Kada se Pribojka uda za Sjeničaka: Životna priča Sabihe i Nadira Dacića
Iako je rođena u selu Slatina kod Priboja, a njen suprug Nadir porijeklom iz Sjenice, Sabiha Dacić više od tri decenije svoj život gradi u Prijepolju. Porodica Dacić u ovom gradu živi od 1992. godine. Danas imaju tri sina, kćerku, dvije unuke i zeta, i kako kažu – život funkcioniše onako kako ga sami sebi organizujemo.
Sudbina je, pričaju Nadir i Sabiha, htjela da njihov dom, srca i posao vežu za Prijepolje. U svakodnevnom životu pokušavaju napraviti spoj tradicionalnog i modernog, držeći se devize: „Tuđe poštuj, svoje voli.“
“Pokušavamo sve spojiti i uklopiti u te neke nove, moderne, savremene trendove. Nije to nekad baš lako, ali pokušavamo sačuvati dio tradicije koja je postojala na ovim prostorima, u ovom slučaju kod bošnjačkog, odnosno muslimanskog življa, ali prihvatati i nove savremene trendove koji su neminovnost”, priča Nadir.
Sabiha je odrasla u selu Slatina, na tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore. Kuća joj je u Srbiji, preko rijeke je Bosna – opština Rudo, a dvadesetak kilometara dalje Crna Gora i Pljevlja.
Osnovnu školu, ambulantu i sve institucije pohađala je u Bosni, a kasnije srednju školu završila u Rudu i Priboju. U tih petnaestak kilometara puta svakodnevno je prelazila četiri granice, ali kako kaže – kao djeca o tome nisu ni razmišljali. Njeno selo bilo je većinski pravoslavno, a baš tu je naučila šta istinski znači komšijski odnos i poštovanje različitosti.
“Ja imam u mom komšiluku i pravoslavaca, mi smo Bošnjaci. Ja sam odrasla u jednom selu gdje je većinsko stanovništvo pravoslavno. Uvijek smo svoje voljeli i tuđe poštovali i ko to može da cijeni i poštuje to je nešto najbolje i onda bez brige“, kaže Sabiha.
Kad bi bio Bajram, komšije pravoslavci dolazile bi njima; kad je Božić, njeni odlazili njima. Kroz ratne devedesete, kuća njenih roditelja bila je utočište za ljude koji su prolazili tom tromeđom – još jedan dokaz da se suživot ne mjeri parolama, već svakodnevnim djelima. Običaj u njenom mjestu bio je da se nakon završetka ljetine uči mevlud, kao zahvala Bogu za ono što je dato. Upravo na jednom takvom mevludu upoznala je Nadira, rodom Sjeničaka, po zanimanju efendiju.
Plan je u početku bio da, kao i mnogi iz pograničnih krajeva, odu u treću zemlju – autobusima koji su tih devedesetih kretali ka Danskoj, Švedskoj i zapadnoj Evropi. Međutim, jedna posjeta tetki i običan telefonski poziv promijenili su sve. Tetkina komšinica spominje sestru i zeta u Prijepolju, Hađi Kemala i Hađi Pašu, i mogućnost da Nadir dobije mjesto imama u Mahmud-begovoj džamiji, u samom centru grada. Umjesto puta za sjever Evrope, Sabiha i Nadir okreću pravac ka Limu i Prijepolju – gradu koji će postati njihov trajni dom.
Na početku boravka u Prijepolju dočekala ih je stara kuća ispod opštine – izbušena fasada, drvene stepenice, sobe pune izbjeglica iz Bosne. Umjesto da kuka, Sabiha je uradila ono što je naučila u djetinjstvu: zasukala je rukave i od skromnog prostora napravila dom. Heklane zavjese dugačke dvanaest metara, ručno rađeni stolnjaci, šlingani jastuci i miris domaće hrane učinili su da kuća, umjesto razloga za stid, postane mjesto ponosa. Tu je rodila četvoro djece, tu su odrastale generacije musafira, prijatelja, džematlija, gostiju iz zemlje i inostranstva.
Kasnije, u novom domu, nastao je i njen čuveni etno kutak – soba koju zove „Sehara uspomena“. U njoj su stari kredenci iz 50-ih, razboj na kom se tkalo, stap za metanicu, stupan za ječam, ručno vezene ponjave i ćilimi, bakine šustikle, predmeti koje joj ljudi šalju iz cijele Srbije i Bosne da „ne propadnu“.
- „Molim sve koji imaju rukotvorine da ih ne bacaju. Neka ih spakuju u kofer, ostave u neki čošak. Jednog dana biće neprocjenjive,“ poručuje Sabiha.
Ljubav prema kuhinji kod Sabihe rodila se još u djetinjstvu. Prvu pitu napravila je sa pet-šest godina. U njenoj kući, kaže, nikad se kolači nisu kupovali – sve se pravilo ručno. Posebno je vezana za pitu, nekad smatranu „sirotinjskom hranom“, a danas pravim mjerilom kulinarskog umijeća. U svojim knjigama i emisijama posebnu pažnju posvećuje upravo tome – od razvijanja kora do finalnog izgleda tepsije na sofra-stolu. Kod Dacića gosti su svakodnevnica.
“Što se tiče i avlije i cvijeća, ja to rado dijelim sa svojim prijateljicama, pomalo snimim da pogledaju. I tu je kuhinja. Kod nas dolazi mnogo musafira, odnosno gostiju”, kaže Sabiha.
Iako je Sabiha postala prepoznatljiva po kulinarskim emisijama, Nadir se kroz šalu često pohvali da je on jedini u kući koji – ne zna da kuva.
„Svi kuhaju osim mene“, uz osmijeh priznaje. „Ali zato ja unosim svoj dio tradicije kroz knjige i nauku.“
Nadir Dacić je po osnovnom zanimanju imam. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zatim Islamski fakultet u Novom Pazaru, a potom master i doktorske studije na Filološkom fakultetu Državnog univerziteta u Beogradu. Pored imamskog posla, bavi se i proučavanjem kulturno-historijskog nasljeđa Bošnjaka Sandžaka i šire, pokušavajući da sve ono što je negdje na ivici zaborava pretoči u tekstove, naučne radove i knjige. U njihovom domu, vjera, znanje i tradicija nisu tema za posebne svečanosti, već dio svakodnevice.
“Prva riječ u Kur’anu je Ikre – uči. Kao i žena i čovjek, svi moramo da učimo, stvaramo, da budemo korisni prvo svojoj porodici, svojoj zajednici. Kada je to u skladu sa svojom vjerom, zašto da se ne pokaže”, kaže Sabiha.
Dacići su odgojili četvoro djece – kćerku profesoricu književnosti, sina advokata, Bilala, nutricionistu i kuhara zaposlenog u jednom hotelu u Sarajevu, te najmlađeg sina, studenta ekonomije. Danas imaju i dvije unuke i zeta, pa je kuća još punija glasova i obaveza.
“U periodu kada su se rađala naša djeca, to su bile 90-te i početkom 2000-tih godina, bilo je koliko-toliko lakše. Sve od 90-ih naovamo taj proces vaspitavanja djece je sve teži i teži, jer kao što vidimo, ona su na svakom koraku izložena negativnim uticajima, raznim pošastima, koje su ne samo ovdje, nego globalno u čitavom svijetu”, kaže Nadir.
Sabiha i Nadir smatraju da je najveći uspjeh to što su djecu naučili da budu ljudi prije svega – pristojni, odgojeni, spremni da pomognu i komšiji i strancu. Pored kuhinje i knjiga, Sabihina velika ljubav je cvijeće. Dva puta je osvajala nagradu za najljepšu baštu – 2014. godine prva nagrada grada Prijepolja, a 2023. priznanje na zajedničkom izboru Prijepolja, Priboja i Nove Varoši.
Vrijeme provodi sadeći, presađujući, oblikujući dvorište koje izgleda kao produžetak njene „Sehare uspomena“. Pelcere ruža i drugog cvijeća šalje prijateljicama širom Srbije, a nerijetko i dalje. U etno sobi, koja nalikuje malom muzeju, snima emisije za svoj YouTube kanal, pokazuje stare predmete, priča o životu na selu nekada, o običajima, izrekama, vjerovanjima. Poseban dio njenog angažmana je humanitarni rad. Učestvovala je u brojnim bazarima, pripremala kolače i jela za prodaju, prikupljala pomoć za porodice u stanju potrebe.
- „Jedino što nosimo na drugi svijet su naša dobra djela“, kaže tiho. „Novac dođe i prođe, ali ono što uradiš svojim rukama i srcem ostaje zapisano.“
Dom porodice Dacić u Prijepolju otvoren je za sve dobronamjerne ljude, bez obzira odakle dolaze i kojoj vjeri pripadaju. Princip je jednostavan: poštovanje, toplina i puna sofra. Budite uvjereni – iz njihove kuće nećete izaći, a da ne probate barem hurmašice, sutliju, kadaif ili neko slano jelo koje miriše na djetinjstvo, Pešter, Priboj i Prijepolje u isto vrijeme.
„Pokušavamo, koliko možemo, da budemo korisni i svojoj porodici i zajednici. Tuđe da poštujemo, svoje da volimo. Kad tako živite, onda je i život, ma kako težak bio, lakše podnijeti“, složno poručuju Sabiha i Nadir.
Bravo za Dacice