Kako je šverc robe iz Turske spasio Bošnjake Sandžaka

Novi Pazar bio je centar švercerskih aktivnosti između 1991. i 1995. godine. Ušuškan između južnih brda Srbije koja graniče s Crnom Gorom i Kosovom, Novi Pazar je bio glavna ruta za različitu robu i privlačio je kupce, trgovce i radnike iz obližnjih sela, kao i šireg područja oko Makedonije, Kosova, Srbije i Crne Gore. Kao i ostali građani Srbije, Novopazarci su živjeli pod međunarodnim sankcijama.

Život u srpskim državnim granicama, međutim, poštedio je ovo stanovništvo nedaća koje su proživljavali Bošnjaci u Bosni i Hercegovini pa je to jedinstveno iskustvo lokalne zajednice u Novom Pazaru tema knjige Sandre King-Savić.

Nedavno ju je objavila pod nazivom „Forging Transnational Belonging through Informal Trade. Thriving Markets in Times of Crisis“ („Kovanje transnacionalne pripadnosti kroz neformalnu trgovinu. Uspješna tržišta u vremenima krize“). U njoj King-Savić, profesorica na Univerzitetu u švicarskom St. Gallenu, kroz primjer švercovane robe iz Turske u Sandžak u ratnim godinama pod sankcijama, istražuje kako su se u životu održali stanovnici tog kraja, ali i kako su zahvaljujući švercu obnovljene i ojačale veze Bošnjaka Sandžaka s Turcima bošnjačkog porijekla.

Međunarodne sankcije nisu došle niotkuda, bile su direktna posljedica rata koji je Beograd vodio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kako bi povećao svoju etnički čistu teritoriju. U svjetlu predratne propagandne paljbe protiv muslimana SFRJ i sve većeg nasilja u BiH, političari i predstavnici kulturnog i vjerskog kruga Novog Pazara, urbanog središta Sandžaka, nastojali su dobiti autonomiju. U organizaciji Sulejmana Ugljanina, čelnika Stranke demokratske akcije, zajedno s krovnom organizacijom pod nazivom Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka (BNVS), muslimanska enklava Sandžak izglasala je referendum tražeći autonomiju od SFRJ 1991. godine sa 70,19 posto od svih 264.156 birača s pravom glasa na području Sandžaka.

Beograd je u međuvremenu negirao legitimitet referenduma i optužio Ugljanina za pokušaj rušenja srpskog ustavnog poretka i terorizam. Osim optužnice protiv Ugljanina, još 25 pripadnika bošnjačke zajednice zatvoreno je i optuženo za kršenje teritorijalnog integriteta SFRJ. Ugljanin je pobjegao u Tursku, a suđenje ovim osobama odgađano je 108 puta. U to su vrijeme ratova i sankcija Bošnjaci Novog Pazara pronašli ventil da ublaže pritisak. Bila je to trgovina s bošnjačkom zajednicom iz Republike Türkiye, koja nije bila samo sredstvo za postizanje ekonomskog cilja već i praksa koja je stvarala nove i obnavljala stare veze sa zajednicom muslimanske slavenske dijaspore u Republici Türkiye i turskom državom u cjelini.

Tokom prve polovine ’90-ih u Novom Pazaru je propala novopazarska industrija tekstila TKS. Kako bi osigurali novac za život, Bošnjaci su putovali između Republike Türkiye i Novog Pazara i koristili porodične veze s tamošnjom dijasporom kako bi nabavili materijal i tkanine za proizvodnju traperica i druge odjeće koju su pokretali u improviziranim tvornicama odjeće u svojim domovima, često u potpunoj tajnosti. Mještani koji su bili zaposleni u TKS-u upotrijebili su svoje vještine u neformalnoj proizvodnji krivotvorene odjeće. Mještani su također prodavali prehrambene artikle, kahvu i cigarete na novopazarskoj tržnici drugim Jugoslavenima koji su putovali u grad u potrazi za robom koja je bila deficitarna ili je uopće nisu mogli naći u drugim mjestima. Ti su procesi stvorili novu klasu uspješnih trgovaca u Novom Pazaru. Istovremeno, do posla i dobara bilo je teško doći u drugim krajevima Srbije.

U Novom Pazaru tvornice su proizvodile do 30.000 pari krivotvorenih traperica dnevno, uključujući marke kao što su „Levi’s“, „Diesel“ i „Reply“. Zbog niskih plaća i relativne lahkoće utaje poreza, troškovi proizvodnje tekstila bili su niski. Sandžaklije su tako počele kapitalizirati te prednosti za osnivanje poduzeća za proizvodnju tekstila, obuće i kože. Zbog općeg haosa ratnih godina, međutim, ne postoje pouzdani podaci koji bi mogli ilustrirati tačan prihod i učinak proizvodnje, ali analitičari i stručnjaci procjenjuju da su godišnji prihodi bili „između 50 i 100 miliona dolara“. Sandžak, tačnije Novi Pazar, privukao je hiljade ljudi koji su nastojali raditi u rastućoj tekstilnoj industriji u kojoj je do kraja ’90-ih bilo oko 500 tvornica. Beograd je također kapitalizirao ove odnose slanjem „utjerivača poreza“, koje je lokalno stanovništvo jednostavno zvalo reketašima.

Kako je to izgledalo, pojasnio je Senad, jedan od sagovornika King-Savić: „Vlada je bila pod sankcijama, a Novi Pazar je bio neka vrsta vrata kroz koja je ulazila roba… ehm..  ilegalno… radeći šverc. Ono što hoću reći je da su svi švercali. Da li razumiješ? Pola Novog Pazara je tada bio buvljak. Znači, ovdje je počinjala tržnica, pa sezala sve do općinske zgrade, pa natrag do rijeke Raške. Kažem vam, tada je oko 70 posto svih Novopazaraca radilo na ovoj pijaci. Ko je išta mogao, završio je na tržištu. Oni koji nisu putovali u Tursku govorili su drugima koji su radili šta da im kupe, recimo kahvu ili bilo šta, znate. Onda odete tamo, kupite vreću, odnesete je na tržnicu, izmjerite količinu u kilogramima i prodate kupcima na tržnici. Vlada je to tolerirala. I šta su radili, dolazili su tu s vremena na vrijeme, kad je Slobo (Milošević) odlučio poslati svoje batinaše, da im naplate takozvani porez, oni su bukvalno reketarili.

To nije bio običan porez, oni su reketarili tržište, radionice. I robu su zaplijenili, uzeli nam je. Došli bi ovamo i jednostavno procijenili nečiju firmu na temelju veličine i radnika tamo i došli do nekog tajanstvenog broja koji bi vlasnici morali platiti, recimo 200.000 njemačkih maraka, 300.000 njemačkih maraka… i tako ih je slao dva ili tri puta godišnje. To je bilo unosno za državu, ne za državu, naravno, nego za Slobu i njegove koji su napunili džepove, razumiješ? Ali i našim ljudima ovdje je bilo dobro. Da li razumiješ? Da smo ovdje morali plaćati poreze, plaćati osiguranje za radnike, prijavljivati ih i tako dalje, to bi stvarno bilo jako skupo, ali ovako je zarada bila veća. U radionici je moglo raditi 200 radnika, a prijavljena su bila samo dva. Ljudi su štedjeli neplaćanjem socijalnih doprinosa za zaposlene. Super se živjelo ovdje, sjajno se živjelo tada u Novom Pazaru.“

Sandra King-Savić dobar dio svog rada posvetila je pojašnjavanju čvrstih veza između Sandžaka i Turske, pojašnjavajući također otkud toliki broj Turaka bošnjačkog porijekla. Ona podsjeća da je Novi Pazar stoljećima povezivao trgovce s Portom kao i s Firencom. Uključenjem današnje Bosne i Hercegovine u sastav bivšeg Osmanskog Carstva 1463. godine, osmanski trgovački putevi proširili su se na Italiju. Otada je dubrovačka luka sve više dobivala na važnosti kao središte povezivanja Osmanskog kraljevstva i šire.

Gradovi duž ovih ruta također su dobivali važnost kao mjesta gdje su se putnici mogli odmarati, nahraniti svoje konje i klanjati u lokalnim džamijama. Novibazar, odnosno Novi Pazar, kako se danas zove, bio je jedan od gradova na tom putu, „Sandžak je postao dio pašaluka Bosne i jedno od ključnih balkanskih trgovačkih središta; kopneni most koji povezuje osmanske zemlje“ s današnjim zapadnim Balkanom. Dalje se navodi da je Novi Pazar bio historijski važan trgovački grad, „kako se trgovina s Firencom širila, ruta između Raguse i Burse ili Istanbula, preko Foçe, Novibazara, Edirnea, a odatle do Istanbula ili Burse preko Galipolja“.

S početkom propadanja Osmanskog Carstva u 19. stoljeću trgovci koji su bili vezani uz Portu postupno su izgubili svoj privilegirani položaj i potisnuli su ih pravoslavni trgovci. Trgovci su, značajno, bili među rijetkim ljudima koji su mogli čitati i pisati, uz učitelje i nekoliko svećenika. Oni su skupljali politička iskustva i ideje u Austro-Ugarskoj, a potom te ideje prenosili na lokalno stanovništvo. Ubrzo se trgovci pojavljuju kao nositelji posebnog srpskog nacionalnog pokreta.

Nakon Prvog srpskog ustanka turske i muslimansko-slavenske porodice morale su napustiti Srbiju u roku od pet godina od ratifikacije Hatišerifa 1830. i 1833. godine, te su morale odustati od svojih prava na imovinu. King-Savić citira Šabana Hodžića, koji navodi da su se Muslimani selili ili bježali na one teritorije koje su još smatrali osmanskim, uključujući i Novopazarski sandžak. Procesi homogenizacije bili su, dakle, u toku prije austrougarske okupacije BiH 1878. godine, iako su se znatno ubrzali nakon Sanstefanskog i Berlinskog ugovora. Područje Sandžaka postalo je središte useljavanja, ali i tranzitno mjesto odakle su muslimani imigrirali u Tursku. Migranti ili muhadžiri išli su preko Novog Pazara i dalje prema današnjoj Makedoniji, Albaniji i Turskoj. Ti su ljudi desetljećima kasnije postali dijaspora s kojima su počeli trgovati Novopazarci.

Prema nekim podacima, u Turskoj danas živi oko četiri miliona Bošnjaka. U Srbiji i danas vlada mišljenje da je upravo ta emigrantska zajednica sandžačkim Bošnjacima osigurala sve što im je bilo potrebno za vođenje i održavanje tekstilne proizvodnje. „Bez dijaspore“, prenosi King-Savić izjave svojih sugovornika, „ne bismo uspjeli“, a ponovnim povezivanjem s bošnjačkom emigrantskom zajednicom u Republici Türkiye lokalno stanovništvo rekonceptualiziralo je svoj asocijativni prostor kao postotomanski, odnosno turski. Kao takvi, materijalni susreti oblikovali su društvene odnose koji su iskovali osjećaj zajedništva između domaćih i iseljenih Bošnjaka u Turskoj.

Oko primjera prijeratne tvornice konfekcije u Novom Pazaru TKS King-Savić dalje gradi svoju priču. Nekada regionalni gigant za proizvodnju tekstila, tvornica je propala ’80-ih. Od svog osnivanja 1956. godine Kombinat je zapošljavao ogroman broj ljudi sve do recesije ’80-ih, kada firma postupno otpušta svoje zaposlenike. Treba podsjetiti da jugoslavenski sistem nije dopuštao otpuštanje radnika. Tvornice su, naprimjer, bile odgovorne za socijalnu zaštitu svojih zaposlenika, za razliku od države. Kao rezultat toga, firme rijetko službeno otpuštaju svoju radnu snagu, jer je to stvaralo veće troškove proizvodnim pogonima. To je bio slučaj i s TKS-om 1992. godine, kada tvornica nije službeno raskinula ugovore sa svojim radnicima. Umjesto da otpusti svoje radnike, TKS je prisilio svoje zaposlenike da uzmu neplaćeni dopust na neodređeno vrijeme. „Svi ti ljudi odjednom su ostali bez posla“, prisjeća se Asim, jedan od novopazarskih sagovornika Sandre King-Savić .

U Srbiji je 1992. godine godišnja stopa inflacije iznosila 9.237 posto, a 1993. godine porasla je do astronomskih visina. Zbog te užasne socio-ekonomske i političke krize, Bošnjaci Novog Pazara obratili su se rođacima u Turskoj. Prema riječima Asima, jednog od sagovornika, „naš narod od države nije mogao ništa očekivati, a država je nestajala“. Jugoslavija, koja doduše nije prihvatala bošnjački nacionalni identitet kao titularni, prestala je postojati, pa tako i bošnjačko mjesto u novonastaloj jugoslavenskoj krnjoj državi.

„Dok je Srbija bila pod sankcijama, Novi Pazar je doživio procvat. To (tržište) nas je spasilo, to spašavanje od rodbine u Turskoj, ta početna pomoć, koja je onda prerasla u posao. Ovo nije bio dar. Zahvaljujući tome, mi smo kao muslimani izdržali ovdašnju ekonomsku situaciju“, priča Asim. Novopazarci se nisu oslanjali niti su očekivali da će dobiti pomoć iz Beograda. Umjesto toga, Asim ukazuje da su mještani organizirali ekonomske strukture koje su se temeljile na vlastitim mrežama. Drugi ljudi u Srbiji nisu imali tu mogućnost. U to vrijeme, prema Asimovim riječima, čini se da su Novi Pazar i sandžačka regija općenito postojali izvan ekonomske nadležnosti Beograda. Gledano iz ove perspektive, ne čudi da je Sulejman Ugljanin, tadašnji i još uvijek politički čelnik SDA zagovarao autonomiju te regije u oktobru 1991.

Činjenica da gotovo svaka porodica u Sandžaku ima rođake koji su se u nekom trenutku preselili u Tursku služi kao apstraktna, iako ne manje važna, okosnica unutarnje logike transnacionalnih odnosa. Bošnjaci su shvatili da su u relativno povoljnom položaju jer su imali prekogranične veze. Bošnjaci, slijedeći ovaj tok misli, ne samo da su se mogli opirati od onoga što su smatrali začaranim režimom – i to s pravom. Činilo se da su i historijske pritužbe ispravljene, budući da su oni Muslimani koji su pobjegli iz jugoistočne Evrope nakon austrougarske aneksije Bosne i kasnijeg odvajanja regije Sandžak između Srbije i Crne Gore pomagali lokalnom stanovništvu s pozicije socioekonomske snage. Kao takva, praksa trgovanja preko poroznih granica, ili šverc, kako su ga lokalni stanovnici zvali, jačao je prekogranične veze. Trgovci nisu samo raznosili robu iz Republike Türkiye u Novom Pazaru; oni također „prenose kulturne običaje“ preko granice. Trgovina, drugim riječima, ne samo da je ispunjavala materijalne već i emotivne potrebe.

Zanimljivo je da je King-Savić, istražujući izvještaje tadašnjih srbijanskih medija, saznala kako se u vrijeme dok Pazarci iz Turske dovoze sirovinu za tekstilnu industriju Beograd okreće krijumčarenju droge i postaje glavni kanal za put narkotika na Zapad. Beograd ne samo da je odobravao već je i poticao sitni šverc, srbijanski režim prihvatio je kriminal kao izvor državne stabilnosti. Beograd stoga u početku nije bio voljan ukinuti šverc radi stabilnosti države i pokazao se nesposobnim ukinuti neformalne trgovinske prakse nakon toga. Dana 6. februara 1994. beogradske novine objavljuju da se „Beograd pretvorio u najveće tržište droge na Balkanu“.

Pijaca u Novom Pazaru postaje u to doba najvažnije mjesto u državi, beogradski mediji izvještavaju ovako: „Najbolje snabdjeven grad u Srbiji nije, kako biste očekivali, Beograd, ne, to je Novi Pazar. U trgovinama, uglavnom privatnim, možete kupiti svu robu po želji, domaću i stranu. Roba dolazi sa svih strana, a u Novi Pazar ulazi preko Turske i Makedonije. Primjerice, uvozni deterdžent za pranje rublja je 30 posto jeftiniji od domaćeg deterdženta za pranje rublja. Riža, ulje za kuhanje i sve ostale namirnice također se mogu kupiti i pristupačne su. Odjeća i obuća su slično jeftini: najbolje traperice koštaju između 15 i 20 njemačkih maraka, košulje oko 20 njemačkih maraka, a tenisice između 10 i 20 njemačkih maraka.“

U tekstu se dalje navodi izjava „novopazarskog biznismena“ koji objašnjava da su u Novi Pazar po robu dolazili ljudi iz cijele Srbije, ponekad i po 10.000 ljudi. „Kurs je bio najbolji u cijeloj Srbiji, iako su pojačane finansijske inspekcije u regiji usporile trgovinu“, objasnili su biznismeni. Novi Pazar je tako doista bio uspješan i napredan grad koji je izgledao kao da napreduje zahvaljujući ili unatoč međunarodnim sankcijama. „Preko noći se pojavila nova klasa bogatih poduzetnika – i Srba i Bošnjaka – iako su mnogi Srbi ostali na slabo plaćenim poslovima u državnom sektoru“, stoji u Lyonovom istraživanju.

Novi Pazar je iz cijenjene tržnice početkom 1993. prerastao u mjesto s potencijalom da razgradi društveno tkivo Srbije. Stoga su beogradski mediji počeli optuživati cjelokupno muslimansko stanovništvo za šverc oružjem, naoružavanje i ratno profiterstvo, pisali su kako se s Peštera naoružavaju Albanci, tvrdili su kako zaradom od šverca Bošnjaci nastoje protjerati srpsko stanovništvo Sandžaka. Ironija je bila u tome da su građani Novog Pazara, uglavnom Bošnjaci, uživali finansijski uspjeh kao rezultat ratova koje je u bivšoj Jugoslaviji povela Srbija. Iznimno uspješna praksa šverca među ovom populacijom pretvorila se u neželjenu jer je povezivala Bošnjake s Istanbulom, probudila emocije, povezala rodbinu i obnovila interes za vjeru pa su sve češće bile tvrdnje kako je to ojačalo ekstremni nacionalizam Beograda, koji je nastojao povećati svoju političku teritoriju. Kraj režima međunarodnih sankcija značio je kraj procvata tržišta u Novom Pazaru. Godine 2008. u tom je gradu bilo svega 50-ak firmi koje su proizvodile do milion pari traperica godišnje, a prihodi su naglo pali, jedva dosegnuvši 50.000 eura godišnje.

(STAV – NEDIM HASIĆ)