Kuda ide Crna Gora: Može li se crkva vratiti na normalne pozicije i šta će biti s Đukanovićem
Cetinje i Crna Gora ovog vikenda podsjećali su na ratno bojište, a nakon ustoličenja mitropolita Joanikija, kad su utihnule šok-bombe i razišao se suzavac, ostala su pitanja kuda ide ta mala, ali važna zemlja na Zapadnom Balkanu.
Crna Gora danas je sigurno najnestabilnija balkanska država, a njena previranja lako se mogu preliti u susjedstvo, tako i u Bosnu i Hercegovinu.
Analitičar Aleksandar Popov kaže kako su dešavanja ovog vikenda samo jedna sekvenca u sukobima dvije strane, od početka litija pa preko smjene vlasti 30. augusta prošle godine, a sve zbog toga ko će imati primat i da li će Crna Gora ostati sekularna država ili će biti neka vrsta hibridene sa pojačanom ulogom pravoslavne crkve.
“Cijela priča je počela na crkvenoj ili nacionalnoj osnovi prije nekolike godine kad je tadašnji patrijarh Irinej izjavio kako je položaj Srba u Crnoj Gori teži nego u Hrvatskoj vrijeme NDH ili za vrijeme Turaka. S druge strane je Milo Đukanović želio da smanji taj utjecaj crkve preko kojeg se osjeti i utjecaj Beograda. Izlaskom sa zakonom o slobodi vjeroispovjesti on je napravio veliku grešku posebno jer se to desilo u izbornoj godini. To je mobilisalo vjernike, ali i jedan dio građana koji je bio nezadovoljan funkcionisanjem režima”, izjavio je Popov.
Popov podsjeća kako je to dovelo do smjene vlasti, a kako je nova vlast uspostavljena pod crkvenim pokroviteljstvom jer je i inicijalni sastanak održan u manastiru pod Ostrogom.
“Jučer se sve to zgusnulo, ali ne treba smetnuti niti ulogu Mila Đukanovića koji je pokušao stati u kraj crkvi koja sve više drži konce zbivanja u rukama”, smatra on.
Kaže i kako je najviše na iskušenju bio Zdravko Krivokapić, premijer Crne Gore, koji je izložen napadima s obje strane – i bivše vlasti i ekstremnijih prosrpskih stranaka.
“On je najveći dobitnik svih tih zbivanja jer je omogućio da se održi ustoličenje, čime je izbio argumente svojih kritičara iz vlasti. Pobjedio je i Joanikije, ali donekle pirovo kad se vidi da se sve odvilo u skoro pa vanrednom stanju”, smatra Popov te naglašava važnost poruka patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija o važnosti zacjeljivanja podjela.
Razlika je kaže i u pristupu novog patrijarha, koji ima pozitivniji stav u odnosu na prethodnika.
“Vidjećemo kakvog je profila Joanikije, donekle je drugačiji od Amfilohija, pa je moguće da crkvu vrati na neke normalnije pozicije”, navodi on.
Pravo je pitanje ko danas ima većinu, onu prostu političku, jer postoji tiha većina nezadovoljna vladavinom Đukanovića koji je Crnu Goru pretvorio u porodično preduzeće, ali koja nisu prosrpskih stavova.
“On je ipak s druge strane osigurao stvari koje odgovaraju toj grupi – nezavisnost, članstvo u NATO-u, evropski put… To podržava većina intelektualaca i građana, ali je smetnja onaj negativan teret Đukanovićeve ličnosti. Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) kad bi se reformisala lako bi osigurla većinu s Demokratama Alekse Bečića, koja je prije svega građanska, a ne nacionalna opcija. Tu je i Abazovićeva URA… Smetnja je sam Đukanović jer ga i zapad vidi kao posljednjeg komunističkog vladaoca. Kod dobrog dijela građana bila je želja da se sruši Đukanović i njegov režim, ali ne i vrijednosti koje su uspostavljene. Milo je glavna prepreka”, zaključio je Aleksandar Popov.
