SRBIJA: POSAO NE BI MIJENJAO NI ZA DUPLO VEĆU PLATU: Vozi đake iz udaljenih sela u školu i u tome uživa
Jake snježne padavine pogodile su i sela u okolini Lubovije, a bijeli prekrivač okovao je prilazne puteve.
Ipak, đaci uprkos teškim uslovima ne kasne u školu i redovni su na nastavi i to zahvaljujući mladom vozaču autobusa Miodragu Jokiću, kog nijedna vremenska nepogoda ne odvaja od širokog volana.
Najteže je upravo zimi, jer se formiraju metarski snježni smetovi.
Mašine dođu i očiste, ali zbog jakog vjetra kao da nisu ni prošle.
Lanci su obavezni, ali i lopata.
– Nerijetke su situacije kada jednostavno veje i toliko napada snega da izađem iz autobusa i krenem lopatom. Žurim da stignem da svakog pokupim, jer ima dosta đaka koji i do autobuskog stajališta imaju dosta da prepješače, i još ako mene čekaju, mogu ozbiljno da nazebu, pa onda ubrzam lopatu i krećem, kaže Miodrag za RINU.
Kada je završio srednju školu, sada 33 godišnji Miodrag znao je da je nadomak ostvarenja svog životnog sna da jednog dana postane vozač autobusa.
Ipak, kako tvrdi, sedam punih godina strpljivo je čekao da zajezdi busom i svoj posao kako kaže, nikada ne bi mijenjao direktorskom foteljom ili kancelarijom.
Osam punih godina prevozim đake na relaciji Gornje Košlje – Donja Orovica- LJubovija. U sedam sati krećem od kuće, sjedam na autobus i krećem . Od Košalja do Orovice neophodno je nekih sat i po vremena kako bi đaci od 5. do 8.razreda osnovne škole stigli u svoje učionice – kaže ovaj najpoznatiji vozač autobusa u ljubovijskom kraju i omiljen među đacima.
Nakon Orovice, Miodrag nastavlja relaciju ka Ljuboviji i drugim linijama kako bi prevezao i ostalu djecu do okolnih škola poput linija Čarapić – Vrhpolje i Proslop – Ljubovija i u prosjeku svaki dan pređe oko 250 kilometara.
Nakon što djecu vrati , Miodrag autobus parkira ispred kuće i nastavlja sa svojim obavezama, obzirom da se njegovo domaćinstvo ozbiljno bavi poljoprivredom.
Gornje Košlje važi za jedno od najljepših sela Srbije, netaknuta priroda i pravo prirodno bogatstvo koje pruža ogromne mogućnosti.
Prepoznatljivo je po najvećim proizvođačima mlijeka i najkvalitetnijem siru i kajmaku za koje se pročulo i van granica Srbije.
– U BiH kada prodaju bijeli mrs, da bi kupcima garantovali kvalitet kažu da je košljanski , mada onaj ko je jednom probao naš sir i kajmak, zna šta je kvalitet i kako da ga prepozna, kaže Jokić.
Tri generacije Jokića žive pod jednim krovom.
Mijo je treća i ima ozbiljne planove da unaprijedi poljoprivrednu proizvodnju i odlučan u namjeri da nastavi tradiciju svojih predaka, da prije svega ostane na svojoj djedovini i osavremeni proizvodnju pod otvorenim nebom, prenosi Blic.
– Obrađujemo oko 20 hektara zemlje, za potrebe stoke jer nam je primarna proizvodnja mlijeka i prerada. Polovina ide otkupljivačima iz Bajine Bašte, polovina se preradi,a kupaca uvijek ima. Za proizvodnju košljanskog mrsa su zaslužne zlatne ruke moje bake Nevene i majke Milice. Sve bi bilo lakše kada bi se otvorila neka mini mljekara ili hladnjača koja bi dala vjetar u leđa poljoprivrednim proizvođačima ovog kraja koji ne štede na kvalitetu. Najbolji primjer je organska malina koju proizvodimo na oko 40 ari. Kada bi bio siguran plasman svega što proizvedemo, konačno bi mogao da priuštim sebi traktor sa utovarivačem i uozbiljim proizvodnju u svojoj fabrici pod otvorenim nebom – dodaje Mijo.
Ovaj mladi vozač autobusa sa višegodišnjim stažom vodi se , za današnje vrijeme, svojom parolom. Na pitanje kolika ti je plata, on odgovara:
– Nije plata sve u životu, plata mi je kao i ostalima u ovom poslu. Meni je bitno da radim ono što sam oduvijek želio, da budem vozač autobusa. Nikada se ne bih mijenjao ni za duplo veću platu u nekoj drugoj branši, a sa druge strane nikada ne bi napustio Gornje Košlje, to je jedino mjesto gdje želim da živim i pustim korijenje – zaključuje on
