Iz Londona pješke krenuo na hadž, ostalo mu još 5.000 kilometara
Brojni su primjeri putopisa s hadža u bošnjačkoj, kao i u cjelokupnoj islamskoj književnosti.
{module Oglas 2019 – U članku 1}
U njima su opisane ljepote gradova i mjesta kroz koja se prolazi, srdačnost i gostoprimstvo hanova i ugostitelja, unikatnost i grandioznost pojedinih građevina koje ostavljaju bez daha, kao i višemjesečni napori i istrajavanja kako bi se došlo do svetih mjesta Al-Akse, Medine i Meke. Jusuf Livnjak prvi je Bošnjak iza kojeg je ostao pisani trag o putovanju na hadž 1615. godine. Njegov put trajao je godinu i deset dana. Na put je krenuo 20. juna 1615, a vratio se 1. jula 1616. godine.
Na konju je putovao do Istanbula, zatim je lađom prevalio vodena prostranstva Sredozemnog mora sve do Aleksandrije, odakle je na kamili i konju došao do Medine i Meke. Kažu da su ovu rutu bosanske hadžije koristile sve dok je trajalo Osmansko carstvo. Koristile su je i sarajevske hadžije koje su se još mnogo godina poslije okupljale ispred Vekil-Harčove, u narodu poznatije kao Hadžijske džamije. U njoj bi klanjali jedan vakat za sretan odlazak i povratak, a zatim bi se preko Alifakovca i Kozije ćuprije, nogu za nogom, uputili ka Ćabi, željenoj kući svakog vjernika. Običaj je bio i da ih pred haremom džamije isprati mnoštvo prijatelja, komšija i poznanika.
{module Oglas 2019 – U članku 0}
Ovih dana nema ljudi ispred Hadžijske džamije. Vikend je i tek pokoji slučajni prolaznik narušava savršenu harmoniju pustih ulica stare sarajevske mahale. Među njima pronađosmo i Farida Feyadija, engleskog hadžiju koji je 3. novembra 2019. godine iz Londona pješke krenuo na hadž. U Sarajevo je stigao 2. januara, u šeheru se odmorio dva dana i potom ispred Vekil‑Harčove džamije nastavio svoje nevjerovatno putovanje. Baš kao da je znao za stari običaj Sarajlija pa je i on tu zastao, zagledao se u Hadžijsku džamiju i kao da je čekao makar jednog gariba koji će mu pokazati put i poželjeti zaštitu Allaha, dž. š., i svu sreću ovog svijeta kako bi prevalio nepremostive daljine i uspješno stigao do konačnog odredišta. Ali, nit je onaj vakat, a nit je ovaj Sarajlija, a nikako nije ni “sezona hadža”, stoga nije začudo što ovog ledenog januarskog jutra ispred Hadžijske džamije nije bilo nikoga ko bi Farida ispratio na hadž.
Modni je dizajner i historičar koji živi u Manchesteru. Kaže da je uvijek bio zainteresiran za kinesku historiju, druge kulture, klasičnu književnost, klasičnu muziku i dizajn. Napominje da dolazi iz porodice u kojoj se marljivo uči i mnogo radi kako bi se postigao željeni cilj. Oduvijek je bio ljubitelj putovanja, tako da je upoznao ljude koji putuju na biciklima, kao i ljude koji pješače po cijeloj Evropi, a i po cijelom svijetu. “Prošle sam godine upoznao ljude koji su biciklom išli na hadž. Vidio sam da je to i moguće nakon što su uspješno obavili hadž i živi se i zdravi vratili kući. Zatim sam upoznao Španca koji je prije dvije godine pješke išao na hadž. Tek mi je to bilo nevjerovatno. Rekao sam sebi da je to potpuno luda ideja. Malo zatim sam pomislio da bih i ja tako nešto mogao uraditi. I evo me, stigao sam do Sarajeva”, objašnjava Farid.
{module Oglas 2019 – U članku 2}
Tvrdi da je u početku htio na hadž krenuti na triciklu. Međutim, u međuvremenu je saznao da postoje kršćani koji na svom hodočašću pješke prelaze ogromne razdaljine. “Zatim sam se osjećao postiđeno. Ja sam musliman, zašto i ja ne bih pješke otišao na svoje hodočašće?! Odustao sam od bicikla i tricikla i čvrsto odlučio da pješke započnem svoje putovanje. Eto, tako sam zapravo došao na ovu ideju.”
Farid se finansira isključivo iz vlastitih sredstava. Nije tražio nikakve sponzore, jer, prema njegovim riječima, Allah, dž. š., najbolji mu je i jedini sponzor. “Nikada do sada me nije iznevjerio i siguran sam da me ni na ovom putu neće zaboraviti i ostaviti samog. On je moj glavni sponzor, drugo mi ne treba. Kada sam započinjao ovaj projekt, javili su mi se muslimani, multimilioneri, nudeći mi između 15 i 50 hiljada funti. Sve što sam morao uraditi jeste staviti logo njihove firme na jaknu. Ljubazno sam odbio sve ponude jer vjerujem da je ovo vjersko putovanje. Vidite, idem da obavim hadž, a ne da se reklamiram, ili da reklamiram neku firmu. I sada dok sam na putu dobijam određene ponude, ali sve ih na kraju odbijem”, pojašnjava Farid.
Prije nego je počeo svoje putovanje, Farid je počeo sumnjati da li je donio pravu odluku. Do sada nije imao nikakvog iskustva u pješačenju. Kupio je kolica u koja je stavio svoje stvari. Nekoliko dana prije nego je počeo putovanje na hadž iznio je kolica na ulicu kako bi ih isprobao. “Bilo me pomalo stid jer nikada do sada nisam tako nešto radio. Rekao sam sebi da je ovo prava ludost i tamam sam bio odlučio da ova tek kupljena kolica bacim u smeće i da odustanem od putovanja kada sam vidio oko četrdesetak ljudi u grupi, starih i mladih, koji pješače. Bili su pod punom opremom, ruksaci na leđima, čizme na nogama, kod nekih starijih i štapovi za pješačenje u rukama. To sam protumačio kao znak da trebam nastaviti s naumom jer četiri godine živim u ovom stanu i nikada do sada nisam vidio tako nešto.”
Iz Manchestera se prevezao u Liverpool. Tu je nekoliko noći prespavao kod prijatelja, glavnog imama centralne džamije u Liverpoolu. Zatim je iz Liverpoola doputovao u London, odakle je započeo svoje putovanje. Za svega nekoliko dana došao je do Dovera, najistočnijeg grada u Engleskoj, odakle je brodom prešao u Francusku u Calais. “Svi hoteli u Calaisu bili su prebukirani jer sam stigao kasno navečer. I tu sam stekao iskustvo jer sam vidio da svaki dan putovanje, iz ovog kao i brojnih drugih razloga, moram počinjati rano ujutro. Napolju je bilo prehladno, ali sam bio uzbuđen zbog vrlo izvjesne mogućnosti kampovanja. U kolicima imam šator i svu opremu koja mi je potrebna. Policiju sam upitao da mi preporuče mjesto gdje bih mogao kampirati, oni su mi sugerirali da tu i nije baš najbolje mjesto za postavljanje šatora jer bi moglo biti opasno. Kasnije sam saznao da tuda prolazi problematična vrsta ljudi, pa sam zbog toga cijelu noć hodao kako bih došao do idućeg grada. Nekoliko sam noći kampirao u prirodi, trudeći se da izbjegavam gradove kako bih bio siguran”, pripominje Farid.
Nastavio je kampirati držeći se podalje od naseljenih područja. “Kampirao sam u divljini i osjećao sam se prilično sigurno. Jedno večer, oko tri sata u noći, nešto me probudilo, kao da mi je neko preko šatora gurnuo glavu. Poskočio sam od straha, bio sam prestravljen. Čuo sam nekakvu buku vani, a ja sam u šatoru sjedio nepomično. Do jutra nisam ni oka sklopio. Čim sam vidio da je sunce izašlo, nabrzinu sam spakovao stvari, šator i odjurio prema obližnjem gradu. Lokalcima sam ispričao svoje iskustvo, rekli su mi da sam dobro prošao jer su to najvjerovatnije bili veprovi koji znaju biti veoma opasni. Prije ovoga sam se trudio izbjegavati ljude, naseljena mjesta i područja, ali sam nakon ovoga shvatio da je ipak sigurnije kampirati bliže gradovima, tamo gdje ima ljudi. Tako sam nekako bio između, u nekoj sredini, pomalo izbjegavajući i ljude i divlje životinje”, napominje Farid.
Kada je stigao u Pariz, njegovi prijatelji Isak i Jusuf koji su ga tu čekali rekli su mu da ima dvije opcije. “Rekli su mi da mogu sačekati desetak dana kako bi mi stigla nova kolica, jer su mi se prethodna pokvarila, ili bih mogao povesti mali bicikl pored sebe, na njega natovariti osnovne stvari koje će mi biti potrebne, a da će mi oni kolica poslati čim im stignu. Nisam želio čekati, nastavio sam svoj put. Rekli su mi da južno od Pariza ima velika šuma, jako opasna i da je po svaku cijenu trebam izbjegavati. Iako sam pokušavao da izbjegnem ovu veliku šumu, Google Maps me greškom upravo na nju naveo. Vratio sam se petnaestak kilometara, napolju se smračilo, a ja još nisam bio izašao iz šume. Nije mi ništa drugo bilo preostalo nego da se molim Bogu tražeći od njega pomoć. ‘Ja Hajju, ja Kajjumu, ja Zel Dželali vel Ikram. Ti si me dovde doveo, nemoj me sada napustiti. Molim Te, pomozi mi’”, molio je Farid.
Nastavio je hodati još petnaestak minuta kada je naišao na stariji bračni par čije je auto stajalo pored puta. “Bio je to Mitsubishi iz osamdesetih, nevjerovatno dobro očuvan. Guma na autu je bila pukla, a oni su bespomoćno stajali tu čekajući pomoć. Bio sam sav blatnjav, mokar, prišao sam ovim ljudima nudeći im svoju pomoć. Jer, vjerujem da, ako ti nekome pomogneš, Bog će tebi pomoći. Oni su me ljubazno odbili. Ponovo sam im se obratio, objasnivši im da sam se izgubio, da sam putnik, te da, ako izgledam malo neuljudno i neuredno, to je zbog toga što sam imao težak dan i što sam se izgubio u šumi, te im se izvinjavam zbog svog izgleda. Oni su pristali da im pomognem. Uspješno sam promijenio gumu, a oni su mi objasnili da su do sada dva Francuza naišla, da su ih odbili, te da ni sami ne znaju zašto su pristali na moju pomoć.
Dodali su i to da su gume na autu praktički nove, te da ne znaju zašto je jedna od njih naprosto pukla. Mislio sam u sebi: ‘Znam ja zašto vam je pukla guma. Dragi Bog je to dao kako bih izašao iz ove velike i opasne šume.’ Perfektno su pričali engleski, pa su mi ponudili da me povezu svojoj kući i da kod njih prespavam. U povratku kući ispričao sam im da ljudi u Engleskoj, kada se penzioniraju, obično sebi kupe terenac 4 x 4 kako bi izbjegli eventualne probleme na cesti. Oni su se samo smiješili. Kada smo stigli njihovoj kući, ispred su bila parkirana tri auta, jedan od njih je Range Rover 4 x 4, o kojem sam maločas govorio. Ispred je stajala mala palača, ljudi su bili multimilioneri. Objasnili su mi da koriste Mitsubishi samo kada idu negdje tu u kupovinu. Ljudi imaju i ergelu konja, dva rasna psa. Pošteno sam se okupao, oprali su mi svu odjeću, ispeglali. Opet sam bio spreman nastaviti put.”
Kada je stigao u Lyon, za jedan dan došao je u mali gradić po imenu Le Point de Beauvoisin, odakle je htio preći u Chambery. “Kada sam pogledao na Google Maps, vidio sam da imam nešto manje od dvadeset kilometara do Chamberyja. Google vam daje opcije kako želite putovati, autom, autobusom, vozom, biciklom ili pješke. Eh, to je još jedna greška koju sam napravio. Nakon toga sam naučio da, kada biram stazu, uvijek moram izabrati stazu za bicikl, a ne stazu za pješake jer imam kolica koja guram. Ovaj put sam izabrao stazu za pješake koja me navela na vrh planine. Padala je ledena kiša, kolica su bila preteška, bio sam sav mokar kada sam stigao na vrh planine. Gore je padao snijeg, bio sam blatnjav i iznemogao kada je put koji je bio širok oko metar i po na vrhu planine jednostavno završio. Više nije bilo puta, a Google Maps mi je govorio da moram nastaviti naprijed. Odatle je do Chamberyja bilo svega osam kilometara.
Odlučio sam nastaviti svoje putovanje i ovih osam kilometara sam prešao za oko pet sati. Bilo je to najtežih osam kilometara do sada. Dolje sam sreo lokalce koji su me u čuđenju gledali jer tim putem dugo vremena nisu vidjeli nikoga da je došao. Objasnili su mi da je to stari rimski put koji je Rimsko carstvo koristilo kao vezu između Italije i Francuske. Napomenuli su me da je upravo tim putem Hanibal prošao kada je krenuo na Rim. Osjećao sam se ponosno jedno vrijeme, s tim što Hanibal nije gurao nikakva kolica, ali je zato imao slonove”, šaljivo će Farid, te dodaje da je sve sadržano u čovjekovoj namjeri, pa ako su mu namjere dobre, dobre stvari će mu se i dešavati.
Farid nosi plaketu “Walk for Peace”, što je i poruka njegovog putovanja. “Posljednjih nekoliko godina ljudi koji samo nose neka muslimanska imena učinili su stravične stvari i na taj način o islamu poslali pogrešnu poruku cijelom svijetu. Ja se trudim da islam predstavim u potpuno suprotnom svjetlu, da pokažem svijetu da islam znači mir i ljubav. Zbog toga sam ovaj projekt nazvao ‘Šetnja za mir’, kako bih u konačnici svim ljudima koje na svom putu sretnem pokažem ko su i šta su muslimani. Kada sretnem ljude, imam oko jednu minutu da prezentiram sebe i da im kažem sve o sebi. Vrlo često me ljudi pozovu svojoj kući da me ugoste. A nisam plav i nemam plave oči. Tamnoput sam, arapskog sam porijekla, ali to ljudima u konačnici ništa ne znači. Ono što je vrijedno jeste način na koji se ponašam, kako se ophodim prema ljudima, kako s njima razgovaram. A onda, kada me pozovu sebi, razgovaramo upravo o stvarima koje volim: klasična književnost, historija, filozofija, klasična muzika. Ljudi uživaju u mom društvu i to je ono što mi je itekako važno. Jer, prema mom shvatanju, ja ne predstavljam samo sebe i svoju porodicu, na ovaj način predstavljam cijeli umet Muhammeda, a. s., i to je u prvom planu”, naglašava Farid.
Do sada je Farid Feyadi prešao 2.270 kilometara i kaže da se nije umorio. Dnevno prelazi između 35 i 55 kilometara. Ujutro se budi najčešće oko osam sati i oko pet-šest sati mu je potrebno da pređe 30 kilometara. Ako navečer, kada planira sutrašnju rutu, uvidi da ga čeka put od 40 ili više kilometara, onda se probudi ujutro u pet sati i tada kreće na put. Pošto su zimski dani kratki, trudi se da uvijek stigne u željeno mjesto prije mraka.
Kada je prešao granicu Hrvatske s Bosnom, žurio je da što prije stigne u Sarajevo. Bio je dosta iscrpljen, ali kada je došao u Sarajevo, osjetio je posebnu energiju i radost s kojima su i sav njegov umor i iscrpljenost nestali. “Sarajevo treba biti poseban grad za svakog muslimana u svijetu. Nakon svega što se tu izdešavalo u proteklih nekoliko desetljeća, Sarajevo je bilo nezaobilazno na ovom mom svetom putu. To je prelijep grad, divni ljudi u njemu žive. Nevjerovatna jela se tu spremaju, sve imate na jednom mjestu. Imate i brojne kulture koje su ostavile trag na ovom prekrasnom mjestu. Prvo je Bosna bila dio Rimskog carstva, zatim slijedi Bosansko kraljevstvo, zatim Osmansko carstvo, austrougarski period, period Jugoslavije, da biste na kraju sada opet imali svoju državu. Nevjerovatno je vaše bogatstvo iskustva i kulture, tome se neizmjerno divim.”
Do kraja putovanja ostalo mu je još nešto manje od pet hiljada kilometara. Tvrdi da mu je ovo četvrti par cipela koje je promijenio, kao i treća kolica koja su mu do sada najbolja. U kolicima vozi dvije vreće. U jednoj je sva odjeća, a u drugoj je vreća za spavanje, madrac, prva pomoć, pribor za brijanje, toaletni pribor, zatim mobiteli, punjači, tri eksterna punjača, kao i brojne druge stvari koje je u međuvremenu usput ostavljao jer je uvidio da mu ne trebaju. Kaže da nije imao iskustva, pa je nosio mnogo stvari koje putnicima na ovakvim putovanjima jednostavno nisu potrebne. “Trenutno nisam siguran kako ću preći Siriju jer je tamo rat. To ću odlučiti kada stignem na jug Turske. Najvjerovatnije ću s juga Turske letjeti u Jordan, pa ću odatle nastaviti svoje putovanje. Kada rezimiram sve što mi se do sada na ovom putu izdešavalo, mogu slobodno kazati da mi je zaista izuzetna čast što me Allah, dž. š., počastio pruživši mi priliku da ovako obavim hadž”, konstatirao je Farid.
Izvor: STAV
