Građanska svijest u Švedskoj: ”Ja sam taj koji plaća političare i ne vidim razloga da im pružim luksuzni život”
Ja sam taj koji plaća političare”, kaže Joakim Holm, švedski državljanin. “I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”
{module Oglas 2019 – U članku 1}
Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama, ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima. Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju.
Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi. Bez sekretara na vratima, kancelarije parlamentaraca manje su od 8 kvadratnih metara.
Političari koji se usude da potroše javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vozom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta dobija karticu za korištenje javnog prevoza. Samo premijer ima pravo na trajno korišćenje automobila i lično obezbjeđenje.
Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u praonicama veša. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo.
{module Oglas 2019 – U članku 2}
Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na kauču u svojim kancelarijama.
Niko u javnom životu ne zarađuje veliku platu: plata za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plate učitelja osnovne škole.
Na opštinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer švedski opštinski funkcioneri ne zarađuju ni platu, niti imaju pravo na kancelariju, a rade volonterski od kuće.
Iskustvo Švedske ruši nerazumnu ideju da političarima treba dati poštovanje kao prema višoj kasti, koju čine dame i gospoda koji su slavniji od prosječnog građanina i stoga zaslužuju gotovo božansko pravo na beneficije i privilegije, ocjenjuje Buka magazin.
To je nacija koja svoje vladine službenike i političke predstavnike tretira kao obične građane. Društvo koje je ukinulo korišćenje formalnih zamjenica šezdesetih godina i gdje se svi nazivaju “ti”. Jer, prema švedskom sistemu vrijednosti, niko nije iznad drugih.
Još se sjećam čudnog osjećaja kada sam svjedočio vanzemaljskom fenomenu – kada sam vidio švedskog ministra vanjskih poslova i premijera koji guraju kolica za kupovinu u supermarketu u Stokholmu. Ili gradonačelnika Stokholma kako stoji u redu na autobuskoj stanici. Ili predsjednika Parlamenta koji sjedi u metrou, piše Claudia Wallin.
Bez velikih društvenih nejednakosti, Švedska je nesumnjivo sigurnija i manje nasilna zemlja, gdje političari i građani obično ne moraju da putuju u neprobojnim automobilima. Ali, što je još važnije, ovo je društvo koje bira političare koji moraju biti u kontaktu sa svakodnevnim problemima građana. Političarima nije dopušteno da svoje lične interese stavljaju ispred opštih, u društvu koje pokazuje da se politička moć može ostvariti unutar granica pristojnosti.
U pravosudnom sistemu logika je ista: nema sudija koji imaju pravo na službena vozila, sekretarice ili povlastice.
Oni koji su na vlasti mogu biti pozvani na odgovornost, a sve informacije moraju biti dostupne javnosti: švedska otvorenost odražava se u samoj transparentnosti političke moći, koja se prati putem najstarijeg zakona o transparentnosti na svijetu. Godine 1766. javni pristup službenim vladinim dokumentima postao je ustavno pravo za sve građane, sadržano u posebnom poglavlju Zakona o slobodi medija u Švedskoj.{module Oglas 2019 – U članku 0}
U Švedskoj je u svakom trenutku moguće pratiti izdatke ministara, predstavnika i sudija; pročitati prijavu premijera o porezu na dohodak; provjeriti troškove povjerenika nacionalne policije ili vrhovnog komandanta oružanih snaga; pratiti kako javne agencije troše porez; i pratiti postupke, predloge i službene odluke koje donose vlasti bilo kojeg nivoa vlasti.
Jedan od najznačajnijih političkih skandala u zemlji dogodio se 1990-ih. Potpredsjednica vlade, Mona Sahlin, kupila je čokoladu, pelene i neke druge lične predmete s kreditnom karticom Vlade i skupo je platila za to: izgubila je posao. Skandal se pojavio u analima švedske politike kao slučaja Toblerone.
U nešto više od 100 godina, Švedska se pretvorila iz siromašnog, poljoprivrednog društva u jednu od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih zemalja u svijetu, gdje niko nije iznad drugih, zaključuje autorka.
