Beograd prije 102 godine: Fesovi, marame i islamska kultura na ulicama glavnog grada (VIDEO)
Beograd iz 1922. godine, samo nekoliko godina nakon razarajućeg Prvog svjetskog rata, danas oživljava kroz video obojen modernom tehnologijom.
Ovaj video donosi ne samo vizualni, već i kulturološki uvid u društvo u kojem su se slojevi različitih tradicija, religija i običaja ispreplitali, stvarajući jedinstvenu atmosferu glavnog grada. Vidljivo prisustvo islamske kulture i muslimanskog stanovništva na ulicama Beograda svjedoči o njegovom multikulturalnom identitetu.
Na tadašnjim ulicama mogle su se vidjeti žene pokrivene maramama, muškarci s fesovima, ali i građani odjeveni po uzoru na evropske trendove. Islamska kultura bila je utkana u arhitekturu, modu, običaje i svakodnevni jezik, dok su muslimanske porodice, kao starosjedioci čiji su preci stoljećima živjeli na ovim prostorima, bile integralni dio urbanog tkiva Beograda. Grad je predstavljao susretište Istoka i Zapada, odražavajući bogatstvo kulturnih raznolikosti.
Današnji komentari Beograđana na društvenim mrežama o ovim fotografijama dodatno osvjetljavaju kako se prošlost percipira u savremenom kontekstu. Jedan korisnik piše:
„Jbt, ja mislio Istanbul“, dok drugi zaključuje: „Ovo je kao mali Istanbul.“ Ovi komentari ukazuju na svijest o dubokom utjecaju islamske kulture u tadašnjem Beogradu, dok drugi primjećuju sličnosti s drugim gradovima bivše Jugoslavije. Jedna korisnica piše: „I ja pomislih Sarajevo na prvi pogled“.
Mnogi korisnici su istakli da simboli poput fesa tada nisu bili isključivo religijski, već su predstavljali modni detalj i dio identiteta. Ovaj video snimak također podsjeća na vrijeme kada razlike u odijevanju nisu dijelile ljude, već su bile prirodni odraz zajedničkog života. Jedna komentatorka naglašava:
„Tada se nije primjećivalo ko nosi fes, a ko šajkaču, jer je društvo bilo manje opterećeno predrasudama i politički induciranom mržnjom.“
Njene riječi odražavaju harmoniju u Beogradu tog doba, gdje su različite kulture, uključujući islamsku, bile integralni dio svakodnevnog života. Prisustvo islamske kulture bilo je vidljivo i u arhitekturi. Brojne džamije krasile su tadašnji Beograd, dok su tradicionalne kuće i urbani pejzaži nosili obilježja orijentalnog stila. Pogledajte video snimak ispod teksta.
Nevjerovatno,kolko je u Bg prije 100 godina bio bolji zivot,moglo se zajednicki zivjeti I funkcionisati,sve dok na scenu ne nastupise radikalno opredeljeni,sa ciljem I snom o nekoj velikoj drzavi I razjebase sto su mogli,stvorise mrznju,ratove,pokusase par godina ratovanjem da ostvare ciljeve i dobise veliko nista.Bg postao centar umanjene Srbije.ludilo,kosnica,kriminal
U daleko bilo da se moglo pod vašima zajedno živjeti – po svejdočenjima svih putopusaca ispred Stambol kapije je uvjek bilo više ljudi koji su dušu polako u mukama ispustali na kocu. U zapadnom pandemonijumu papisti u inkviziciji kolju sve redom, i istočnom kalifatskom nabijaju na kolje, zidaju ćele kule – Bože hvala ti što si nam dao da prebivamo u jedinoj zdravoj i istinitoj civilizacijini kulturi života i radosti slatkom pravoslavlju a ne smrti i mučenjima sadizmu
Turci su ostavilu pustos iza sebe veliko “osmansko carstvo”se nije rzvijalo bazirani su bili vecinom (vezirii cinivnici )na vino i zene ,hareme azijati sitnih mozgova ,i dan danas sabijeni u corsokak sitni zanatlije mahom jeftine kuhinje…Tehnoloski zaostali za Evropom a u krdu su poput hijena oko podele plena…(sitne duse)
DNA metoda je pokazala da se srpski DNA kod oko 50 % poklopa sa Turskim DNA kodom.
A tvoj se poklapa, sa čime?! Sa DNK pronadjenih kog gorila ili, taj DNK vuče još u dalju prošlost? I gorile su evolutivno “pobegle” od vas? Ko si ti? Da li si se raspitivao?
Na prostoru Balkana, bivša SFRJ + Bugarska poklapanje DNK je 94%, što će reći isti narod sa svojim malim razlikama. Pročitati naučne časopise.
Fes je bio prihvaćen jer je to bio neki znak turske da želi da se modernizuje i evropeizuje. I bio je prihvaćen. Pa tako ima i ona naša pesma koja peva ” Crven fesić u Dragana moga”.
Sa druge strane oštroumni knjaz Miloš za koga u memoarima piše da je mrzeo Turke kao niko, nikad nije htio ni fes da prihvati nego je skoro do kraja nosio turban. Jer je znao da su Evropa i zapad još mnogo veće zlo i da se ne treba ugledati na njih. Tek je u starosti napravljen njegov portret u novoj srpskoj generalskoj uniformi gdje je kapa bila srpska stilizovana šubara.
Posebno zanimljivo.
N slici je dečak sa belom kapicom kakvu danas nose albanci.
Radi se o srpskoj južnosribjanskoj kapi i uošte prateća nošnja od belog sukna sa braon trakama je čisto južno srbijanska nošnja.
U Šumadiji je nošnja mat bordo/teget pa je i kapa u toj boji. Svako može pogledati sliku “Takovski ustanak” gdje gotovo svi ustanici imaju tu istu kapu samo u braon boji jer prati boju odijela. Spomenik na Kalemegdanu ima tu kapicu na glavi. U Pećkoj patrijaršiji postoji prikaz iz 13 vijeka kad na Kosovu nije postojao ni jedan šiptar gdje srpsku jereji nose takve kapice a i naš Jovan kratovac na feskama je prikazan sa takvom kapom…
Dakle ta kapa se zove i danas ćulaf tj ćulav. Po njoj se u srpskom jeziku za čoveka koji nema dlaku na glavi kaže ćelav. Ćul ili ćulj na starosrpakom i prizrenakom govoru znači odprilike prazno/bez ičega, Knežević će to možda bolje znati.
Na fotografije četnika iz Stare Srbije ali i iz Beranskog kraja svi imaju te bijele kapice a po koji i šubaru.
Ironija svega je da je plitka kapa bila zapravo redovna a duboku izduženu su nosili mahom veliki duhovnici, mudraci, učenjaci ironijom sudbine baš takvu kapu danas nose pripadnici verovatno najneobrazovanijeg naroda u evropi a i šire… Nama je nažalost ta kapa asocijacije na nešto najgore zbog toga ko je nosi iako je izvorno naša, vrlo stara kapa.
Bravo, lepo ste to objasnili. Znam da je svako objašnjenje uzaludno jer verolomci, odnosno konvertiti to već znaju, ali im se istina ne dopada. Imao sam prijatelja šiptara, koji je bio školovan i obrazovan čovek, koji mi je za sliku “Seoba Srba pod Arsenijem Čarnojevićem”, pojašnjavao da su na slici šiptari koji nose šiptarsku nošnju. Tu je svaka logika, svako znanje uzaludno. Da čovek ne poveruje?! Očekujem da jednoga dana i Vuka Karadžića proglase Turčinom jer je i on nosio fes.
Ima on pesma od Željka Samardžića – Kad svoje nemaš tuđe otimaš_ej zato kradem.
Ne možemo mi da zamislimo njihovo sta je iznutra kad od istorijskog nasleđa nemaš ništa, kad su tvoji preci bili neko i nisu stvorili ništa što se po njima zove i vrednuje. Nije to lako, muka je to. Kozoebci
Turci su na ovim prostorima bili 500 godina. Nisu dozvoljavali da se narod oblači kako je on hteo. U skladu sa svojim običajima. Fes je bio obavezan. Medjutim, svi zaboravljaju da su muslimani ostali da žive u Srbiji i posle odlaska Turaka. Njih si mogao da sretneš gde god hoćeš. Niko se prema njima nije odnosio sa mržnjom. Niko im nije branio da nose ono što oni smatraju prikladnim. Ne znam šta nam ovaj članak poručuje osim da, za vreme ropstva nije “cvetala” nikakva kultura osim kulture ropstva i terora. Srbi su imali manji značaj i vrednost od domaćih životinja. Turčin je mogao da ga tuži, da mu sudi i da ga ubije a da ne odgovara bilo kome. Postoji ona turska izreka koja je glasila, “Čoban sme da tera stoku kud hoće”, sa time, što su stoka bili Srbi a čobani Turci.