Franciska i Günter iz Njemačke oduševljeni Sandžakom: “Ovdje smo pronašli svoju drugu domovinu”
U eri kada se turizam sve češće svodi na brojeve i zaradu, priča porodice Šormiler iz Njemačke podsjetnik je da putovanja još uvijek mogu biti autentična, ispunjena prijateljstvom i istinskom povezanošću s ljudima i prirodom.
Franciska i Günter Šormiler iz Augsburga prvi put su otkrili Crnu Goru prije petnaest godina, a 2015. godine sudbina ih je dovela u Rožaje – mjesto koje su od tada zavoljeli kao da je njihovo.
Bilo je to tokom jednog od njihovih planinarskih lutanja kada su, tražeći smještaj, upoznali lokalnog domaćina Feka. On ih je pozvao u svoju vikendicu u selu Grope, a taj susret bio je početak nečeg mnogo većeg – trajnog prijateljstva i duboke veze sa ovim krajem.
– “Na Hajli sam prvi put vidjela planinski runolist – cvijet koji ne raste nigdje drugo u Crnoj Gori. Taj trenutak me zauvijek vezao za ovu planinu, za miris njenog bilja, za tišinu i toplinu ljudi,” prisjeća se Franciska, gledajući ka vrhovima koje sada poznaje u dušu.
Ljeta provode u selu Grahovača, odakle polaze na višednevne ture po crnogorskim planinama. Obišli su Musinu jamu, Gradinu, Krstaču, jezero Ruište – ali se uvijek vraćaju Hajli.
Ovdje žive skromno i u skladu s prirodom: sami pripremaju obroke, ali ne propuštaju priliku da kušaju lokalne specijalitete. “Hrana ima ukus zemlje. Sve je stvarno, toplo, domaće,” kaže Günter.
Iako su proputovali svijet – od Afrike do Azije, popeli se na Kilimandžaro i Mon Blan – Crna Gora je za njih više od destinacije. To je mjesto, kako kažu, gdje priroda i čovjek još uvijek dišu zajedno.
– “U Njemačkoj je često sve regulisano, ograničeno, dok ovdje osjećamo slobodu. Ljudi su otvoreni, dobroćudni, spremni da podijele posljednje što imaju. To je pravo bogatstvo,” dodaje Günter, koji i sa 84 godine sam vozi svoj terenac kroz brdske puteve.
Njihovo prijateljstvo s porodicom iz Rožaja preraslo je u neraskidivu porodičnu vezu. “Oni nisu turisti – oni su dio našeg života. Dolaze da dijele, a ne da troše. I svaki put nas obraduju kao najbliži,” kaže domaćin Feko.
Upravo u Rožajama, u svom “drugom domu”, proslavili su i 55 godina braka – svoju zlatnu svadbu.
Franciska s tugom spominje limenke i plastične boce koje povremeno zateknu na stazama:
– “Priroda je naša zajednička kuća. Mladi bi to morali znati – ako je ne poštujemo, gubimo ono najvrijednije što imamo. A Crna Gora je dragulj koji zaslužuje pažnju i brigu.”
Za porodicu Šormiler, Rožaje više nije samo planina i rijeka. To je prostor u kojem se duša obnavlja, a život vraća svojoj pravoj mjeri.
