Otkriveni manje poznati detalji smrti mlade Adne Rovčanin: ”Riječi od kojih bi i kamen zaplakao…”
Najmlađa kćer Alije i Fikrete, babova mezimica, ali ne samo babova nego svih koji je znadoše.
Imala ljepotu, mladost, planove.
Radila dva posla, na jednom pomagala ljudima (medicinski radnik), a na drugom uljepšavala dame. Može li biti ljepšeg izbora od ta dva!?
Živjela, željela, htjela. Udala se u subotu, ispraćena kako i dolikuje: pjesmom, radošću i najljepšim željama.
Bio sam pozvan da prisustvujem tom veselju, njenom ispraćaju u novi dom.
Ne pamtim kada posljednji put nisam bio na veselje na koje sam pozvan.
Na Adnin ispraćaj nisam prisustvovao zbog obaveza na poslu.
Zbog obaveza na poslu, zamislite.
U subotu se udala, u nedjelju joj pozlilo, u ponedjeljak kad se smjenjuju dan i noć promijenila svijet, preselila na ahiret.
Sa bezbroj pitanja zašto na koja nećemo imati odgovora. Ali odgovor je jednostavan Božja odredba.
Nisam stigao da je pratim u novi dom ali jesam na njen posljednji ispraćaj, do kabura.
Avlija i kuća roditelja puna svijeta ali gazduje bol, tuga i muk, muk oštar i prodoran kao grom nad planinom.
A na terasi još suncobran od subotnjeg veselja a u saksiji za cvijeće čaure od šenluka svatovskoga.
Može li biti bolnije?
Na groblju Bare gužva, pun plato k’o šibica a i čitava ulica.
Došla rodbina, prijatelji, komšije, došlo Sarajevo i Sandzak da isprate Adnu.
U fokusu dva muškarca koji su je najviše voljeli. Babo skrhan, i muž, k’o jabuka, birala ga ona ljepotica spram sebe, ranjen i nemoćan.
I onda kap koja je prelila čašu žuči, poziv za dzenazu namaz, rečenica koja se ne može zaboraviti. “Dženazu namaz će predvoditi imam Ali pašine dzamije koji je Adnu u subotu vjenčao”.
Rečenica koja je okvasila oči svih koji su je čuli, rečenica koja je ujela srce svih koji su je čuli.
ADNA i njena sudbina, iz vjenčanice u ćefine, bol i rana nezapamćenih razmjera, otkiden cvijet koji neće uvehnuti dok je svjedoka njenoj ljepoti, njenoj mladosti i ovoj žalosti.
Rahim Rovčanin
