POPISI U SANDŽAKU: Stoljeće potvrđivanja bošnjačke nacije

Iako su sandžački Bošnjaci integralni dio bošnjačke nacije, oni po nizu odrednica predstavljaju njezin specifičan dio, prije svega po karakterističnosti prilika u kojima se Sandžak nalazio ili nalazi, po državnim uređenjima kroz koja je prošao, ali i raspolućenosti samog sandžačkog tkiva unutar sebe koja su nastajala kroz česta mijenjanja država i državnih uređenja koja su bila prisutna u isto vrijeme na jedinstvenom prostoru Sandžaka.

Stoga, posmatranje rezultata svih popisa stanovništva kojima je bio obuhvaćen prostor Sandžaka od 1921. do 2011. predstavlja kompliciran posao. Ipak, ovo je od izuzetnog značaja jer uvid u rezultate tih popisa omogućava stjecanje određene, više ili manje, jasne slike o njegovim etničkim značajkama, a primarno u kontekstu razmatranja bošnjačkog pitanja i pred ovogodišnji popis stanovništva.

Jedna od posebnosti bošnjačke zajednice u Sandžaku ogleda se i u tome da je prvi savremeni popis stanovništva BiH, a time i tamošnjih Bošnjaka, proveden 1879, dok je u Sandžaku, shodno okolnostima u kojima je bio, tek četrdesetak godina poslije, 1921. godine, a zaključno s posljednjim popisom iz 2011. U ovom slučaju to su podaci popisa koji su se proveli u više država, odnosno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji), Socijalističkoj Jugoslaviji, Saveznoj Republici Jugoslaviji/Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore (1992–2003; 2003–2006) te u samostalnoj Srbiji i Crnoj Gori (od 2006).

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji, što je vidljivo već iz naziva, nije se priznavala etnička posebnost kako Bošnjaka, tako ni Crnogoraca ni Makedonaca. Uprkos tome što su na hrvatskoj i srpskoj strani postojala različita očekivanja u odnosu na nacionalno opredjeljenje Bošnjaka, obostrano je prevladavalo uvjerenje da oni jedino mogu biti ili Hrvati ili Srbi. U to vrijeme vodeća stranka Bošnjaka Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) primarno je težila očuvanju kohezije te, ako je moguće, i teritorijalnog jedinstva vlastitog naroda. Stoga je unutar bošnjačkog korpusa izbjegavala unositi ili produbljivati dilemu vezanu uz nacionalno izjašnjavanje, pa i ono koje bi bilo afirmativno za bošnjačku nacionalnu samobitnost. Pitanje odabira nacionaliteta nije samo prijetilo rastvaranju unutrašnjeg jedinstva već je u ozračju međunacionalnih tenzija, kakvo je vladalo u Kraljevini, i izlagalo bošnjački korpus dodatnim konfrontacijama.

Tako su se na popisu stanovništva iz 1948. Bošnjaci mogli izjasniti kao neopredijeljeni muslimani, u idućem iz 1953. kao Jugoslaveni-neopredijeljeni, a u onom iz 1961. kao Muslimani u smislu etničke pripadnosti. Tek su tokom druge polovine šezdesetih donesene političke odluke kojima je konačno prihvaćeno da je riječ o posebnoj naciji te joj je pritom određen naziv Muslimani. Tako će se kao Muslimani, u smislu posebne nacije, na iduća tri jugoslavenska popisa, iz 1971, 1981. i 1991, odrediti većina Bošnjaka.

Političkim potvrđivanjem muslimanske nacije razriješeno je jedno dugo otvoreno pitanje iz sfere nacionalnih statusa i odnosa. No riječ je bila o naciji kojoj je za ime određen vjerski naziv, što svakako nije bilo najsretnije rješenje. Napokon, po raspadu Jugoslavije i uspostavi nezavisne BiH, na Drugom bošnjačkom saboru, održanom krajem 1993, potvrđena je odluka da se nacionalni naziv Muslimani zamijeni tradicionalnim historijskim imenom Bošnjaci, što je gotovo unisono prihvaćeno u bošnjačkom korpusu.

POPIS IZ 1921.

U vrijeme provođenja popisa iz 1921. Sandžak je bio podijeljen na šest okruga. Pritom su se dva, Prijepolje i Raška, nalazila na tlu današnje Srbije. Na prostoru današnje Crne Gore nalazili su se okruzi Pljevlja, Bijelo Polje, Berane i Andrijevica. Svaki od njih sastojao se od više srezova te od općine koju je formiralo upravno središte samog okruga. Kod popisa iz 1921. do podataka o etničkoj pripadnosti može se doći samo posredno, kombinacijom pokazatelja koji se odnose na vjeru i maternji jezik.

Broj Srba/Crnogoraca dobijen je tako što smo od broja pravoslavaca oduzeli govornike ruskog i rumunskog, a broj Bošnjaka tako da smo od broja muslimana oduzeli govornike turskog i albanskog, uz izuzetak približnog dijela katoličkih govornika albanskog (373) nastanjenih u srezu Plav-Gusinje. Sveukupno, 1921, od 216.120 stanovnika Sandžaka, približno je 96.201 ili 44,5% posto Bošnjaka, 115.653 ili 53,5 posto Srba i Crnogoraca, 2.989 ili 1,4% posto Albanaca, te 976 ili 0,5% posto ostalih. S obzirom na naknadni razvoj, važno je uočiti da je među ostalima Turaka bilo 551 te da su u brojčanom smislu predstavljali minorni dio sandžačke populacije.

POPIS IZ 1931.

U vrijeme provođenja popisa iz 1931. Sandžak je bio dijelom Zetske banovine. Prostorno se nalazio u okviru deset srezova, pri čemu je svaki od njih uključivao niz manjih općina te jedan ili više gradova koji su predstavljali zasebne upravne cjeline. I u kontekstu ovog popisa do podataka o etničkoj pripadnosti može se doći samo posredno. Budući da je 1931. registriran zanemarivi broj Albanaca i “ostalih”, broj Srba/Crnogoraca i Bošnjaka ne bi značajnije odudarao od ukupnog broja pravoslavaca, odnosno muslimana.

Prvih je moglo biti oko 154.000, a drugih oko 107.000. Iz popisnih je rezultata vidljivo da je bošnjačka zajednica između 1921. (96.000) i 1931. (107.000) porasla tek za nekih 11 posto. Nasuprot tome, broj Bošnjaka BiH između 1921. (588.000) i 1931. (718.000) porastao je za 22 posto. Da je za toliko uvećana bošnjačka zajednica u Sandžaku, imala bi oko 117.000 pripadnika, tj. bila bi brojnija za desetak hiljada ljudi. Uzroci takvog stanja bili su različiti, no zasigurno su tadašnja iseljavanja u Tursku, koja se masovno nastavljaju do kraja šezdesetih, presudno utjecala na njeno brojčano slabljenje.

POPIS IZ 1948.

Po upravnoj podjeli aktualnoj tokom provođenja popisa iz 1948, Sandžak je bio razdijeljen na srezove, s tim da su dva grada, Novi Pazar i Pljevlja, formirala posebne upravne cjeline. Nekadašnji srez, a buduća općina Nova Varoš u ovo je vrijeme Zlatarski srez. Kod popisa iz 1948. Bošnjaci su imali mogućnost izjasniti se kao neopredijeljeni muslimani. U BiH se, od 885.689 Bošnjaka, njih 788.403 izjasnilo u tom smislu, 71.991 kao Srbi te 25.295 kao Hrvati. Među sandžačkim Bošnjacima ta je mogućnost iskorištena u perifernoj mjeri.

Tako se izjasnilo tek 3.885 ljudi, i to ponajviše u srbijanskom dijelu Sandžaka. Ipak, velika većina Bošnjaka evidentira se u srpsku nacionalnost, dok se u crnogorskom dijelu Bošnjaci u nacionalnom smislu gotovo u potpunosti evidentiraju kao Crnogorci.

Razlog za ovakve rezultate možemo tražiti u nezainteresiranosti bošnjačkog korpusa jer im popis nije nudio relevantne mogućnosti iskazivanja po njihovom stvarnom nacionalnom osjećanju, zatim zbog straha i šoka strahobalnog stradanja kojima su bili izloženi tokom Drugog svjetskog rata, ali i potpunu kontrolu popisnih radnji od strane srpskih i crnogorskih zvaničnih struktura, kojima nije bilo u interesu pojasniti mogućnosti opredjeljivanja bošnjačkog stanovništva u smislu neopredijeljenosti. Ipak, zanimljivo je da sandžački Bošnjaci nisu posegli za nacionalnim opredjeljivanjem kao Albanci ili Turci, što je u popisu iz 1948. bilo moguće. Tako da se na ovom popisu u Sandžaku evidentira svega 0,8% posto Albanaca, što predstavlja zapravo i stvarnu cifru njihovog prisustva u Sandžaku, prije svega u nekim selima u Rožajama i plavsko-gusinjskoj oblasti.

POPIS IZ 1953.

Tokom popisa iz 1953. Sandžak je bio dijelom devet srezova, od kojih se svaki sastojao od niza manjih općina. Gradovi Novi Pazar i Pljevlja, za razliku od 1948, sada su dijelom srezova Deževa, odnosno Pljevlja. Grad Berane u međuvremenu je postao Ivangrad te u ovom popisu imamo i istoimenu upravnu cjelinu. Njoj najvećim dijelom pripada i teritorij nekadašnjeg sreza Andrijevica.

Nekadašnji srez, a buduća općina Nova Varoš i dalje je Zlatarski srez. Prilikom popisa iz 1953. Bošnjaci su imali mogućnost izjasniti se kao Jugoslaveni-neopredijeljeni kako bi izbjegli identifikaciju s nekim od drugih južnoslavenskih nacija. Od ukupno 942.505 Bošnjaka unutar BiH, njih 891.800 opredijelilo se na taj način, 35.228 kao Srbi, a 15.477 kao Hrvati. U Sandžaku je drugačija situacija. U njegovom srbijanskom dijelu Bošnjaci se glavninom opredjeljuju za tu odrednicu, ipak jedan značajan dio njih, tj. 14.987, izjašnjava se Turcima, dok je opredjeljenje za srpsku nacionalnost krajnje reducirano. S druge strane, u crnogorskom dijelu Sandžaka Bošnjaci se i nadalje velikom većinom izjašnjavaju kao Crnogorci, u relativno maloj mjeri kao Jugoslaveni-neopredijeljeni, dok identifikacija s Turcima ima minornu važnost.

Samo izjašnjavanje za tursku nacionalnost bilo je, kod ovog i naredna dva popisa, u uskoj vezi s tadašnjim masovnim iseljavanjima sandžačkog bošnjačkog življa u Tursku. Prihvatanje turske nacionalne identifikacije trebalo je olakšati nadilaženje restrikcija koje su stajale na putu iseljavanja iz domovine i useljavanja u Tursku.

POPIS IZ 1961.

Do popisa iz 1961. Sandžak stječe upravno-teritorijalne značajke koje će ostati nepromijenjenim praktično do 1991. Podijeljen je na jedanaest općina, pri čemu su dvije, Rožaje i Plav, nastale izdvajanjem iz nekadašnjeg Ivangradskog sreza. Također, u međuvremenu su izmijenjeni i nazivi pojedinih cjelina, te od ovog popisa imamo općine Prijepolje (prije Mileševa), Novi Pazar (Deževa), Tutin (Štavica) i Nova Varoš (Zlatar). Popis iz 1961. ostavljao je Bošnjacima priliku da se izjasne kao Muslimani, ali samo u smislu etničke pripadnosti.

U BiH se od 1.118.130 Bošnjaka tako izjasnilo njih 842.247 ili 75,3 posto, dok ih se 275.883 ili 24,7 posto očitovalo kao i u prethodnom popisu, kao Jugoslaveni nacionalno neopredijeljeni. Sveukupno, za novu mogućnost kao i za onu koja im je ostavljena i u prethodnom popisu, dakle za opcije koje ih nisu poistovjećivale ni s kojom od drugih južnoslavenskih nacija, u popisu 1961. opredijelila se gotovo cjelina bosanskohercegovačkih Bošnjaka.

I u Sandžaku sve su jasnije tendencije koje ih po tom pitanju približavaju sunarodnjacima u BiH. U njegovu srbijanskom dijelu većina Bošnjaka izjašnjava se Muslimanima u smislu etničke pripadnosti, dok se u crnogorskom u podjednakoj mjeri opredjeljuju za tu opciju i za nacionalno crnogorstvo. I u ovom popisu znatni dio sandžačkih Bošnjaka, gotovo njih 15.500, izjasnio se Turcima, i to iznova velikom većinom u njegovu srbijanskom dijelu, iz istih razloga koje smo već naveli.

POPIS IZ 1971.

Do kraja šezdesetih, kako je već rečeno, politički je napokon odlučeno da Bošnjaci predstavljaju posebnu naciju, kojoj je određen i naziv: Muslimani. Jasno, taj je realitet uvažen i prilikom provođenja popisa iz 1971, u kojem su se Bošnjaci mogli izjasniti kao Muslimani u smislu posebnog i priznatog naroda. Ista je mogućnost vrijedila i kod popisa iz 1981. te onog iz 1991. Upravno-teritorijalna podjela prilikom provođenja popisa iz 1961. bila je ista 1971. i 1981. Donekle je izmijenjena do popisa iz 1991. Neposredno prije njegovog provođenja, tj. 1990, od južnog je dijela općine Ivangrad (iznova) oblikovana općina Andrijevica.

Prilikom popisa iz 1971. gotovo cjelina Bošnjaka iz BiH, njih 1.482.430, izjasnila se Muslimanima. Po tom pitanju, identično kao u Bosni, izjašnjava se bošnjački narod u Sandžaku i tako svjedoči jedinstvenom nacionalnom biću. Izuzetak je tek u tome što se manji dio, sukladno dotadašnjoj tradiciji, očitovao kao Turci. Riječ je bila o svega 4.639 ljudi, najvećim dijelom nastanjenih u njegovu srbijanskom dijelu.

Zajedno s tada deklariranim Turcima, u Sandžaku je 1971. živio 174.751 Bošnjak (Musliman), čineći 42,2 posto od njegove ukupne populacije. Popis iz 1971. predstavlja značajnu referentnu tačku jer se tada Bošnjaci prvi put javljaju kao priznati posebni nacionalni kolektivitet, istina, s devijantnim vjerskim terminom. Ipak, bila je ovo značajna historijska pobjeda koja je u tom momentu značila stavljanje jednog naroda pod jedan krov i prestanak decenijskog lutanja od tuđeg prisvajanja do neopredijeljenosti. Zapravo, ta neopredijeljenost možda je na najslikovitiji način označila stvarnu opredijeljenost Bošnjaka da ne budu ništa od tuđih ponuđenih nacionaliteta.

POPIS IZ 1981.

Popis iz 1981. pokazao je gotovo potpuno ujednačivanje Bošnjaka iz BiH i Sandžaka po pitanju nacionalne identifikacije. Zapravo, u ovom, ali i sljedećem popisu Bošnjaci iz BiH iskazuju veću razinu distanciranja od samosvojne nacionalne odrednice. Naime 1981. u BiH je bilo 1.629.924 Muslimana. No čak 326.280 ili 8 posto stanovnika te republike izjasnilo se Jugoslavenima. Među njima je pored Hrvata i Srba svakako bio i znatni dio Bošnjaka.

Nasuprot tome, u Sandžaku se manje od 2 posto stanovništva, u osnovi Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, izjasnilo Jugoslavenima. Također, nekad relativno brojno izjašnjavanje sandžačkih Bošnjaka za tursku nacionalnost izgubilo je na važnosti do popisa 1981.

POPIS IZ 1991.

Popis iz 1991. uveliko je potvrdio realitete koji su se očitovali deset godina prije. Bošnjaci u BiH i u Sandžaku u nacionalnom se smislu praktično istovrsno izjašnjavaju. U BiH je tada evidentirano 1.902.956 Muslimana. No iznova se veliki dio građana te republike, i to u uvjetima raspada SFRJ, izjasnio Jugoslavenima, odnosno bilo ih je 242.682 ili 5,5 posto od ukupnog stanovništva.

S druge strane, udio Jugoslavena u Sandžaku ne prelazi 1 posto. U ovom popisu valja konstatirati da se primjećuje da bošnjačko stanovništvo na prostoru Sandžaka sada prelazi preko 50 posto od ukupnog stanovništva, tačnije 51,8 posto.

POSTJUGOSLAVENSKI POPISI 2002/2003. i 2011.

Nakon raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991, Srbija i Crna Gora oblikovale su Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ), koja je 2003. preimenovana u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Poslije crnogorskog izjašnjavanja za nezavisnost 2006. ta zajednica prestaje postojati te se na političkoj pozornici pojavljuju samostalna Crna Gora i Srbija. Popis koji se u SRJ trebao održati 2001, tj. deset godina nakon onog iz 1991, bio je odgođen te je u Srbiji proveden 2002, a u Crnoj Gori 2003. godine. U BiH je prvi popis nakon 1991. proveden tek 2013.

Shodno vraćanju tradicionalnog nacionalnog imena Bošnjak, koje je prihvaćeno na Bošnjačkom saboru 1993. godine, popis iz 2013. u BiH registrirao je 1.769.592 Bošnjaka i 12.121 Muslimana, tj. zajedno 1.781.713. U odnosu na taj broj, udio nacionalnih Muslimana uistinu je bio periferan, 0,7 posto. Kako ćemo vidjeti, po tom je pitanju situacija u Sandžaku bila donekle drugačija.

POPIS IZ 2002. (SRBIJA) i 2003. (CRNA GORA)

Po popisu iz 2002, u srbijanskom dijelu Sandžaka živjelo je 134.128 Bošnjaka i 8.222 Muslimana, te ih je zajedno bilo 142.350. U odnosu na taj broj, izjašnjeni Bošnjaci imali su udio od 94,22 posto, a Muslimani od 5,78 posto. U ukupnom stanovništvu ovog dijela Sandžaka Bošnjaci i Muslimani imali su kao cjelina (142.350) udio od 60,43 posto. S druge strane, po popisu iz 2003, u crnogorskom dijelu Sandžaka živio je 44.341 Bošnjak i 15.456 Muslimana te ih je zajedno bilo 59.797.

U odnosu na taj broj izjašnjenih, Bošnjaka je bilo 74,15 posto, a nacionalnih Muslimana 25,85 posto. U ukupnom stanovništvu crnogorskog Sandžaka Bošnjaci i Muslimani imali su kao cjelina (59.797) udio od 36,59 posto. Ako sagledamo prostor cjelokupnog Sandžaka, u njemu je živjelo 178.469 Bošnjaka te 23.678 Muslimana, kojih je zajedno bilo 202.147. U odnosu na taj broj, Bošnjaci su imali udio od 88,29 posto, a Muslimani 11,71 posto.

U ukupnom stanovništvu Sandžaka Bošnjaka i Muslimana (202.147) bilo je 50,66 posto: Kod popisa iz 2002/2003. uočljivo je znatno uvećanje broja građana koji su prilikom popisa registrirani kao neizjašnjeni, neopredijeljeni ili su svrstani u rubriku nepoznato. U srbijanskom Sandžaku broj takvih bio je 1.541, a u crnogorskom čak 4.965, dakle zajedno 6.506. U ovim slučajevima, kao i kod popisa iz 2011, najčešće je riječ o pripadnicima bošnjačkog/muslimanskog kruga.

Primjerice, u Pljevljima je 1991. bilo 17,6 posto Muslimana, dok je 2003, pored 13,3 posto Bošnjaka i Muslimana, prisutno i 4 posto neizjašnjenih/neopredijeljenih. U Bijelom Polju je 1991. bilo 41,6 posto Muslimana, dok je 2003. registrirano 38,4 posto Bošnjaka i Muslimana te 1,7 posto neizjašnjenih/neopredijeljenih. Ovaj fenomen svakako je potrebno dodatno sociološki istražiti i vidjeti razloge i motive istog.

POPIS IZ 2011.

Po popisu iz 2011, u srbijanskom dijelu Sandžaka živjelo je 142.373 Bošnjaka i 12.441 Muslimana te ih je zajedno bilo 154.814. U odnosu na taj broj izjašnjenih, Bošnjaka je bilo 91,96 posto, a Muslimana 8,04 posto. U ukupnom stanovništvu ovog dijela Sandžaka Bošnjaka i Muslimana (154.814) bilo je 64,83 posto. U crnogorskom je dijelu Sandžaka živjelo 46.813 Bošnjaka i 11.459 Muslimana, tj. ukupno 58.272. U odnosu na taj broj izjašnjenih, Bošnjaka je bilo 80,34 posto, a Muslimana 19,66 posto. U ukupnom stanovništvu crnogorskog Sandžaka Bošnjaka i Muslimana (58.272) bilo je 38,35 posto.

U Sandžaku kao cjelini živjelo je 2011. godine 189.186 Bošnjaka i 23.900 Muslimana, te ih je zajedno bilo 213.086. U odnosu na taj broj izjašnjenih, Bošnjaka je bilo 88,78 posto, a Muslimana 11,22 posto. U ukupnom stanovništvu Sandžaka Bošnjaka i Muslimana (213.086) bilo je 54,53 posto.

Kod popisa iz 2011. uočljivo je da je i nadalje relativno visok iznos onih stanovnika Sandžaka koji nisu nacionalno svrstani. Takvih je 2011, za razliku od prije, više u njegovu srbijanskom dijelu, gdje ih ima 3.555, dok ih je u crnogorskom 2.576, dakle zajedno 6.131, odnosno nešto manje nego u popisima iz 2002/2003.

POPISI U KONTEKSTU POKUŠAJA SRBIZACIJE, CRNOGORIZACIJE TE ALBANIZACIJE

Pregledom popisa stanovništva u posljednjih 100 godina na prostoru Sandžaka i kompariranjem tih rezultata s popisima u Bosni i Hercegovini, možemo utvrditi da se i kroz cijelo jedno stoljeće popisa pokazuje cjelovitost nacionalnog bića Bošnjaka s obje strane Drine. Istina, shodno okolnostima u kojima su se Bošnjaci nalazili, ali i zavisno od državnih uređenja, ti su rezultati nekada u neznatnoj mjeri varirali, da bi se na popisu iz 1971, kada Bošnjaci bivaju nacionalno priznati kao poseban nacionalitet, stabilizirali i pratili skoro iste trendove u BiH i Sandžaku.

Stim što se u BiH, u novije vrijeme, u dijelu bošnjačke populacije javlja trend nacionalnog izjašnjavanja kao Bosanci i Hercegovci (nekada Jugoslaveni), a u Sandžaku se javlja određen broj nacionalnih Muslimana.

Valja konstatirati da se analizom popisa od 1921. može zaključiti definitivni neuspjeh pokušaja raznih nacionalnih prisvajanja Bošnjaka kao dijela hrvatskog, srpskog ili crnogorskog naroda. Ipak, u novije vrijeme, a posebno nekoliko godina prije popisa 2021, javljaju se takvi pokušaji od strane nekih albanskih udruženja i pojedinaca koji djeluju u Sandžaku, a dolaze iz susjednog Kosova. Kroz raznolike načine djelovanja ovi albanski aktivisti ponavljaju tezu kako je bošnjačko stanovništvo Sandžaka većinski porijeklom od Albanaca. Kao primjer ove teze uzima se nekoliko nekada katoličkih, ilirskih plemena koji su doseljeni na prostor Pešterske visoravni još u vrijeme Osmanskog Carstva. Istini za volju, od takvih ili sličnih stočarskih plemena nastajali su kasnije i nacionalni Albanci, Srbi, Crnogorci, pa i Bošnjaci. Ipak, djelovanje ovih albanskih udruženja nije usmjereno prema Crnogorcima i Srbima, već isključivo prema nacionalnim Bošnjacima, koje pokušavaju uvjeriti u “vraćanje naciji pradjedovskoj”.

No, teza o većinskom albanskom porijeklu sandžačkih Bošnjaka najbolje demantiraju navedeni popisi stanovništva u zadnjih 100 godina. U popisu iz 1921. godine na prostoru Sandžaka registrirano je svega 1,4 posto stanovništva koje se izjasnilo da im je maternji jezik albanski. Već od popisa iz 1948. godine stanovništvo Sandžaka moglo je kao svoju nacionalnu odrednicu navesti pripadnost albanskom narodu. Ipak, na tom popisu iz 1948. u Sandžaku je živjelo svega 0,8 posto Albanaca, što i korespondira sa stvarnim stanjem na terenu. I u svim narednim popisima u Sandžaku procent Albanaca se kretao od 1 do 1,6 posto, što najbolje govori o jednoj vrsti mita koji se zadnjih godina pokušava plasirati na prostor Sandžaka.

Sandžački Bošnjaci cijelo jedno stoljeće, od kada svjedočimo zvaničnim popisima stanovništva, izjašnjavali su se na različite načine zbog nemogućnosti da se pišu onako kako se zaista osjećaju. No, ni tada se Bošnjaci nisu izjašnjavali kao Albanci, iako im je ta mogućnost bila otvorena, iako ih je s Albancima spajala ista vjera i mnoge rodbinske veze. Ovo najbolje govori o svijesti sandžačkih Bošnjaka o Albancima kao bliskom i bratskom narodu, ali ipak drugom i drugačijem narodu. Jer da su sandžački Bošnjaci imali svijest da su Albanci, kako neki tvrde, oni bi se tako izjasnili i na prostoru Sandžaka, slično kako su to uradili recimo Albanci Preševske doline ili Kosova ili kao oni Albanci koji zaista žive u Sandžaku na jednom dijelu plavsko-gusinjske oblasti i u nekim selima u Rožajama.

Stoga, smatramo vrlo štetnim, kontraproduktivnim i nemogućim pokušajima albanizacije jednog dijela Bošnjaka u Sandžaku od raznih avanturistički raspoloženih pojedinaca i grupa. Na koncu, ovakve aktivnosti ne mogu polučiti neke rezultate osim stvaranja animoziteta između bošnjačkog i albanskog naroda, koji su kroz burnu historiju bili prijateljski povezani narodi.