Zrno po zrno pogača, Dritan po Dritan – velika Srbija
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
{module Oglas 1 – 2020}
Posljedice crnogorskih izbora danima su izvor brojnih analiza i tekstova. Pisalo se o svojevrsnoj identitetskoj i kulturološkoj krizi u Crnoj Gori koju su ovi izbori razotkrili, ukazivalo se na ulogu koju je uz punu podršku službenog Beograda odigrala Srpska pravoslavna crkva mobilizirajući prosrpski nastrojene glasače kroz organiziranje takozvanih litija, upozoravalo se na pogoršanu sigurnosnu situaciju, naročito za Bošnjake koji žive na sjeveru Crne Gore, komentirala se indikativna činjenica da je jedna, navodno građanska, manjinska koalicija došla u poziciju da odlučuje o sudbini Crne Gore kao nezavisne države te da se, u suštini, odlučila protiv Crne Gore.
Svaka od ovih dimenzija posljedica izbornih rezultata u Crnoj Gori ima itekakve implikacije i na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake, ne samo jer je riječ o susjednoj državi u kojoj živi veliki broj Bošnjaka već i u kontekstu situacije na ovdašnjoj bošnjačkoj političkoj sceni, na uvijek prisutne tenzije između nacionalnog i građanskog, na pitanja adekvatne političke reprezentacije nacionalnih interesa većinskog naroda te samog odnosa “građanske politike” spram države.
{module Oglas 0 – 2020}
Građani na zadatku
Krenimo od najvažnijeg. Agresivno i otvoreno uplitanje SPC-a i Srbije u crnogorske izbore, a u cilju dovođenja na vlast marioneta i stavljanja Crne Gore pod skute Srbije, pokazalo je još jednom da rat na ovim prostorima nije završen, ali da se on sada vodi drugim sredstvima. Velikosrpska ideologija i politika te hegemonističke pretenzije ka susjednim državama iste su danas kao što su bile i prije tri decenije i u tom se smislu ništa nije promijenilo niti će se promijeniti. Tome je osnovni razlog taj što velikosrpska ideologija, koja se najbolje sažima u paroli “Svi Srbi u jednoj državi”, nije vještački politički konstrukt i ideja koja je nametnuta odozgo, već je to neodvojivi dio srpske političke i nacionalne kulture pa je stoga permanentno prisutna. Ona može hibernirati, kada su okolnosti nepovoljne, no uvijek nanovo oživljava kada god se “poslože karte” na unutrašnjem i vanjskopolitičkom planu. Očekivanje bilo kakve “vedrine s one strane Drine” ne samo što je uzaludan posao već i potencijalno suicidalan jer ne dovodi ni do čega drugog već do samoobmanjujućeg uljuljkivanja i zatvaranja očiju pred nadolazećom opasnošću.
U tom kontekstu treba posmatrati i čitavu filozofiju takozvane “građanske politike” na Balkanu, ali i samu svrhu njenog ovakvog postojanja. Jer u okolnostima i uvjetima uvijek prisutnog srpskog hegemonizma zagovarati politiku ekvidistance, nekakvog podjednakog neprijateljskog odnosa spram svih “nacionalizama” ili, tačnije, spram interesa svih nacija u državi i okruženju, naprosto nije moguće. Isto je i s potenciranjem ili predimenzioniranjem problema korupcije ili ekonomije unutar društva koje je pod vanjskim napadom. Odnositi se isto spram interesa agresivnog velikosrbizma i nacionalnih interesa njegovih žrtava te slabiti njihove odbrambene potencijale kroz političko rastakanje i usitnjavanje nije nikakva neutralnost, čak ni ona unproforskog tipa, već otvoreno potpomaganje velikosrpskim interesima!
{module Oglas 2 – 2020}
Drito u Srbiju!
Upravo to i jeste demonstrirao Dritan Abazović, lider koalicije “Crno na bijelo” i glavni “građanski” kandidat u Crnoj Gori. Odluku da koalira s eksponentima velikosrpske politike te da Crnu Goru eventualno isporuči u ruke Srbije Abazović pravda “borbom protiv višedecenijske korupcije trenutne vlasti” iznad koje valjda nema većeg interesa, čak i ako tu dugoročno znači, ma koliko se to Abazović pravio da ne razumije, obesmišljavanje i samog postojanja Crne Gore kao suverene i nezavisne države. Do koje je granice građanin Abazović spreman glumiti političku francusku sobaricu, pokazuje i to da je, nakon što je počelo velikosrpsko divljanje njegovih koalicionih partnera te opetovani fizički napadi na pljevaljske Bošnjake i njihovu imovinu, bez trunke srama otišao u Pljevlja i odatle za nerede optužio “odlazeći režim” te apelirao “na sve” da šire ljubav i tome slične uvredljive gluposti tipične za građansku politiku artificijelne ekvidistance jutelovskog tipa.
Interesantno je koliko se Abazovićeva krajnje neuvjerljiva i uvredljiva opravdanja poklapaju s javnim nastupima i političkim narativom ovdašnje, naročito sarajevske “građanske politike”. I ona, također, minimalizira postojanje vanjske prijetnje po opstanak države i naroda. I ona, također, pravi lažnu ekvidistancu između sukobljenih nacionalnih interesa u državi, tretirajući ih kao podjednako loše, čime praktično izjednačava želju jednih da sačuvaju državu i namjeru drugih da je unište, a što opet predstavlja legitimizaciju i potpomoganje politike separatizma. I ona voli izjednačavati agresorske nasrtaje s braniteljskim odgovorima. Potpuno je isto i s predimenzioniranjem pitanja korupcije te insistiranjem da je “promjena vlasti po svaku cijenu” vrhunski interes te da u tom kontekstu nema ničega izdajničkog u cijepanju patriotski nastrojenog glasačkog tijela, nanošenju štete njegovim interesima i pomaganju antidržavnim snagama.
Sasvim je jasno da bi i ovdašnja opozicija napravila i da će napraviti isto ono što je napravio i Dritan Abazović samo ako ugrabi priliku. Ona to, doduše, odavno radi, samo manje otvoreno, postepeno i uglavnom na lokalnom nivou. Jer šta je no najcrnja “dritanovština” svojevremeno usvajanje asimetričnih ustavnih rješenja kojima se FBiH oslabila, a ojačao manji bosanskohercegovački entitet, šta je Zakon o prebivalištu nego zgoditak za velikosrpsku politiku protjerivanja, šta je ustoličavanje Ljube Bešlića kao mostarskog vladara, pod parolom da je potpuno isto vladao Mostarom HDZ ili SDA, ako nije potpomaganje projekta hrvatskog stolnog grada, šta je odbijanje da se nastupi u zajedničkim probosanskim koalicijama u ugroženim sredinama poput Mostara ili Srebrenice nego otvoreno antibosanstvo, šta je izbacivanje patriotskih sadržaja iz programa javnih TV emitera te puštanje sadržaja u kojima se negira genocid na 11. juli ako ne najbrutalnije antibošnjaštvo? A sve to, i mnogo više, učinila je u ovih nekoliko decenija od Agresije naša “građanska politika” pa bi se možda moglo reći da je Dritan Abazović, nekadašnji student sarajevskog FPN-a, te njegova pokazana nelojalnost državi u kojoj živi i njenom većinskom narodu istinski produkt te sarajevske škole političke građanštine.
Zrno po zrno pogača, Dritan po Dritan – velika Srbija
No čitava politička predstava koje se trenutno odigrava u Crnoj Gori, a koju bošnjački narod krajnje zabrinuto gleda iz prvih redova, premda krajnje štetna i opasna po Crnu Goru i tamošnje Bošnjake, ipak ima i neke svoje pozitivne strane. Iako toj predstavi svakako nismo još vidjeli posljednji čin, bošnjačka publika ipak je dobro shvatila njenu poruku jer se zdravorazumski i instinktivno okrenula svojim istinskim nacionalnim predstavnicima. Odjednom su sa scene potpuno nestali komični, ali i maliciozni neokomunalci iz Naše stranke; niko više nije pitao za infantilne propale zajedništare i štetočine iz SDP-a; nisu se oglašavali, vjerovatno sretni što su zaboravljeni, ni iz Konakovićevog NiP-a, a koji se duboko kompromitirao saradnjom sa Zukorlićem, čija je stranka članica crnogorske velikosrpske koalicije; Radončića i njegov SBB svi su normalni i iole pristojni ljudi potpuno ignorirali. Sve oči, sve nade i sva očekivanja bila su usmjerene isključivo u jedine dokazane i, ako možemo reći, za sada jedine legitimne bošnjačke nacionalne predstavnike – u SDA, jer bošnjački narod jednostavno osjeti da se u trenucima krize može pouzdati samo u one koji su ga već jednom uspješno proveli kroz najteža iskušenja.
Interesantno je da takva reakcija nije bila tipična samo za šire mase već i za inače SDA-u nenaklonjene medije, jer su valjda i oni bili svjesni da o nacionalnim pitanjima te o implikacijama dešavanja u Crnoj Gori na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu nema svrhe pitati ovdašnje kantonalne i građanske političke cirkusante, ne samo zato što su sasvim nerelevantni već i zato što bi njihov jedini odgovor mogao biti već izlizana cirkuska “dritanovština”.
Baš kao što pametan uči na svojim, a još pametniji na tuđim greškama, i Bošnjaci bi morali da nauče na primjeru Crne Gore te da ne dopuste sebi takvu ili sličnu kolosalnu grešku. Pogotovo jer je crnogorski predstavnik “građanske politike” iznenada i odjednom došao u poziciju da odlučuje o sudbini opstanka države i naroda, pa bi se moglo reći da je riječ o političkom prepadu, dok bosanskohercegovačka “građanska politika” već decenijama sebi ustrajno gradi stepenice ka vlasti jednom po jednom izdajom bošnjačkih nacionalnih interesa.
Crnogorci se možda i mogu pravdati da nisu znali ko su i šta su im predstavnici “građanske politike”, ali Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nemaju to opravdanje jer već decenijama svjedoče subverzivnom ponašanju predstavnika te političke sorte. Pouke i poruke ove vrste posebno su bitne u svjetlu predstojećih lokalnih izbora na kojima će Bošnjaci svojom voljom odlučiti hoće li u vremenima sve većih velikosrpskih nasrtaja ojačati politiku građanskih korisnih idiota i trojanskih konja velikosrbizma ili će ojačati svoje legitimne političke i nacionalne predstavnike koji su ih izveli kroz put državne samostalnosti i nacionalnog opstanka.
Izvor: Stav.ba
