Sandžačke majke: Sve su one istu sudbinu nosile – Priča Hajrije Dacić iz Cetanovića koja vraća Sandžak u prošlost
U predjelu Cetanovića, na visoravni Pešter, gdje su zime duge, ljeta kratka, a ljudi vezani jedni za druge srcem čvršćim od kamena, živi Hajrija Dacić – žena koja u svojim sjećanjima nosi cijeli jedan nestali svijet. Njene riječi, izgovorene tiho, ali sigurno, vraćaju nas u vremena kada je život bio teži, ali, kako kaže, „ljepši, sloga veća, a duše ispunjenije“.
„Radilo se, gradilo se, sve ručno“, započinje priču Hajrija, prisećajući se dana kada se živjelo uz ognjište i verige, kada su se pekle „cepule“, kada su žene muzle ovce tri puta dnevno, a mlijeko se nosilo na glavi, u kablama, kilometrima.
„Ognjište, žar, varila se varnika… Na te cepule pekli smo lep, pite, sve. Bilo je dobro, bolje nego sad. Sloge je bilo.“
Njena sjećanja otkrivaju život u kojem su obaveze bile teške, ali podnošljive zato što se radilo zajedno. I u torove se išlo zajedno. I sijeno se pravilo zajedno. A najveća vrijednost bila je – zajedništvo. Hajrija posebno naglašava ono što mnogi mladi i ne znaju – kabilje, stara seoska zajednica po porodicama i bratstvima.
„Mi smo bili Rustemova kabilja. Po kabiljama se znalo ko ide s kim na vašar, ko na svadbu, ko kome pomaže. Selo Dacići – sve isto. Poštovalo se.“
Kabilja je bila identitet, sigurnost i red. Svaka je imala svoje običaje, način djelovanja, svoje dostojanstvo.
„Poštovala se svekrva, svekar, deverovi… Sve je to bilo poštovano“, govori Hajrija.
„Snaha mora unijet lavor svekrvi da uzme abdest. Sve se znalo, sve imalo red.“„Sve žene su radile. Tkalo se, prelo se, cijele noći… Kod jedne pa kod druge. Tkaš staze, cilime, sve ručno.“
Prela su bila društveni događaj, mjesto smijeha, pjesme, zajedničkog rada. A ono što se istka – čuvalo se kao zlato. Svadbe nekad nisu bile jedan dan – nego događaj za cijelo selo, ponekad i po mjesec.
„Nosiš prilog – pitu, slatku, šta god. Moraš pomoći domaćinu. Svuda gosti, pjesma, igra. Lepše nego sad.“
Muzika, druženje, posjete – sve to, kaže, bilo je svakodnevica. A danas – telefon.
„Pitam unuka gdje je bio – on šuti, drži telefon. I ja uzmem telefon pa gledam…“
Hajrija detaljno opisuje mužu, nošenje mlijeka, rad na terasama, zajedničke mobe. „Muzli smo tri puta na dan. Dizala sam se u četiri ujutro… A sad? Jedva da se i muzne.“ Ali, iako je život bio težak – u njenom glasu nema gorčine. Samo nostalgija. Izvela je troje djece:
„Dva sina i ćerku. Jedan u Sarajevu, jedan ovdje. Unučadi mnogo, neka su živa i zdrava.“
I na kraju, uz osmijeh, tiho dodaje:
„Bilo je ljepše nego sad. Teže jes’, ali ljepše – jer je bilo duše.“
Rtvnp
