UŽAS! Adnana amidža godinama držao u golubinjaku, hranio ga samo suhim hljebom i vodom
Slučaj dvanaestogodišnjeg Adnana iz ankarskog kvarta Altındag potresao je cijelu Tursku i otvorio bolno pitanje – kako je moguće da institucije godinama nisu primijetile dijete koje živi u neljudskim uslovima?
Na društvenim mrežama proširili su se snimci koje je objavio Jasin Ojanik, predsjednik udruženja Ankara Abisi. Upravo njegovo obraćanje javnosti razotkrilo je stravičnu istinu: Adnana je, nakon smrti oca i napuštanja od strane majke, vlastiti amidža zatvorio u improvizirani golubinjak, u kojem je godinama jedino preživljavao zahvaljujući suhom hljebu i vodi. Dječak, koji ne osjeća donji dio tijela i nikada nije krenuo u školu, boravio je u prostoru bez vrata i čvrstih zidova, sastavljenom od poderane cerade. Zidovi i pod bili su prekriveni ptičjim izmetom, vlagom i buđi, dok je zrak bio zagušljiv i hladan. To nije bio dom – već kavez.
Svjedoci navode da je prvi put iskreno zaplakao i nasmijao se kada ga je posjetio Ojanik, što je samo potvrdilo u kakvoj emocionalnoj i fizičkoj izolaciji je živio. Nakon što su snimci dospjeli u javnost, nadležne službe su hitno preuzele brigu o dječaku. Ipak, građani Turske s pravom se pitaju: Gdje su nadležne institucije bile sve ove godine?
O propustima je u turskom parlamentu govorila i Elif Esen, zamjenica predsjednika stranke DEVA, oštro kritikujući izostanak reakcije državnih organa:
Dijete je živjelo u golubinjaku, hranjeno suhim hljebom i vodom. Pet godina niko nije primijetio da nije krenuo u školu. Ministarstva nisu reagovala, lokalne vlasti nisu reagovale. Gdje su bile socijalne službe, policija, zdravstvo? Dijete je preživljavalo samo.“
Esen je poručila da se ne radi o pojedinačnom incidentu, već o sistemskom urušavanju sigurnosne mreže koja bi trebala štititi najranjivije. Javnost je ogorčena. Pitanje koje se danas postavlja glasnije nego ikad glasi:
- Kako je moguće da dijete živi godinama u kavezu, a da ga niko ne vidi?
I dok se odgovorni pokušavaju opravdati, ostaje gorka spoznaja da Adnan nije jedini — da postoje i druga djeca koja žive u hladnoći, tami i tišini, neviđena od onih koji ih imaju dužnost zaštititi.
Strašno?! Ovo je samo dokaz da ljudi mogu da budu veće zveri i od najozloglašenijih zveri.
Slazem se,…al ne prokomentarisa one junake iz Visegrada-BiH,koji srecu nadjose u Cacku-Srbija,godinama zive tu a nemaju kontakt sa komsijama,samo mrznju,porodicno ludilo I sina koji velikodusno zakla oca I majku I onda presudi sebi,…nadovezujem se na tvoj pozitivni komentar da ljudi mogu biti vece zveri od najzloglasenijih zveri,a posebno se isticu Srbi iz BiH,u globalu
Sta drugo ovekivati od busnjackih terorista…
Ovako su Osmanlije ,,hranile” buduće janjičare…
Pa im se carstvo smanjilo na veličinu jedne pozamašne smrdljive turske pičkurine.
Redovno pij tablete i ne preskači terapiju.
Šta očekivati od maloazijskih zveri? Oni su bili, i danas jesu, kuga za većunu civilizovanog sveta. Ko njima pruži ruku ostaće bez ruke. Ko ih prihvati kao prijatelje, neprijatelji mu nisu potrebni. Ko im okrene ledja dobiće nož u ledja. Divljaci, koji nikako da pobegnu iz srednjovekovnog mraka, u kome su, kako oni misle, doživeli prosvetljenje.
Ta bolest vam traje vijekovima i ne smanjuje se, zao mi vas je. Janicari su se utrkivali da odu na obuku, dobiju stipendije, da pobegnu od crkve, gde se nije ni tusiralo a ne sta drugo.. A vi i dalje trpite tu bolest
To je samo tvrdio onaj što je umro u klozetu prije par godina.
A gore objavljeni članak samo ,,praktično doakazuje njegove tvrdnje o elitnim osmanlijskim školama za janjičare” i to bar 100 godina poslije njihovog poraza,ali još uvjek koriste iste metode obuke.
Pitaj one ,,muhadzere” koji su odselili u bratsku po vjeri tursku da li su pišman.Posebno poslije primoranog menjanja prezimena itd. Dovoljno ti je samo da obiđeš, bajrampašu i u njemu bešusevler.
A, vi, poturice ste se redovno “tuširali”?! Vama su Turci, i vera koju su na ove prostore oni dovuki, tuširali samo mozak i to do nefunkcionlnosti. Danas ste kao zombiji?! Kao leševi, koji se hrane i još uvek hodaju. Nadam se da će i tvoja deca konkurisati za slična prestižna zanimanja i otići na obuku a onda se vratiti da svojim roditeljima poseku glave. To je vrhunac i životnog sna svakog poturice, zar ne?