Da se ovo nije desilo Novaku Đokoviću, nikad se ne bi saznalo za migrante iz hotela strave: Zatočeni smo godinama, život samo kroz prozor
Prvi teniser svijeta Novak Đoković treći dan je u australskom imigracionom pritvoru, nakon što mu je viza poništen po dolasku u Melbourne u srijedu.
Đoković tvrdi da je dobio medicinsko izuzeće od vakcinacije protiv COVID-19 prije nego što je krenuo ka Australiji, no, granična policija te zemlje mu je zabranila ulazak, govoreći da „nije osigurao prikladne dokaze za ispunjenje uslova za ulazak“.
Zbog toga, Đoković je smješten u Hotel Park u Melbourneu, poznat i kao Alternativno mjesto pritvora za izbjeglice i tražioce azila.
Mnoge od izbjeglica u tom hotelu se drže skoro tri godine, nakon što im je Australija odbila izdati vize jer su u zemlju stigli brodovima.
U jeku zbrke oko Đokovića, izbjeglice su dobile priliku da pošalju apel svijetu zbog uslova u kojima borave, te najboljeg tenisera svijeta pozivaju da iskoristiti svoj status kako bi skrenuo pažnju svijeta na njihovu situaciju i apelovao na njihovu slobodu.
Godine u pritvoru
„Ovo je prilika da svijet vidi kako nas tretiraju“, rekao je Jama, koji je izbjeglica u Hotelu Park godinu.
U Australiju je došao 2013. brodom, a njegov status je već osam godina neriješen.
Amin Afravi, drugi izbjeglica koji je smješten u drugi centar u Brisbaneu, rekao je da Đoković ima priliku pomoći izbjeglicama u njihovoj borbi za slobodu.
„Moja poruka njemu je da govori, da hrabri druge ljude, zemlje, svoju zemlju i svaki od medija, da govore za nas“, rekao je Amin, izbjeglica iz Irana.
Godine 2013., australska vlada je postigla niz sporazuma sa južnoacifičkim susjedima Nauruom i Papuom Novom Gvinejom, o pritvaranju tražilaca azila koji u zemlju dolaze brodom. Tim sporazumom, izbjeglicama je onemogućeno da se trajno nastane u Australiji.
Šest godina nakon dogovora, mnogi od tražilaca azila koji imaju zvaničan status izbjeglice, raspoređeni su po zemlji i do danas se drže u pritvorskim centrima.
Jedan od njih je Ismail Hussein, koji je pritvoren u sobi u Hotelu Park u Melbourneu. U intervjuu za Al Jazeeru, opisao je život u hotelu u protekloj godini.
„Zaključani smo u sobi. Mogu reći, 24 sata na dan, u sobi koja nema niti prozore“, rekao je.
Najgore je, dodaje, to što „nema slobode kretanja“.
„Možete gledati kroz prozore. Ljudi žive svoje živote, a nama je to mučenje. Sve što želimo je ono što imaju normalni ljudi, ali bez ikakvog rezultata, to nam je već devet godina oduzeto“, kaže.
‘Crvi i insekti u hrani’
Hrana je, kaže, „odvratna“ i „uglavnom nejestiva“.
„Ponekad ima crva, ponekad drugih insekata. Nekad smrdi. U mnogo slučajeva smo dobili dijareju i bolove u stomaku“, priča.
Jamal, izbjeglica iz istog hotela, kaže da je zona za pušenje jedini otvoreni prostor u hotelu, ali da on je „štetan“, pa su oni uglavnom „unutar četiri zida“.
„Hotel smrdi sam po sebi. Ponekad se ne može disati“, rekao je Al Jazeeri. „Imam noćne more od ovog smještaja“.
Zbog nezvjesne prirode pritvora, „svaki od nas“ razvio je „depresiju, anksioznost, sklonost ka samopovređivanju i uništenju“, dodaje Jamal.
I prije nego što su smještene u hotelu, izbjeglice su bile maltretirane, govori Alison Battison, čelnica organizacije Human Rights for All. Ona zastupa nekoliko izbjeglica iz hotea.
„Dovode ih u hotel sa neobilježenom kombiju sa zatamnjenim staklima. Stižu bez ličnih stvari i lijekova, a često nemaju nikakva sredstva komunikacije“, rekla je.
„Neizvjesnost je ono što nas ubija. Ne znamo koliko dugo moramo čekati“, rekao je žitelj hotela Hussein.
„Ponekad ne znamo niti da li je dan ili noć. Samo ležimo na krevetima“, dodaje.
‘Samo sam želio da bol nestane’
U oktobru prošle godine, COVID-19 se proširio hotelom. Zaraženo je više od pola izbjeglica.
Kada je Hussein inficiran, bio je to, kako kaže, „najsretniji dan u posljednjih nekoliko godina“.
„Mislio sam, ako ništa, makar postoji razlog zbog kojeg mogu umrijeti, a da to nije samopovređivanje“, govori.
„Koliko mrzim ovo mjesto, toliko mrzim i sebe. Samo sam želio da ova bol nestane, a nisam želio povrijediti sam sebe“.
