Potresna poruka medicinske sestre: Večeras ću poljubiti djecu i ko zna kad opet…
Infekcija COVID-19 proširila se svijetom. Stotine hiljada zaraženih, hiljade umrlih…na prvoj liniji odbrane svih nas stoje Oni i One, zdravstveni radnici, pravi superjunaci i superjunakinje u bijelom i plavom. Pomozite im tako što ćete ostati kući. Ako mislite da to nije potrebno, pročitajte emotivnu poruku medicinske sestre iz SAD-a:
{module Oglas 2019 – U članku 1}
“Večeras je posljednji put da ću zagrliti svoju djecu pred spavanje i poljubiti muža do ko zna kad.
U mom području potvrđena je lokalna transmisija, a budući da sam medicinska sestra u Hitnoj pomoći šanse da ću se zaraziti sada iznose 100 posto. Garantirano. Tako da želim da se obratim svima, koji ste sad kući, sa svojom obitelji, dosadno vam je i voljeli biste izaći. Malo drugačije perspektive ponekad je sve što vam treba da budete zahvalni na svemu što vi imate, a drugi nemaju.
{module Oglas 2019 – U članku 0}
Kad odem u smjenu sutra i kad se vratim kući, ući ću kroz vrata od garaže. U sobi za pranje veša skinut ću se gola, uključujući i cipele, i sve ću ubaciti u veš mašinu. Iskoristit ću maramice na bazi hlora da obrišem sve što sam usput dotakla. Onda ću uzeti peškir koji će mi moj muž ostaviti i otići ću u spavaću sobu. U tu sobu, u koju do daljnjeg neće ulaziti niko osim mene, tuširat ću se vrelom vodom. Potom ću opet dezinficirati sve što sam dotakla, pa dezinficirati ruke, pa ću se obući.
Kad to završim sjedit ću na jednom mjestu, dva metra udaljena od svih koje volim. Nikog neću dirati, jer znam da ću oboljeti, kad tad. Koristim jednu masku tokom cijele smjene i možete biti sigurni da će je vlaga u mom dahu učiniti neefikasnom. Tako da moram živjeti kao da sam već zaražena.
Pričat ću i sa suprugom i s djecom, ali neću ih dirati. Nisam neka osoba koja grli, ali znam da će mi u narednim danima, zbog mog posla, trebati zagrljaj. Neću moći dobiti nijedan. To je jedini način da ih zaštitim.
{module Oglas 2019 – U članku 2}
Ako budem gladna, moji će mi donijeti da jedem na papirnom tanjiru, s plastičnim escajgom. Vjerovatno ću i to preskakati, uzeti čašu vina i odgovarati na pitanja svoje djece. Supruga neću smjeti pogledati. Vjerovatno ću svom najmlađem morati stotinu puta ponoviti da će mama biti dobro. Onda ću im poslati pusu i zaželjeti laku noć. Kad odu spavati, supruga ću pogledati i reći mu istinu – dobro, vjerovatno ću malo lagati. Onda ću otići spavati. Sama. U sobu u koju drugi ne ulaze.
To će biti moj život. Svaki dan. Čak i kad sam slobodna, jer mogu biti zarazna prije simptoma. Tako da, dok ovo ne prestane, moja stvarnost bit će drugačija. Grlit ću svoje kolegice i kolege, jer su “prljavi” kao i ja, ali u najtežim danima neću osjetiti dodir ljubavi ljudi koje volim. I tako sedmicama, mjesecima – ko zna dokad, sve je do vas, Amerikanaca.
Zato vas molim, dok sjedite kući s djecom na vašim krilima, dok ih grlite i gledate film – molim vas, pomozite mi da ovo završi čim prije, ne izlazite ako vam baš nije hitno. Moje će ruke biti prazne svaki dan, da vaše ne bi morale. Ići ću sama u krevet sve dok bude lokalne transmisije virusa. Ostanite kući. Grlite svoju djecu, spavajte sa svojim partnerima, jedite na porculanskim tanjirima, pijte vino iz najdivnijih čaša, cijenite sve ono što mnogi od nas ne mogu.
Ja ću odraditi svoj dio. Molim vas, vi odradite vaš.“
(Radio Sarajevo)
