U Uglu najveće krdo konja na Pešteri: “Ako bi ovdje radili kao u Njemačkoj, imali bi sve kao oni”
Pešterska visoravan, jedno od posljednjih prostranstava netaknute prirode na Balkanu, i dalje prkosi vremenu, urbanizaciji i zaboravu. Iako više od pola godine okovana snijegom i ledom, ovaj kraj nastavlja da očarava svojom tišinom, prostranstvima, mirisima i duhom. To nije samo mjesto za turiste u potrazi za autentičnošću, već i dom onima koji su odlučili da ostanu, da održe ritam života koji se ovdje neprekidno ponavlja kroz vijekove.
U selima kao što su Ugao, Štavalj, Dubinje i Gradac, ljudi i dalje žive u skladu s prirodom. Katuni, nekada jednostavne kućice od blata i slame, danas su obnovljeni i modernizirani. Imaju vodu, struju, pa čak i kupatila, ali ono što se nije promijenilo jeste duh samodovoljnosti i porodične kohezije. Jedan od domaćina, sa stadom većim od 1.400 ovaca, kaže:
„Ovdje sam od aprila do decembra. Sve što imam u selu, imam i ovdje. Ne bih se mijenjao ni za šta.“
Na visoravni gdje zime dosežu do -40 stepeni, a ljeta znaju biti sušna, život zahtijeva odlučnost, upornost i vjeru u ono što se radi. U Gradcu, porodica Pantović njeguje tradiciju i umjetnost – izrađuju gusle, pišu poeziju, slikaju i čuvaju sjećanja. Njihov dom je spoj galerije i seoske kuće, a njihov životni prostor zrači mirom i nadahnućem. „Ovdje je sve bistro i čisto. Duša se ovdje odmara“, kaže umjetnica Sandra dok pokazuje ikone koje izrađuje.
Na imanju u Dubinju, domaćin Reuf Vrtić drži oko 70 konja. Iako danas nema komercijalnu svrhu, ljubav prema konjima ne jenjava.
„Nekad su naši konji osvajali prva mjesta na takmičenjima širom Srbije“, prisjećaju se. Turisti, pa čak i ekipe iz Kine, dolazile su kako bi snimile krdo na slobodi. „Oni koji dolaze sa strane ne mogu da vjeruju šta vide“, kaže jedan od čuvara koji svakodnevno brine o konjima.
Pešterska visoravan je i prirodni dragulj. Smještena na nadmorskoj visini između 900 i 1.200 metara, okružena je planinama Jadovnik, Zlatar, Ozren, Giljeva, Zilidar, Javor i Golija. Ovdje protiču rijeke Uvac, Vapa, Jablanica i Grabovica, dok je Sjeničko jezero bogato ribom – od pastrmke i mladice do skobalja i klena. Zahvaljujući raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta, ovo područje uvršteno je na međunarodnu listu zaštićenih prirodnih rezervata. Posebnu pažnju privlače bjeloglavi supovi, čuvari prirodne ravnoteže, kojih danas na Pešteri ima više od 600 – najveća kolonija ove vrste u ovom dijelu Evrope.
Ipak, svakodnevica nije lišena problema. Otkup vune gotovo da ne postoji, pa se nakon šišanja ogromne količine bacaju ili spaljuju. „Ranije sam mogao prodati vunu i kupiti hranu za stoku, a danas mi samo zauzima prostor“, priča stočar dok pokazuje džakove prošlogodišnje vune, uskladištene i zaboravljene. I pored redovnih premija po grlu, koje država isplaćuje, broj grla se smanjuje jer suša, loši prinosi i slab otkup tjeraju ljude da prodaju stoku. „Ako ne bi bilo premija, niko se ovim ne bi bavio“, zaključuje jedan od uzgajivača.
Zemljoradnja, nekada osnovni oslonac porodica, sve više gubi smisao jer uslovi nisu kao nekad. I pored mašina koje olakšavaju rad, ljudi napuštaju selo. Djeca se školuju u gradovima, a mladi ne žele da nastave porodičnu tradiciju. Većina porodica razdvojena je – roditelji ostaju, a djeca odlaze u Njemačku ili druge zemlje Zapada. „Ja ne bih išao u Njemačku nikad, osim kao turista“, kaže jedan stariji domaćin. „Ako bi ovdje radili kao što rade tamo – ustajali rano, radili planski – imali bismo sve kao i oni.“
S druge strane, prirodni turizam sve više dobija na značaju. Biciklizam, jahanje konja, pješačenje, posmatranje ptica – sve to privlači posjetioce željne autentičnog doživljaja. Etno sela niču, gastronomska ponuda se širi – sjenički sir, pršut, kajmak i med samo su dio bogatstva koje ovaj kraj nudi. I infrastruktura se poboljšava: asfaltni putevi, povezivanje s autoputem, bolja pristupačnost.
„Sad kad neko iz Njemačke krene kući, stigne za tri sata. Prije je trebalo i po dvanaest.“
Pešterska visoravan postaje ne samo destinacija za posjetu, već i prostor za povratak. Povratak sebi, korijenima, prirodi. Jer u ovim krajevima, kako pjesnik reče, „kad nema – opet ima“. Ima srčanosti, ponosa i tihe upornosti. Ima života u punom smislu te riječi.
Pogledajte prelijep TV prilog Zorana Maksimovića :
