iz noćne more.“

„To je bio prvi put da su djeca izašla napolje. Kada su meci letjeli oko nas, govorila sam im da zatvore oči, da njihove malene oči ne budu povrijeđene.”

„I jesu. Vodila sam ih pločnikom između mrtvih tijela. Ušli smo u automobil i krenuli. Na putu van grada, vidjeli smo potpuno razneseno tijelo muškarca. Na tlu je bio samo njegov torzo. Reakcija djece bila je užasna. U prvi mah, nisu uopšte shvatala o čemu se radi, a kada su shvatila, pala su u histeriju, užasnuta svim tim.“

„Slovo ‘Z’ bilo je ispisano po cijelom gradu. Bili smo šokirani jer smo mislili da u gradu nema onih koji podržavaju Ruse.”

„Bile su kolone automobila, a Rusi su stajali svuda. Ceste su bile blokirane na svakih 50 metara.“

„Smiješili su nam se. Dali su gladnoj djeci flaširanu vodu ukradenu iz ukrajinskog supermarketa i med. Neki su djelovali kao alkoholičari“.

„Željeli su pregledati automobile, da detaljno provjere ljude koji napuštaju grad, njihove poruke, fotografije. Možda je moglo biti nešto što bi im bilo sumnjivo, nešto što im se ne bi svidjelo.“

‘Svaka kap vode kao da je od zlata’

„Spasilo nas je to što tri sedmice gotovo nikako nismo imali struje. Zato nam nisu mogli provjeriti telefone, baterije su nam bile prazne. I hvala Bogu, sigurna sam da je to ono što nam je spasilo živote.“

„Blokade na cesti protekle su se sve do grada Orikiva (160 kilometara sjeverozapadno od Mariupolja).“

„Kada smo vidjeli prvu blokadu na kojoj su bili ukrajinski vojnici, obuzela nas je radost. Istrčali smo iz automobila i grlili ih.“

„Sa susjedima smo išli do Nikolske i bili smo sami, jer su ostali otišli u Donjeck (pod kontrolom separatista) ili na Krim (koji je Rusija anektirala), dok su neki ostali u Nikolsku.“

„Ljudi su bili zbunjeni i uplašeni. Neki su samo sjedili pored ceste, jednostavno nisu znali šta da urade i gdje da idu. Vladao je strah, svi su se plašili da krenu prema regijama pod kontrolom Ukrajine.“

„Cesta kojom smo krenuli bila je prazna. Nekih 100 kilometara, nismo vidjeli niti jedan automobil.“

„Kada smo došli do prvog grada u kojem je sve bilo normalno i tiho, i gdje su prodavnice i restorani radili, zaplakali smo. Kada došli do stana našeg prijatelja da opremo ruke i vidjeli toplu vodu iz slavine, plakali smo.”

„Nisam mogla vjerovati da ima vode. Izgledala je tako dragocjeno. Svaka kap izgledala je kao da je od zlata. Najjednostavnije stvari, kao što su voda, struja, grijanje… na sve to smo gledali kao da je poklon iz raja.“

„Došli smo grada Dnjepra kasno, otišli u hotel, konačno se okupali i jeli normalno. Moj sin je rekao: ‘Mama, ovo je najbolji hotel na svijetu’”.

„Djeca su spavala cijelu noć i još pola dana. Vratila su se u život i pitala: ‘Hoće li i ovdje biti pucanja?’“

„Sada možemo pričati sa rođacima iz Mariupolja, ali moraju platiti za to. Oni s kojima sam u kontaktu nemaju struje. Mogu napuniti telefone, ali ako plate po satu.“

‘Rusi stvaraju sliku normalnog života’

„Rusi su počeli dovoziti hranu iz okolnih sela, na improviziranim pijacama. Ko ima novac, može je kupiti, ali cijene su visoke.“

„Još jedan problem sa hranom je što frižideri ne rade, pa je ne možete čuvati. Jednom jedi i to je to.“

„Fizički, osjećaju se loše. Nema lijekova, dobre vode, normalne hrane.“

„Šta govore o okupatoru? Ništa dobro. Rusi žele stvoriti sliku normalnog života u koju bi se povjerovalo. Otvaraju škole i mjesta za zabavu, ali realna slika je da ljudi tamo nemaju vodu i hranu.“

„Pokušavaju obnoviti isporuku vode, ali cijevi su oštećene. Voda iz njih ide i u masovne grobnice. Tamo je bila katastrofa. Nisu ukopali tijela dovoljno duboko i ona sada isplivavaju na površinu. Moj otac je to vidio.“

„Kuća u kojoj sada žive nema krov, samo zidove. A ja svoj stan više nemam, jer je bomba uništila zgradu“.

„Imali smo toliko sreće.“

Napomena: Monolog je blago prilagođen da bi bio jasniji i kraći.