Tražim svog jednojajčanog blizanca više od 40 godina: Dva puta su vidjeli mog brata i mislili da sam ja

Dejan Baranovski iz Feketića podigao je mještane ovog grada u Srbiji na noge kada je na društvenoj mreži objavio svoju fotografiju i objasnio da traži brata blizanca – ni manje ni više nego 44 godine.

Naime, kako opisuje njegova majka za Telegraf.rs na ovaj korak su se odlučili nakon 20 godina neuspješne potrage za članom porodice, za koga vjeruju da im je oduzet po rođenju. Sve je počelo 1978. godine u Beogradu kada se Biljana Baranovski prijevremeno porodila, a blizanci su smješteni na neonatalogiji.

Nakon samo tri dana, porodica dobija telegram na kućnu adresu, a informacija koju su pročitali uznemirila je cijelu porodicu. Prema dostavljenoj dokumentaciji, jedno novorođenče je preminulo, majka skrhana, a dokaz o smrti djeteta nije postojao.

Moj svekar i svekrva su došli iz Ivanjice kako bi preuzeli dijete, ali nam nisu dali. Ja sam tada bila mlada, vjerovala sam im i sve je to prošlo, borili smo se da drugo dijete preživi. Nakon nekoliko godina, kada su djeca već išla u osnovnu školu moja sestra je radila u Beogradu i kod nje je ušlo dijete koje je isto moj sin i pitala ga je “Dejane, otkud ti?”, međutim shvatila je da je ona njemu skroz nepoznata. Primijetila je da čak ima i duži palac od ostatka prstiju na ruci, isto kao Dejan – objašnjava Biljana koju čak i poslije četiri decenije bolne rane nisu prošle.

Kako dodaje, njena sestra je o ovom događaju dugo šutjela, a kada je konačno skupila hrabrosti da joj saopći Biljana je osjetila komešanje emocija, kao da je cijeli život znala da je drugi sin tu negdje, samo ne u njenom vidokrugu. Pogledom je u gužvi tražila mališane uzrasta njenog sina i potajno se molila da ugleda poznato lice.

IMAM OSJEĆAJ KAO DA MI JE DIJETE ŽIVO

Tada sam joj rekla da ja sve vrijeme imam osjećaj kao da mi je dijete živo, stalno sam gledala djecu njihovog uzrasta, kao da tražim još jedno dijete. Kad je Dejan trebalo da krene u zabavište moj otac je otišao da izvadi izvod iz matične knjige rođenih i matičar ga je pitao kako ne vadi i za drugo dijete, na šta mu je on odgovorio da je umrlo. Međutim matičar je napomenuo da oni to nemaju u spisama – objašnjava ona.

Prema riječima majke Biljane, sumnja da su vidjeli Dejanovog blizanca nije se pojavila samo jednom. Nekoliko godina kasnije, u istom gradu ponovo se desila situacija koja je u njoj probudila bolna sjećanja, ali i nadu da će jednom vidjeti svoje drugo dijete.

Drugi put kada sumnjamo da je viđen bilo je kada su već bili odrasli momci. Sestrin sin je radio u prodavnici u Beogradu, poznaje moju djecu. Ušao je momak isti Dejan, on se nadao da će platiti čekovima da bismo mogli da vidimo adresu i da mu uđemo u trag, međutim platio je kešom i otišao – navodi ona.

Iako su šanse za pronalazak djeteta bile veoma male, Biljana nije gubila nadu. Zajedno sa drugim ženama koje sumnjaju na to da im je dijete oduzeto tražila je i najmanji tračak svjetlosti kako bi došla do nekog traga koji bi značio da srce njenog drugog sina i dalje kuca.

Ja sam išla i sa grupom roditelja koji traže svoju djecu od 2000. godine, tad je i Đinđić trebalo da nas primi. Kada sam vidjela ko je sve bio tamo šokirala sam se. Doktorica je takođe tražila svoje dijete i tek tad sam pomislila šta ja da očekujem ako se to doktorici desilo. U martu ove godine sam dobila poziv iz suda iz Beograda da me pitaju gdje želim da se nastavi slučaj. Ja sam izabrala Novi Sad, jer živim u Feketiću. Nabavili smo dosta dokumenata koje ranije nismo mogli da dobijemo. Imala sam samo potvrdu da je dijete umrlo, ali nikakve detalje. Sada smo dobili cijeli spisak sa ljekarskim terminima, ali ja se ne razumijem u to. Ključna stvar i dalje fali – da li je dijete igdje sahranjeno, dokaz ne postoji. Da bar postoji dokaz, da odem na grob da se isplačem – kaže Biljana na ivici snage.

Iako ju je zadesila bolna sudbina ova žena ne traži krivca. Jedini cilj joj je, kako kaže da sazna istinu, makar čekala na nju još deceniju. Vjeruje da termin “prekasno” ne postoji, mada je svjesna svakog mogućeg scenarija u slučaju da se ikada sretnu.

Ja nikog ne osuđujem, samo želim da znam istinu. Desi se da ugine kućni ljubimac, pa plačeš i za njim, a ne za djetetom. Treba mi samo neka potvrda, zamislite da živite u neznanju 40 i nešto godina. Ne daj Bože nikom – poručuje ona.

VOLJELA BIH DA GA VIDIM, BAR TO

Na pitanje šta bi uradila da sin sada stane ispred nje i pogleda je u oči, Biljana dugo nije mogla da odgovori. Pokušavajući da razazna sve emocije koje su joj se javile, nakon nekoliko sekundi rekla je: “Voljela bih da ga vidim, bar to…”.

Svjesna sam da ne može da me prihvati sada poslije toliko vremena, samo želim da znam istinu jer ima rođenog brata i rođenu sestru. Da se upoznaju barem, pa kako bude. Ako je negdje živ, ko zna gdje je. Plašim se da je možda sam, a ima roditelje i rodbinu – zaključuje majka za Telegraf.

Biljana i Dejan su primjer ljudi koji žive prema paroli “nada umire posljednja”. Iako umorni od čekanja, svjesni su da nikada neće odustati i da će se uvijek moliti da izgubljenom članu porodice udijele barem jedan topao osmijeh, makar trajao i minut.