Uvažena beogradska gospodo, mi smo naučeni da praštamo, ali ne i da zaboravljamo
Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA
Uvažena beogradska gospodo,
Obraćam Vam se sa poštovanjem, jer su nas naše majke učile da sve ljude jednako poštujemo.
{module Oglas 1 – 2020}
Očekivali smo juče od Vas, uvažena gospodo, da nam se obratite sa riječima. “Dragi Pazarci, za vaše umrle GLAVA DA VAM JE ZDRAVO”, kao što smo mi naučili da našim sugrađanima pravoslavne vjeroispovjesti za umrle uputimo utješne riječi “UČESTVUJEM U VAŠOJ ŽALOSTI”.
Da ste znali, uvažena gospodo, koliko bi ova Vaša rječenica otvorila bošnjačkih srca, dobili biste više simpatija nego milion predizbornih marketinga.
Gospodo, Vi juče niste ponizili niti ukaljali naš grad! Ne! Vi ste samo bezdušno pljunuli na čojstvo i ugasili nam nadu u Vašu pomoć.
Sinoć je od corone umro naš ugledni univerzitetski profesor dr. Miko Mekić, danas umiru drugi. Raste dvocifreni broj, koji je za Vas ispod broja deset, jer Vas, k’o nas ne boli. Samo mojih poznanika i prijatelja od corone je umrlo preko petnest.
Onim koji su za Vaš dolazak preko noći šminkali bolničke sobe, sa tabli odlepljivali plakate umrlih, nek je na čast. Neka su im na duši ovi salavati za sve umrle sa naših džamija na svakoh pola sahata izučeni.
Moji sugrađani su ljudi velikog srca i u ovom zlu smo svi u istim redovima sabrani. Mi jednako volimo naš grad kojim odjednom odliježu zvona sa pravoslavne crkve i sa džamija ezani uče.
{module Oglas 0 – 2020}
Iako nam ljudi svakodnevno umiru, odlaze preko reda, mi smo u našem bolu dostojanstveni i naš Novi Pazar je itekako živ. Živim ga odžava vjera u ljude koji, poput ljudine Novaka Đokovića, razumiju tuđu nevolju i šalju pomoć. Živim ga održavaju naši savjesni ljekari koji se danonoćno bore za ljudske živote. Živim ga održava naša omladina koja sakuplja pomoć i učestvuje u skladištenju iste. Živim ga održavaju naši biznismeni koji svakodnevno kupuju medicinsku opremu i vlasnici apoteka koji besplatno dijele ljekove.
Rekoste juče da je naš Medicinski Centar u svemu „savremeno“ opremljen i među „najmodernijim“ u zemlji. Gospodo, koliko je samo zadnjih izdisaja u kolima hitne pomoći ostalo na iskrpljenim putevima od Novog Pazara do Beograda. Koliko je samo suza za svojim najdražim pokapano po hodnicima i čekaonicima Beogradskog Kliničkog Centara, onih koji su za svoje najdraže tamo tražili spas.
Smetnuste da nam objasnite što naš grad Novi Pazar, sa oko 130.000 stanovnika nema autoput, ni željeznicu, ni aerodrom, ni Klinički centar, ni jednu novu fabriku.
Gospodo, mi nismo sami. Imamo mi naše čestite Sandžaklije, našu snagu rasturenu po svijetu, koja nam ovih dana pruženom rukom nudi pomoć. Ta naša djeca što na vrelini i studeni vise na bauštelima i u sebi nose dah zavičaja i zemlje koju su voljeli, sa nama jednako tuguju.
Moja kćer doktorica i mnoge njene kolege, vrsni stručnjaci, umjesto nas, daleko od rodnog kraja tuđine liječe. Naši inženjeri svojim znanjem izgrađuju neke tamo tuđe zemlje.
Uvažena gospodo, ovo je kraj sa gospodskom genezom, gdje se njeguju bogata kultura i tradicija. Naša djeca se bude u najmirisnijim posteljama i ujutru ne jedu gotovu hranu iz raznih marketa, već topla slasna, domaća peciva. Pazarke su žene naučnice i vrsne domaćice, koje ljubavlju djecu gaje i uče ih da vole sve dobre ljude. Bošnjakinje su od svojih sugrađanki pravoslavne vjere naučile da mijese vanilice i pite gužvare, a one od nas sukane baklave. Naša omladina nigdje izdijeljena nije. Ovdje se, gospodo, jednako poštuju Vlado i Mehmed, Bojan i Enes. Srdačno jedni drugima čestitaju i Bajram i Božić i jednako se grle.
Sve će ovo jednom biti „lanska godina“ i pričaće ljudi o patnji jednog merhametli naroda, širokog srca i otvorenog za sve ljude namjernike.
{module Oglas 2 – 2020}
Uvažena gospodo, bujrum kod nas u naš šeher kad jorgovani procvjetaju i zabijele se behari, kada zamirišu ramazanski somuni. Stanite pred pekarom u red do Smaja, Nenada, Hasibe i Marije, poslušajte kako se zajedno smiju i iščekuju ramazanski užitak. Zajedno sa njima zapjevajte:”Kad pogledam sa bedema, vidim divan grad”
Uvažena gospodo, mi smo naučeni da praštamo, ali ne da zaboravljamo.
