Kako je Fidan očitao lekciju Zapadu: Iran nije “banana država” i ne može se svaki protest tumačiti kao rušenje vlasti
Kada je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan jučer izgovorio rečenicu: “Ono što se ovdje brka je ovo: frustracije ljudi zbog ekonomskih poteškoća prikazuju se kao ideološki ustanak protiv vlasti”, zapravo je u jednoj rečenici sažeo decenijsku zabludu zapadne vanjske politike prema Teheranu.
Fidanovo upozorenje da “nestabilnost u Iranu nadilazi kapacitete regije” nije samo diplomatska fraza; to je hladna geopolitička procjena koja Zapadu, a prvenstveno Washingtonu i Tel Avivu, drži lekciju iz realpolitike.
Stara zamka
Fidanova poruka je jasna: Iran se ne može posmatrati kao krhka geopolitička tvorevina nastala na Bliskom istoku crtanjem granica u prošlom vijeku, već kao država sa hiljadugodišnjom tradicijom i duboko ukorijenjenom nacionalnom sviješću.
Zapadni analitičari uporno padaju u istu zamku, svaki izlazak nezadovoljnih građana na ulice Teherana tumače kao uvod u revoluciju i povratak monarhije, zaboravljajući osnovnu lekciju iz vlastitog dvorišta: masovni protesti protiv Donalda Trumpa u Americi ne znače da Amerikanci žele ukinuti republiku i uspostaviti monarhiju, već da su nezadovoljni konkretnom politikom. Isto vrijedi i za Iran.
Dok neki glorificiraju demonstrante kao nosioce “nove revolucije”, podaci sa terena slikaju znatno mračniju sliku, koja potvrđuje tezu o hibridnom ratu. Prizori brutalnog nasilja, kakvi su rijetko viđeni ranijih godina, sugerišu da su legitimni ekonomski protesti “oteti” od strane nasilnih elemenata.
Prema podacima agencije Tasnim, bilans je zastrašujući. Zapaljeno je mnogo kuća, podmetnuti su požari u više desetina džamija, 40 banaka i 13 vladinih zgrada. Snimci na kojima grupa demonstranata prebija policajca, a zatim ga živog spaljuje dok to snimaju mobitelima, ili šutiranje beživotnih tijela, teško se mogu podvesti pod “borbu za ljudska prava” u bilo kojoj državi na svijetu.
Suverenitet prvog i drugog reda
Ono što Fidan između redova poručuje, a što analitika potvrđuje, jeste postojanje aksioma o “suverenitetu prvog i drugog reda”. Prema tom nepisanom pravilu, nezavisnost zapadnih zemalja je nepovrediva, dok je suverenitet zemalja poput Irana “fluidan” i podložan poništavanju ako nije usklađen sa geopolitičkim imperativima Washingtona.
Iran je školski primjer te kolonijalne logike. Korijeni animoziteta ne leže samo u Islamskoj revoluciji 1979., već sežu do 1953. godine, kada su CIA i MI6 srušili demokratski izabranog premijera Muhameda Mosadeka samo zato što je nacionalizirao naftu. Danas, militantna opozicija, uz podršku zapadnih službi, koristi slogane slobode kao paravan za akcije koje niti jedna država na svijetu, pa ni one na Zapadu, ne bi tolerisala na svojoj teritoriji.
Ključno je razumjeti da ekonomska kriza, koja je okidač nezadovoljstva, nije prirodna nepogoda. Ona je dizajnirana. Sankcije nisu alat diplomatije, nego atak na običnog čovjeka, zabranom uvoza lijekova i blokadom finansija želi se život običnog čovjeka učiniti nepodnošljivim kako bi se izazvala pobuna.
Iranski predsjednik Masud Pezeškijan naglasio je da vlada pokušava riješiti probleme mirnih demonstranata, ali se mora povući jasna linija između građanina koji traži bolji život i instruiranog teroriste koji pali vozila hitne pomoći.
Insistiranje zapadnih zvaničnika na pejorativnom terminu “režim” potpuno ignoriše političku stvarnost Irana. Za razliku od brojnih arapskih susjeda u Zaljevu, gdje vlast počiva na nasljednim apsolutističkim monarhijama ili vojnim diktaturama bez ikakvog dodira sa voljom naroda, Islamska Republika svoj legitimitet crpi direktno iz glasačkih kutija. Redovni izborni ciklusi, dinamične promjene vlada i tradicionalno visoka izlaznost glasača, nerijetko veća nego u mnogim zapadnim demokratijama, dokazuju da Iranci aktivno biraju svoje predstavnike, čineći upotrebu etikete “režim” alatom za delegitimizaciju suverene države.
Licemjerje Brisela: Kako se narod kažnjava da bi se “spasio”
Poseban nivo cinizma u ovoj geopolitičkoj jednadžbi pripada Evropskoj uniji. Dok briselska birokratija u svojim saopćenjima redovno ističe kako “stoji uz iranski narod” u njihovoj potrazi za slobodom, njihove akcije na terenu govore suprotno. Uvođenje novih, drakonskih paketa sankcija pod izgovorom da se time “slabi režim” predstavlja uvredu za zdrav razum i školski primjer kolektivnog kažnjavanja.
Logika kojom se SAD, pa i EU vodi je duboko paradoksalna, pa čak i sadistička: uništiti ekonomiju do temelja, onemogućiti uvoz osnovnih životnih potrepština, oboriti vrijednost nacionalne valute i time gurnuti milione porodica u siromaštvo, a zatim očekivati da te iste osiromašene mase svrgnu vlast u korist onih koji su ih gurnuli u glad.
Meta ovih sankcija nisu bankovni računi političke elite u Teheranu, koji su imuni na inflaciju. Meta je iranska srednja klasa, bolesnik koji ne može doći do specifičnih lijekova za rak jer su zapadni bankarski kanali blokirani, i student koji ne može kupiti knjige ili softver. Kada EU zabrani izvoz rezervnih dijelova za civilno zrakoplovstvo, time ne prizemljuje vojne lovce, već direktno ugrožava živote stotina putnika u dotrajalim putničkim avionima.
Tvrditi da se sankcijama bori protiv “režima”, dok se istovremeno običnim građanima uskraćuje pravo na normalan život, nije politika podrške demokratiji. To je politika iscrpljivanja koja ekonomske nedaće koristi kao oružje, nadajući se da će očaj građana postati gorivo za političke ciljeve protivnika Irana. Upravo na to upozorava i Hakan Fidan, frustracija koju vidimo na ulicama je stvarna, ali njen uzrok u velikoj mjeri leži u vanjskom ekonomskom davljenju zemlje, a ne samo u unutrašnjoj politici.
Konačni cilj neprijatelja Irana, kako upozoravaju mnogi stručnjaci, nije demokratija, nego “balkanizacija” ove multietničke države. Plan je fragmentirati Iran po etničkim i sektaškim linijama, iscrpiti njegove resurse u unutrašnjim sukobima i slomiti volju za otporom izraelskom ekspanzionizmu. Terorističke grupe poput MEK-a (stacionirane u Albaniji) ili separatistički pokreti na granicama vide se kao idealni izvođači radova.
Fidanovo upozorenje stoga treba shvatiti ozbiljno. Turska, koja dijeli granicu s Iranom, svjesna je da bi destabilizacija te zemlje izazvala tektonske poremećaje koje regija ne može podnijeti. Dok Donald Trump prijeti vojnom intervencijom, a izraelske službe trljaju ruke nad haosom, Teheran se sprema za odbranu.
Iskustvo zapadnih miješanja od islamske revolucije pokazuje da je politička svijest kod iranskog naroda na nivou dovoljnom da se izbjegnu vanjski diktati i da je politička realnost produkt domaćeg društvenog razvoja, a ne vanjskih inputa.
