Drašković: Srbija gotovo da nema nade, sve se preokrenulo u opasnom smjeru

“Naši mediji su sve Sputnjik do Sputnjika, Russia Today do Russia Today. Neko je nedavno rekao ne smije se dozvoliti da se u Srbiji otvori TV studio Sputnjik, pa i nema potrebe. Sve televizije i gotovo svi mediji su Sputnjik”, priča u prvom dijelu intervjua za Nova.rs, književnik i lider Srpskog pokreta obnove, koji je upravo objavio autobiografiju “Ožiljci života“ u izdanju “Lagune“.

Od djetinjstva u Hercegovini, burnih studentskih dana u Beogradu čuvene 1968, i vremena koje je kao novinar a potom i dopisnik Tanjuga proveo u Africi, preko bogatog književnog stvaralaštva do političkog angažovanja, naš sagovornik ispisuje stranice ove knjige koja poseban osvrt daje na dramatične događaje devedesetih godina prošlog vijeka. Svjedoči i o mučnim zatvorskim danima i atentate koje je tada, kako kaže, nekim čudom preživio.

“Ja sam još devedesetih bio čovjek kojeg su mnogi i mnogi voljeli i mnogi i mnogi mrzjeli, prezirali i željeli mi čak i smrt. Tih godina kadgod bih, putujući Srbijom, svratio u bilo koju krčmu pored puta, otprilike polovina prisutnih je psovala Miloševića, a polovina mene. Danas, čini mi se da psuju sve”, priča Drašković.

U čemu je još razlika između tih devedesetih i današnjice?

Mada su te godine bile strašne, krvave, tada se vjerovalo da će svanuti, da ima svrhe borba za tu zoru. Današnja Srbija je bezobalna, gotovo da nema ni nade. Sve se preokrenulo u opasnom smjeru.

Zašto ste knjizi dali baš ovaj naslov?

Čini mi se da sam bio obavezan da čitaoce suočim sa ožiljcima svoga života. Da svjedočim, prije svega, o zločinima kada je ubijana i ubijena Jugoslavija, o tim strašnim zbivanjima čiji sam bio jedan od aktera, o državnom terorizmu u Srbiji, o meni najbližim u porodici i stranci koje su ubili Udbini eskadroni smrti po naređenju šefa države. Da svjedočim i o pomračenju petooktobarskom poslije sloma toga režima kada se većini učinilo da je Srbiji svanulo.

Bili ste iskreno surovi i prema sebi?

Svjedočio sam o svojim grijesima, danima i godinama kada sam bio u klubu srpske nacionalne elite koja je pripremala lomaču i za Srbiju i za Jugoslaviju. U klubu te elite družio sam se s akademicima, piscima, vladikama, žurnalistima, koji su pripremali ata za novog Karađorđa i cara Dušana koji se zvao Slobodan Milošević. Bio sam od svih njih uvažavan, cijenjen, hvaljen, sve dok sam timario ata, konja, za vožda velike Srbije i odbačen, prezren istoga trena kada sam krenuo da obaram tog jahača apokalipse. Tada sam zakoračio u krvavu političku arenu, možda i nevoljno, iznuđeno, osnovao Srpski pokret obnove (SPO), sudario se za zlom i zlo se sudarilo sa mnom. O tome svjedočim. Možda i uzaludno.

Zašto?

Zato što je moćni propagandni aparat Udbe izvršio sistematičnu, zahvaljujući medijima prije svega, lobotomiju nad milionima ljudi, ubio istinu, i sjećanje na ono što se zaista zbivalo devedesetih godina Lansirali su svoju tzv. postistinu, katedre za vaspitavanje nacije već 20 godina drže ratni zločinci, osuđeni i neosuđeni, ideolozi i propagatori nesreće, tako da danas ljudi koji su preživjeli devedesete a živi su još, potpadaju pod mreže te tzv. postistine koja se naziva istinom. Srbija se već 20 godina medijski, propagandno uređuje po receptu Aleksandra Dugina, Putinovog glavnog propagandnog ideologa, genijalnog po tome što je nepogrešivo predvidio da je laž čarobna i zavodljiva, da opija, a da istina je gorka i od nje treba bježati jer boli, ljude baca u depresiju i tugu i podstiče ih na pobunu.

Predvodili ste demonstracije protiv TV Bastilje, kako ste tada nazvali RTS. Kako biste danas okarakterisali Javni servis i stanje u našim medijima?

Sve Sputnjik do Sputnjika, Russia Today do Russia Today. Neko je nedavno rekao ne smije se dozvoliti da se u Srbiji otvori TV studio Sputnjik, pa i nema potrebe. Sve televizije i gotovo svi mediji su Sputnjik.

Kažete da ste za druge pisali ovu knjjigu radi istine. Koliko ste je pisali za sebe i da li ste osjetili neku vrstu olakšanja?

Ne. Pišući “Ožiljke života” ponovo sam doživljavao i preživljavao smrti u porodici, stranci. Jedini politički lider koji je bio meta eskadronima smrti i nekim čudom preživio, bio sam ja. Preživljavati sve to bilo je bolno. Bilo je u mom životu, o tome svjedoče i neke stranice ove knjige, godina sreće. Ali, sjećanje na sreću nije sreća dok je svako sjećanje na bol uvijek bol.

U to srećnije vrijeme bavili ste se novinarstvom. Zašto ste odustali od sedme sile?

Ondašnje novinarstvo, koje je po profesionalnim uzusima moglo da se ravna sa zapadnoevropskim, ipak mi je u jednom trenutku bilo pretijesno da kažem ono što sam želio i što je moglo da se izrazi u literaturi, i odmetnuo sam se u književnost. Kada su izašli “Sudija” i “Nož”, pratili su me komentari – šteta za onakvog sjajnog novinara a nikakvog pisca. A, kada sam poveo SPO protiv ondašnjeg režima, komentari su bili – šteta za onakvog sjajnog pisca, a nikakvog političara. A sa čime se danas suočavam, sa kakvim sve komentarima, Gospode Bože.

Kao, na primjer?

Na društvenim mrežama može da se pročita da nisam napisao “Nož”, ni “Sudiju”, niti “Noć đenerala”. Neko je napisao da sam “Nož” ukrao od Branka Ćopića, neka baba iz Kanade je tvrdila da je ona napisala tu knjigu i da sam joj ukrao rukopis. To su besmislice na koje se smijem i sa tim je lako živjeti. Ali, ono što me povređuje jeste što je moj otac ponovo moja žrtva. On je bio u partizanima i izbačen je iz Saveza boraca zbog mog romana “Nož” sa obrazloženjem da je rodio i vaspitao narodnog neprijatelja. Danas Udba lansira monstruozne priče o mom ocu kao o nekakvom partizanskom komandantu koji je žario i palio Hercegovinom, bio komesar svih zločina, a on je bio siromašni seljak, težak.

Dosta prostora ste posvetili Hercegovini u kojoj ste proveli djetinjstvo i mladost.

U knjizi se može pročitati kako smo živjeli, i najveći položaj u životu do koga je stigao moj otac jeste da bude kurir u opštini Gacko, da raznosi poštu od kancelarije do kancelarije. Većina ljudi lako prihvata laž, pogotovo ako je zla. Sutra da se pojavi vijest da će Vuk Drašković dobiti Nobelovu nagradu za književnost, u to niko ne bi povjerovao a da se pojavi neka zla vijest o meni, a mnogo ih je, stotine hiljada njih bi je rado prihvatila.

Konstatujete da “prijatelji mogu biti opasniji od neprijatelja“.

Koplja prijatelja su opasnija jer su bliža i njima se ne nadate. Sad se pišu lamenti nad Drugom Srbijom koje više nema. Tačno je da je tada bilo nekoliko desetina hrabrih intelektualaca koji su se suprotstavili tadašnjem poretku smrti i terora. Ali, tačno je i da su se čuli i govori zahvaljujući, prije svega, velikoj matici od nekoliko stotina ljudi koja se zvala Srpski pokret odbrane koja je svaki dan jurišala na zlo na trgovima, ulicama, pred kordonima, prebijana, ubijana, hapšena, zlostavljana. Mnogima iz opozicije koje smo vodili u tu borbu, davali smo na zajedničkim listama onoliko mandata koliko su htjeli, a oni su sve vrijeme tada vodili podmuklu podzemnu harangu protiv SPO.

Na koji način?

Nazivali su nas četnicima, populistima, kavgadžijama, fanaticima. U razgovoru sa zapadnim političarima o SPO su govorili da je to stranka prošlosti, balvan za razbijanje zidina a kada se one razbiju kroz otvor će ući pametni, obrazovani, lijepi, uglađeni. Naši neprijatelji devedesetih nikada nas nisu tako nazivali i bili su časni u odnosu na nas. Govorili su da smo izdajnici zbog toga što smo za EU, za članstvo u NATO alijansi, za rasformiranje službi bezbjednosti, za rušenje poretka smrti, za otvaranje tajnih dosijea, za kažnjavanje krivaca za ratne zločine i etnička čišćenja… Govorili su suštu istinu o nama, jer mi smo za sve to bili i danas stojimo iza toga. Rušenjem SPO, u kojem učestvuju i neprijatelji a naročito prijatelji, postradala je i ta Druga Srbija.

Vjerujete i danas u ideale te Druge Srbije?

Dok sam živ braniću ih, SPO je bio njena matica i udarna pesnica. Ma koliko nekom djelovalo da kapom zaustavljam vjetar, da orem po moru, koliko mogu, svakom izgovorenom riječju branim snove i ideale ljudi koji su poginuli za tu bolju Srbiju. Kad je već riječ o prijateljima, poslije Petog oktobra, Ibarske magistrale, atentata u Budvi, poslije svega, godišnjica devetomarskih demonstracija na državnoj televiziji po padu Miloševića obilježena je tako što je Vuk Drašković izbačen iz svih materijala. U jednom filmu koji je prodat i BBC-u, glavni predvodnik tog 9. marta je Žarko Jokanović, SPO-a nema. Prije mjesec dana na naslovnoj strani proevropskih novina u kojima redovno pišem, o “Danasu“ je riječ, objavljena je fotografija sa tromjesečnih demonstracija iz 1996/97, koalicije Zajedno, gdje su na čelu kolone Zoran Đinđić i Vesna Pešić, a Vuk Drašković je izbačen.

Zbog čega?

Nisam pitao, jer to slušam godinama – zato što podržavam Aleksandra Vučića. Šta ja to podržavam? Od devedesetih godina zalažem se za isto. Programski cilj SPO je Srbija na Zapadu, Srbija u Evropi. A to je i programski cilj Aleksandra Vučića i o tome u knjizi pišem. Istovremeno, podržavajući to programsko opredeljenje SPO ka Evropi, najtvrđa sam opozicija svemu onome što tzv. demokratska proevropska opozicija nije i neće da bude. O svemu tome javno govorim i pišem o putinizaciji Srbije i promovisanju ratnih zločinaca u narodne heroje, obmanama da nam Rusija brani Kosovo. I najtvrđa sam opozicija moralnom potonuću Srbije koja zločine proglašava za vrlinu. Svemu tome i antihrišćanskim postupcima mnogih srpskih vladika, kagebovsko-udbaškoj agresiji na Crnu Goru javno se suprotstavljam.

Izvor: Nova.rs

Preuzmite android aplikaciju Sandzaklive portala