Kako si mogla sa ALBANCIMA da živiš, pitaju me: ZNATE ŠTA? Volim Srbiju, ali ALBANCI su mojoj porodici pomogli kad je bilo NAJTEŽE – jednu stvar ću im uvek pamtiti
Kad neko veruje u čoveka, a ne u nacionalnost, rasu ili veru, kad ljude posmatra isključivo kao one dobre, ili one loše, ma odakle bili, onda svojim iskustvom poruši sve predrasude koje se jedna na drugu zalome. Kristina Bezbradica, devojka velikog srca, danas stanovnik Beograda, neko ko je sa tri godine izbegao iz Knina, a odrastao u Ulcinju – priča svoju priču o suživotu sa Albancima.
Živela je 18 godina u Ulcinju sa Albancima i ponosna je na tu činjenicu. Kako kaže, oni su pomogli njoj i njenoj porodici u najtežim trenucima, a to im nikada neće zaboraviti, šta više – uvek će rado isticati.
Ovo je ispovest 29-godišnje devojke koja je odrasla u najjužnijem gradu Crne Gore.
Kada kažem ljudima u Beogradu da sam odrasla u Ulcinju, njihov prvi komentar je: “Jao bože, kako si mogla? Tamo žive samo Albanci!” E, pa dragi moji, ti isti Albanci su meni i mojoj porodici pomogli kada nam je bilo najpotrebnije – započela je Kristina Bezbradica (29) svoju ispovest.
Predrasude su najčešće od strane ljudi koji nikad nisu kročili u ovaj grad ili nisu upoznali nijednog Albanca iz Ulcinja.
Meštani ovog najjužnijeg grada Crne Gore funkcionišu najnormalnije, iako većina smatra da su sukobi svakodnevni.
- Imala sam tri godine kada smo se doselili. Albanci su nas prihvatili kao najrođenije, iako su svi znali ko smo, šta smo i odakle dolazimo. Išla sam u školu sa katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Nikada se nismo odvajali po grupicama, svi smo bili kao jedno, nacija i vera nas nisu zanimale. Verujem da je tako i dan danas – ističe Kristina.
Knin, Srbija, pa Ulcinj
- Izbegli smo iz Knina 1995. godine u Srbiju. Nekoliko meseci kasnije, odlučili smo da se preselimo u Crnu Goru. Tati je trebalo 350 maraka kako bi zakupio neku tezgu u centru grada i započeo posao. Pomogao nam je deda Albanac koji je držao kafanu preko puta pijace suvenira. Tata je otišao u tu kafanu i ispičao dedi šta ga muči, a on je bez pogovora otvorio kasu i dao mu 350 maraka.
Nikada nije hteo da uzme pare nazad. Ne prođe nijedan praznik, a da se ne čuju da čestitaju jedni drugiima.
Ona je, kako kaže, veliki patriota i nikada se nije plašila da to i istakne.
- Nemojte me pogrešno shvatiti, ja živim u Beogradu i volim Srbiju najviše na svetu, ali me boli kada čujem razne uvrede o ljudima sa kojima sam “delila hleb”. Redovno se vraćam u Ulcinj sa drugarima koji su odavde, verujte mi – svi su fascinirani! Njihovi najčešći komentari su: “Žao mi je što nisam i ranije letovao ovde!” – istakla je ova mlada devojka.
Malih nesuglasica bude jer se uvek nađe neko da “potpiri vatru”.
Svi se sećamo kada je na fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija došlo do sukoba. Albanci su izašli na ulice kako bi slavili, a svi oni koji su se osećali Srbima su demonstrirali. Nikakvih nereda nije bilo, ali su mediji malo preuveličali celu situaciju.
Ona tvrdi da vam niko neće ogrebati automobil zbog beogradskih tablica, usluga će biti na najvišem mogućem nivou, a ugostitelji će biti presrećni kada čuju da ste vi od celog crnogorskog primorja odabrali baš njihov grad.
Izvor:Zena.blic.rs
Bravo dobra devojko,to mogu samo ìskreni,oni koje je Bog Dragi darovao dobrotom.
Lajk za Kristinu I njenu pricu i naravno za pricanje istine,svaka cast,Bog ti podario sve najbolje
Nema ni jednog četnika da ovo prokomentariše. Ne odgovara im ovakva tema, a da je kojim slučajem ova djevojka oljagala Albance, svi bi se digli na noge.
Ravaku.