Kako su Španci na pitanju Gaze položili najvažniji ispit ljudskosti: Zlatna slova historije za Pedra Sancheza

Izjave zapadnih zvaničnika kojima svjedočimo posljednjih nekoliko sedmica jasno pokazuju kako je strpljenje u kontekstu djelovanja izraelske vlade i Benjamina Netanyahua u Gazi pri samom kraju. Ipak, dok se još konkretnije djelovanje i dalje čeka, pojedine države ipak vrijedi izdvojiti kao primjere gdje je jasan ljudski stav odavno prevagnuo u odnosu na politiku.

Uprkos tome što je politika prvenstveno stvar pragmatičnosti, snalažljivosti i umijeća prilagođavanja na date geopolitičke okolnosti, pitanje onoga što se događa u Gazi odavno je prevazišlo granice pragmatičnog.

Postalo je pitanje ljudskosti i nadnacionalnog odvajanja dobrog od lošeg te razlikovanja djelovanja po vojnim ciljevima od potpunog razaranja svake sjene onoga što se nalazi na tlu Gaze.

Iako i dalje stidljivo, sve više zemalja počinje uviđati da je ponašanje Izraela i vlade koju predvode desničari na čelu s Benjaminom Netanyahuom potpuno neprihvatljivo te da će, nakon više od godinu i po terorisanja stanovništva Gaze, Izrael zbog svega morati snositi veće posljedice.

Kap koja će vjerovatno u svemu tome preliti čašu jeste posljednji napad koji se dogodio na Zapadnoj obali gdje su izraelski vojnici pucali u zrak u trenucima kada su se u blizini nalazile evropske, ali i arapske diplomate. Logično je i zdravorazumski očekivati kako će se sve više, prvenstveno evropskih zemalja, uskočiti na “anti-Netanyahu” talas.

Međutim, zbog historije, izuzetno je važno izdvojiti one koji su prvi digli svoj glas protiv svega onoga što se dešava u Gazi. Španija, Belgija, Irska, Slovenija i Norveška, države su koje su 2024. godine gotovo u istom periodu priznale Palestinu kao nezavisnu državu.

Upravo su te države do danas ostale najžustriji zagovornici rješavanja “palestinskog pitanja”. Rješavanja na način koji će zadovoljiti obje strane, a ne onog “rješavanja” kakvo trenutno vlada u glavama izraelskih zvaničnika.

Iako svaka do navedenih država procese u kojima se promoviraju prava Palestinaca vodi sama za sebe, već duži period možemo vidjeti i jasnu međudržavnu koordinaciju koja ima odjeka i na terenu.

U cijeloj toj priči, zbog svog ugleda, ali i utjecaja posebno se ističe Španija, a njen premijer Pedro Sanchez svojom retorikom, ali i konkretnim potezima, postao je čovjek koji predstavlja svjetlo na kraju tunela učmale politike evropske ljevice koja je odavno izgubila svoje lidere, temelje, viziju i pravac te postala amorfna pojava na političkom spektru.

Lome me vali, nose me struje

Ukoliko se prati evropska politika godinama unazad, jasno se može svjedočiti kako je nakon odlaska Angele Merkel, ona ušla u slijepu ulicu u kojoj je izražena kriza liderstva. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, uprkos brojnim inicijativama, pokušajima, i dalje ne posjeduje harizmu i dovoljan utjecaj koji bi ga gurnuo na tron Evrope kao političara oko čijih će se ideja ujediniti cijela Evropa.

Kroz slične procese prolaze druge velike evropske sile, uključujući Njemačku i Veliku Britaniju koje, uprkos pozitivnim signalima u posljednje vrijeme, i dalje u određenim unutarpolitičkim i vanjskopolitičkim pitanjima plove “mutnim vodama” te će trebati vrijeme da se one do kraja razbistre kako bi se dobila jasnija i potpunija slika o određenim pitanjima.

U međuvremenu, u Evropi se paralelno odvijaju dvije poprilično stabilne priče iz dva različita politička spektra. Ona koju u Italiji predvodi premijerka Giorgia Meloni i vlada koju u Španiji i dalje s velikim uspjehom vodi Pedro Sanchez, lider Socijalističke radničke partije Španije.

Upravo je potonji, slagali se neki s tim ili ne, vremenom postao čovjek u kojem bi se definitivno mogla ocrtati kakva-takva politika moderne ljevice koja je prijeko potrebna modernoj Evropi. Ipak, položaj kakav Sanchez uživa u lijevo orijentiranim političkim krugovima, ne dolazi iz idealno posloženog sistema i uslova.

Sanchez gotovo pa svakodnevno vodi bitke i unutar ljevičarske koalicije za održavanjem krhkog jedinstva, ali i s članovima opozicione Narodne partije koji koriste gotovo pa svaku priliku da izraze nezadovoljstvo radom vlade, ekonomskom situacijom u Španiji te slučajevima korupcije s kojima se najbliži članovi Sanchezove porodice, uključujući i njegovu suprugu, povezuju mjesecima unazad.

U svemu tome, kao aveti prošlosti javljaju se i konstantni zahtjevi katalonskih političara, prvenstveno onih predvođenih bjeguncem Carlesom Puigdemontom koji iz godine u godinu testiraju granice i šire listu ustupaka koje bi Sanchez trebao napraviti da bi sačuvao politički mir i stabilnost.

Premijer Španije Pedro Sanchez u svim dosadašnjim političkim procesima pokazao se kao izuzetno uspješan kockar. Kockar koji često igra na blef, ali i kojeg često upravo taj blef dovede do dobrog rezultata i produži mu vrijeme koje provodi za političkim stolom.

Da li će to u trenutnim odnosima u španskoj politici moguće i dalje ostvarivati dugoročno? Teško je očekivati, ali sve dok premijer ne napravi kobnu grešku, a opozicija uspješno iskoristi priliku, jasno je kako će se Sanchezov pravac vođenja politike i dalje nastaviti. U svemu tome, na vanjskopolitičkom planu značajnu ulogu ima i španska politika prema Bliskom istoku, prvenstveno Gazi.

Gaza – biti i ostati svoj

Dok će se o borbama koje Sanchez i opozicija vode na ringu unutar Španije pričati i u narednim mjesecima te analizirati zapravo dobre i loše stvari i jedne i druge strane, Sanchezova vlada u međuvremenu je na vanjskopolitičkom planu i definitivno kroz svoje poteze izgradila stil koji poprima sve veće simpatije običnih građana.

Iako je Španija aktivna u kontekstu svih aktuelnih vanjskopolitičkih pitanja, borba da se čuje glas Gaze, ali i Palestine kao nezavisne države nešto je što će definitivno ostati trajni pečat u radu Sanchezove vlade. Da bude jasno do kraja, politika španske vlade koja se tiče Gaze dijelom je takva kakva jeste i zbog činjenice da ljevičarske stranke okupljene oko platforme Sumar borbom za palestinsko pitanje ispunjavaju i svoju stranačku politiku.

Uostalom, jedan od uslova za potpisivanje sporazuma između Sanchezovih socijalista i Sumara bio je upravo i priznanje Palestine kao nezavisne države.

Ipak, to svakako ne bi bilo moguće da i sam Sanchez ne dijeli većinu stavova svojih kolega iz vlade, a izjave koje je javno izrekao u posljednjih nekoliko sedmica jasan su pokazatelj kako Sanchez u ovom pitanju nastupa potpuno otvorenih karata.

“Razjasnit ću jednu stvar, gospodine Rufian. Ne trgujemo s genocidnom državom. Ne trgujemo. Mislim da sam s ove platforme neki dan objasnio o čemu govorimo, kada su dane neke izjave koje nisu istinite”, rekao je nedavno Sanchez.

Iako ga je opozicija kritikovala zbog toga, Sanchez se o Izraelu oglasio i u kontekstu njihovog učešća na Eurosongu.

“Rusija nije učestvovala na Eurosongu proteklog vikenda zbog svoje invazije na Ukrajinu 2022. godine, pa ni Izrael ne bi trebao, jer ne možemo dopustiti dvostruke standarde u kulturi”, poručio je.

Bez ulaženja u sam kontekst 7. oktobra 2023. godine i početka novog sukoba u Gazi, odnos Izraela i Španije historijski je isprepleten burnim odnosima koji svoje korijene vuku duboko u prošlost i prije osnivanja Izraela kao države. Upravo na tom talasu mogu se čuti i brojne izjave izraelskih analitičara, političara i drugih, kako Španija kroz podršku Gazi zapravo pruža podršku Hamasu.

Također, mogu se pročitati i izjave kako podrškom Gazi i nezavisnoj državi Palestini Španija se zapravo vraća korijenima svoje politike u kojoj je protjerivanje i mržnja prema Jevrejima nešto što je prema izraelskim zvaničnicima duboko ukorijenjeno u španskom političkom biću.

“Za zemlju koja je prognala svoju poznatu jevrejsku zajednicu – i mučila i osudila na smrt hiljade Jevreja – pomislili biste da postoji određena mjera kajanja i osjetljiva i razumljiva politika prema Izraelu koja prepoznaje prijetnje s kojima se suočava”, stoji u jednoj od izraelskih analiza.

Uprkos pritiscima koji su vidljivi iz dana u dan, a koji prvenstveno dolaze iz Izraela, španska vlada predvođena Sanchezom i dalje želi biti u poziciji predvodnika kada je riječ o pomoći Gazi.

Posljednje izjave koje je Sanchez uputio iz Kongresa, ali i arapskih zemalja, jasan su pokazatelj kako Španija, uz pomoć Belgije, Irske i drugih zemalja, želi ojačati savez čiji će stav, kako vrijeme bude odmicalo, imati sve veći odjek.

Uzevši u obzir izraelske bezumne zločine koji su vidljivi iz dana u dan, Sanchezova borba za Gazu iz dana u dan mogla bi, osim građana, dobiti i sve veći broj političkih poklonika izvan Španije.

Geopolitičke slagalice priču o Izraelu i Palestini u svakom trenutku mogu odvući u neočekivanim pravcima, ali kojem god smjeru one išle i kako god se stvari okončale, ime Pedra Sancheza i španske vlade, a koja je za sobom povukla i dio evropskih zemalja, ostat će upisano zlatnim slovima kao primjer ljudskosti i političke hrabrosti koja nije popustila ni pod najvećim pritiscima.

Klix

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala