‘Pravio sam im kuću od 900 metara kvadratnih, a ono što su mi djeca uradila je strašno’

Nevjerovatna sudbina djeda iz BiH kojeg su djeca htjeli da ubiju ostavlja svakog čovjeka bez teksta sa gorkim ukusom u ustima.

‘Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način’, čuvene su reči Lava Tolstoja, koje su se mnogo puta pokazale kao surova istina u realnom životu. Upravo od gorke sudbine Šemsa Ibrahimovića (88) iz BiH zastaje knedla u grlu, a u glavi se stvaraju pitanja da li je ovako nešto moguće da se dešava u današnjem “modernom” svijetu…

• Ako ćeš ikoga ikad kleti, kuni ga da nema mira u svojoj kući i ja sam to doživio – započinje svoju priču kroz jecaje i suze djed koji je početkom jula napunio 88. godina.

Odrastao je u siromaštvu, a poslije rata je umirao od gladi. Otkako je došao na svijet, borio se za opstanak, sanjajući o tome da može najmilijima i sebi da zadovolji osnovne životne potrebe.

• Svijet je vidio svašta, ali ovakvu bijedu rijetko. Bos sam zimi išao, jeo sam ostatke kukuruza.

Nakon napornog rada i truda, kada je taman sebi stvorio uslove za pristojan život, oženio se i ponadao da su pred njim konačno lijepi dani. Međutim, ispostavilo se da mu je supruga imala, prema njegovim riječima, urođenu šizofreniju, ali on to nije odmah primjećivao.

• Rodila mi je četvero djece, dvoje imaju njenu klicu, a dvoje nemaju. Sa kćerkom sam strašno propatio. A ne mogu da je smjestim u neku ustanovu, jer općina ne dozvoljava. Bila je nedavno dva mjeseca na liječenju u Zenici, doktorica je rekla da nije za kuću i da težeg pacijenta nije imala. Vezali su je i odveli. Htjela me je ubiti. Znate li koliko je sve to teško gledati, srce mi se cijepa – priča, a suze ne može da zaustavi.

Molio je doktore da je ostave u bolnici, ali ga niko nije slušao. Poslije kratkog liječenja je vraćaju kući.

• Kupio sam joj drva za ogrijev, cijelu zimu nije htjela da loži, ne znam ni kako je preživjela onu hladnoću. Odnesem joj da jede, ona baci. Nikada me nije obišla, kada sam bio strašno bolestan, sad nosim i kateter.

I sa ženom je imao velikih problema, istjerala ga je iz velike kuće uz pomoć ucjena, te je u pomoćnoj zgradi proveo sedam godina, naglašavajući da ga tada niko od njegovih nije posjećivao.

• Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od kćerke, umro je u kanalu. Napravio sam mu radionicu za popravku kola. Dva puta me je gotovo ubio, jer sam branio njegovu ženu od batina, jedva sam živ ostao. Tražio sam gore u selima spas, da me sin rođeni ne ubije. Moja žena ga je podržavala.

Pod stare dane nema mira.

• Napravio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, išao sam u školu tri godine i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu raditi na svim mašinama, osim na saobraćajnim. Selio sam se pet puta, od osamdesetih godina sam počeo da primam veoma dobru plaću, tad sam krneuo da gradim. Nikad nisam kupio sebi kola, vozio sam bicikl, kako bi njima više stvorio. Imam ja para, ali nema ko da mi pomogne.

Razmišljao je da ode u starački dom, ali je i tu naišao na komplikacije.

• Šta će biti, nemam pojma. Sve sam podijelio djeci prije 15 godina. Supruga mi je preminula prije oko 4 godine. Kada sam čuo to, bio sam toliko radostan, jer samo ja znam šta sam doživljavao od nje. Bio sam u agoniji. Sam sebi spremim koliko mogu. Mučio sam se da skućim, a sad nemam mira. Ne biste vjerovali da živi čovjek u ovom prostoru. Nisam se nikada luksuzirao, ali je ovo katastrofa. Živim ovdje od januara, otkako me je kćerka otjerala sa sprata, da sačuvam živu glavu.

Smatra da bi mu sa drugom ženom i sudbina bila bolja.

• Cijeli život žalim što mi Bog nije dao normalu ženu, ništa iznad. Samo nekog sa kim sam mogao prosječno da živim – zaključuje Šemso.

Kenan iz Austrije je pomogao ovom djedu, saznavši za njegovu jezivu sudbinu. Istog trena je došao iz inostranstva kako bi smjestio Šemsu u dom, koji je istakao da mu je ovo jedan od najradosnijih momenata, jer je napokon pronašao mir.