Poštenog svijeta je zbog Gaze strah Božije kazne
Piše: Muhamed Velić
Zatečeni smo slikama i prizorima koji dolaze iz opkoljene i napadnute Gaze. Srca nam jecaju, um staje, a oči ne prestaju da cure.
Zapravo, sve to što sada gledamo u Gazi, u fenomenu i slučaju opkoljenog i krvnički napadnutog grada, ako iko na Planeti ima ko to razumije – onda smo to mi. Sarajevo, Goražde, Srebrenica, Žepa, Vitez, Bihać, Mostar, Olovo, Vakuf i mnogi drugi bosanskohercegovački gradovi su osjetili na svojoj koži ono što sada Gaza osjeća i kroz šta prolazi.
Ista matrica i slična situacija. Najmodernije i najmoćnije oružje svijeta, kao zla kob, u rukama silnika, nadvilo se nad tim gradom i tim ljudima, kao što je bilo i nad nama, radi zadavanja konačnog udarca i eliminacije sa lica zemlje. Ali, naravno, iznad svega toga ima Onaj, Koji je prije i povrh svega, a čija je Riječ konačna: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici (koji zulum provode)! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene!” (Ibrahim, 42.)
Naravno, poštenog svijeta je strah Allahove kazne zbog Gaze i onoga što silnici (cionisti uz podršku licemjernog svijeta i svjetskih moćnika) rade tim bespomoćnim ljudima.
Sada je već broj ubijenih civila u Gazi prešao pet hiljada, od toga je najveći broj djece. Naša srca jedva podnose te bolne slike ubijene i spaljene djece u Gazi. I sada je zbog Gaze sve na ispitu!
Pošten svijet osjeća grižnju savjesti zbog svog komfornog života i svega što on kao takav podrazumijeva. Naši udobni stanovi i lijepe kuće, mirisne i tople postelje, redovni obroci, djeca koja se bezbrižno igraju i mirno spavaju, sve to čovjek dok gleda i poima – u izvjesnom smislu osjeća nelagodu i pita se da li je moralno sve to imati dok u Gazi jedna litra vode ide na sedam osoba za jedan dan.
I, naravno, s uma ne silaze pitanja, u tom smislu, kada nas Allah pita, kao u suri “Pokajanje”: “Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na pravi put.'” (Pokajanje, 24.) “…i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate…”, tj. vaši udobni stanovi i sve ono u ajetu pobrojano, pita Stvoritelj, da li nam je važnije od Njega, Njegovog Poslanika i borbe na Njegovom putu, tj. borbe za obespravljene i potlačene i za one kojima se zulum i nepravda čini.
Tako, na prvo čitanje, zastane čovjek i bolno se zapita je li to upravo i nas u Bosni uzvišeni Allah pita i proziva!
Ali, kad se bolje razmisli, onda dolazimo do zaključka da mi već jesmo u borbi na Njegovom putu – samim našim opstankom i postojanjem u “evropskoj Palestini”, tj. Bosni, kako je često znaju porediti.
Dakle, od dvije milijarde muslimana na ovome svijetu imaju oni koji mogu nešto efektivno učiniti za Gazu i oni posebno trebaju da se pitaju u vezi ovog ajeta šta su im prioriteti, a Bošnjaci u Bosni, koji svakoga dana trpe zulum od strane svojih komšija (uključujući genocid i neviđene masakre, kao što su oni počinjeni u Ahmićima i Stupnom Dolu) i licemjernu politiku međunarodne zajednice, i opstaju na svojoj zemlji i u svojoj vjeri – jesu u borbi na Njegovom putu prvoga stepena. Bez sumnje.
Naše su kuće bili srušili i naše džamije, kao u Gazi što ruše, mi njihove crkve nismo, i sada kada smo ih ponovo napravili, pa i ljepše nego što su bile, i kuće i džamije, bez ikakve grižnje savjesti zbog toga, dižemo svoj glas protiv zuluma i dajemo podršku našoj braći i sestrama u Gazi koje mi najbolje razumijemo. Podrška nas malih je glasna i iskrena i ona se doista čuje, naše dove nisu entropija, Bog njih čuje, a oni veći i geografski bliži – imaju veću odgovornost i primarnu zapitanost ovog ajeta iz sure “Pokajanje”.
